Nezaposlene mlade mame koje rađaju djecu kako bi ‘izmuzle’ financijsku pomoć od države, mladi očevi koji izbjegavaju odgovornost pod svaku cijenu, neobrazovane lijenčine i pijanci -ove i njima slične stereotipe o siromaštvu u Sjedinjenim Američkim Državama svojim radom ruši sociologinja Kathryn Edin.
Profesorica na Sveučilištu Johns Hopkins, Edin već desetljećima istražuje kako žive (ili, bolje reći, kako preživljavaju) samohrane majke koje primaju socijalnu pomoć i tzv. odsutni očevi s niskim primanjima. Osim što se bavi temama koje drugi/e uglavnom zaobilaze, Edin od njenih kolega/ica izdvajaju i neobične metode rada. Kako u tekstu za časopis Mother Jones piše Stephanie Mencimer, Edin ne donosi zaključke u sigurnosti sveučilišne kule od bjelokosti, već se zbližava s ljudima koje istražuje, nastojeći i sama iskusiti sredine u kojima žive.
Javne debate o roditeljstvu i siromaštvu u SAD-u dobivaju osobitu medijsku pozornost 70-ih godina prošloga stoljeća. Kritike koje na račun tzv. ‘kraljica socijalne pomoći’ (welfare queen) upućuje tadašnji predsjednik Ronald Reagan pomogle su kreirati stav o tome da je socijalna pomoć zapravo kontraproduktivna jer (navodno) podržava lijenost i potiče neudate majke da rađaju još više djece kako bi dobile što veću financijsku pomoć od države.
Ovakvi i slični stavovi potakli su Kathryn Edin na njeno prvo terensko istraživanje: u periodu od šest godina, obišla je četiri američka grada (Chicago, Boston, San Antonio i Charleston) i intervjuirala stotine samohranih majki ne bi li doznala kako žive od socijalne pomoći (koja u to vrijeme iznosi oko $370 mjesečno).
Rezultati (objavljeni 1997. u knjizi Making Ends Meet: How Single Mothers Survive Welfare and Low-Wage Work) pokazuju da većina Edininih ispitanica radi ‘na crno’ i prima dodatnu financijsku pomoć od obitelji, prijatelja i/ili oca/očeva svoje djece. Pronaći ‘legalno’ zaposlenje tim se ženama uopće ne isplati: od malih bi plaća, naime, živjele još teže nego od socijalne pomoći. Nažalost, takve računice, kako u predgovoru Edininoj knjizi navodi ugledni sociolog Christopher Jencks, nisu dio javnih debata o siromaštvu.
U brojnim televizijskim i radijskim emisijama u kojima je po objavljivanju knjige Making Ends Meet sudjelovala Edin, gledatelji/ce javljali/e su se s pitanjem zašto se njen ispitanice uopće odlučuju na djecu prije udaje? Spomenuto pitanje brzo je rezultiralo novim istraživanjem. Kako se ispostavilo, ne samo da neudate majke s niskim primanjima nemaju ništa protiv braka, već ga zapravo pretjerano idealiziraju, videći u njemu doživotnu obavezu. Uvjerene da je ekonomska stabilnost preduvjet za uspješan brak, radije se odlučuju pričekati povoljnije materijalne okolnosti. S druge strane, s djecom ne žele čekati jer se boje da u tom slučaju nikada neće postati majke, što im je, pak, neprihvatljivo.
Svima koji vjeruju da njene ispitanice (i njima slične) rađaju kako bi dobile socijalnu pomoć, Edin poručuje da spomenuta financijska potpora iznosi svega $64 mjesečno što je (s obzirom na cijene hrane, pelena i ostalih potrepština) prava ‘sića’. U besperspektivnim životnim situacijama, majčinstvo mnogim mladim ženama daje novi smisao i identitet što je, smatra Edin, jedan od razloga zašto upravo rađanje za ovu skupinu žena predstavlja ključan trenutak mlađe odrasle dobi.
No gdje su u cijeloj toj priči, pitao se Edinin kolega i suprug Tim Nelson, muškarci? Kako bi doznali odgovor na to pitanje, par s trogodišnjom kćerkom seli u Camden, jedan od najsiromašnijih gradova u Sjedinjenim Državama i (riječima same Edin) “epicentar ranog i neplaniranog rađanja”. Dvije godine intenzivnog terenskog rada i pet godina intervjuiranja rezultiralo je nedavno objavljenom studijom Doing the Best I Can: Fatherhood in the Inner City (2013.) koja se bavi neoženjenim očevima s niskim prihodima koje se općenito percipira kao ‘propalice’ (deadbeats) kojima su djeca tek (nepoželjni) financijski teret.
Rezultati do kojih su došli Edin i Nelson otkrivaju sasvim drugačiju sliku: za većinu njihovih ispitanika očinstvo je blagoslov, svijetla točka u sumornom svijetu satkanom od nasilja, siromaštva i nesigurnosti. Tzv. odsutni očevi najčešće nisu odsutni svojom voljom – naprotiv, većina muškaraca želi u što većoj mjeri sudjelovati u životima svoje djece. Međutim, udio očeva koji aktivno i intenzivno participiraju u životima i odgoju djece s godinama opada, uglavnom, smatra Edin, zbog nestabilnih odnosa s partnericama, problema s ovisnošću i zatvorskih kazni.
Situaciju dodatno otežavaju državne mjere koje u neoženjenim očevima ne vide roditelje, već platiše: “Neoženjenog muškarca koji ne želi biti samo tata, koji želi biti otac, sustav na svakom koraku jednom rukom gura u stranu, dok mu drugu ruku zavlači u džep”. Država, poručuje Edin, mora stvoriti sustav podrške koji će ovim muškarcima pomoći da budu bolji roditelji i sudjeluju u životima svojih obitelji na smislen način koji neće biti blagotvoran samo za djecu, već i za same muškarce.
Neumorna Edin već ima pune ruke posla s novim istraživanjem, ovoga puta na ulicama grada Clevelanda, gdje se bavi rastućom populacijom Amerikanaca i Amerikanki koji/e preživljavaju na $2 dnevno. S obzirom na uvriježeni stav da materijalno siromaštvo u SAD-u ne postoji, Edin i njezin kolega Luke Shaefer novim projektom žele probuditi američku savjest i pokazati da siromašni “nisu zavisna klasa. Oni se trude učiniti pravu stvar”.
Izvor: Mother Jones
