Davne 2019., prije pandemije i prije potresa, Ivana Habuš Kraljević i Barbara Perasović Cigrovski otvorile su na Trešnjevci Centar za roditelje Klubko i radi svog angažmana bile su i nominirane za Fierce Women Awards. Puno toga se promijenilo od tada, fizički prostor u koji su uložile puno i truda i ljubavi i novaca i koji je uistinu bio nešto posebno, nije u novom kontekstu imao smisla i morale su ga na napustiti. No, dugoročno se nisu pokolebale, i na neki način su preformatirale Klubko.
Recite nam ukratko kako šta se dogodilo s fizičkim Klubkom i kako ste stvar preformatirale?
Prostor na Trešnjevci je bio u zakupu, te smo ubrzo nakon proglašenja lockdown-a na proljeće 2020. shvatile da ga moramo napustiti. Par mjeseci zatvorenih vrata i neizvjesnost koja bilo kakvo planiranje čini nemogućim učinili su svoje. To nam je bio veliki šok, ali Klubko je preživio 🙂
Klubko živi kroz vrijednosti koje se nisu promijenile i koje ne ovise o prostoru: podrška i razumijevanje roditeljstvu bez osude i promoviranja jednog ispravnog puta, pružanje stručnih informacija, briga o sebi kao temelj brige o drugima, uvažavanje različitosti što u kontekstu roditeljstva podrazumijeva i izgradnju vlastitog roditeljskog stila. Klubko je postao Korisnički centar Udruge Prostor EMAncipacije – glavno „lice“ udruge, putem kojeg nudimo edukacije, savjetovanje, podršku i komuniciramo s korisnicima.
Nudimo online programe koje smo nudili i na Trešnjevci: pričaonice i radionice za roditelje u osjetljivoj fazi ranog roditeljstva, a postepeno širimo i na skupinu roditelja starije djece te uvodimo programe uživo u suradnji s drugim subjektima poput gradske knjižnice S.S. Kranječevića i s patronažnima sestrama u okviru njihovih susreta s novopečenim roditeljima. Iako nas i dalje pamte kao „Centar za roditelje“, Klubko su prepoznali i stručnjaci u radu s djecom, posebno u odgojno-obrazovnom sustavu, te smo počele surađivati s vrtićima i školama odnosno kreirati posebne programe za stručnjake.
Kao udruga smo krenule u realizaciju svojih prvih projekata i ovu godinu je obilježio projekt “Umreženi u krizi: Jačanje uloga OCD-a u pružanju podrške obiteljima u riziku od socijalne isključenosti”.
Glavni cilj projekta Umreženi u krizi bio je doprinjeti jačanju kapaciteta uključenih udruga u odgovoru na potrebe ranjivih obitelji, osobito u kriznim situacijama. Kako je to izgledalo u praksi?
Projekt je sufinanciran iz Europskog socijalnog fonda, te je poziv je bio usmjeren na jačanje kapaciteta manjih udruga koje nemaju iskustva u vođenju projekata iz EU fondova. To nam je savršeno odgovaralo, jer smo 2021. pokrenule poslovanje udruge mimo manjih volonterskih projekata. Dobile smo priliku za edukacije u području vođenja udruge i projekata i ta znanja su važna za održivost našeg rada, a samim time i programa kojima pružamo podršku korisnicima.
Organizirali smo i edukacije vezane uz sam rad s korisnicima. Najvrednija nam je bila razmjena iskustva između partnerskih organizacija. Uz EMU koja djeluje primarno u Zagrebu, partneri su bile udruge Ambidekster klub iz Zagreba i IKS iz Petrinje. Bile smo u mogućnosti saznati kako partneri, koje smatramo iskusnim i kvalitetnim organizacijama civilnog društva, promišljaju o svojim korisnicima, kako se prilagođavaju korisnicima ali i svim drugim okolnostima, posebno izvanrednim kriznim situacijama.
U trenutku pisanja projekta početkom 2021. pandemija je bila u samom jeku, a potres u okolici Petrinje potresao je doslovce i figurativno cijelu zemlju. Projekt je trebao pružiti odgovore na ove dvije krize.
Međutim, on se provodio godinu-dvije nakon tih kriza. Zato nam je bilo važno provesti istraživanje potreba obitelji i saznati više: razumjeti ne samo iskustva obitelji za tih najtežih trenutaka nego i na koje načine se kriza osjeća danas: Postoje li neke posljedice, što je danas obiteljima potrebno?
Za tu svrhu smo provele intervjue i fokus grupe većinom s roditeljima maloljetne djece, no djelomično i s djecom. Bilo je zanimljivo proći cijeli razgovor s njima: Na prvi pogled roditelji govore kako se nakon početnog šoka (lockdowna, povratka školaraca u redovnu nastavu i šokova od potresa) život vratio „u normalu“. Kako je tekao daljnji razgovor s našim ispitanim obiteljima, ipak primjećujemo da je velikom broju obitelji ta „normala“ samo privid, trenutno olakšanje.
Zaključile smo da smo dalje u krizi: pandemija i potres produbili su postojeće probleme koji se sustavno ne rješavaju, a obitelji su navikle da se snalaze same iako imaju velike potrebe za podrškom od strane institucija i stručnjaka.
Možete li nam dati neke primjere tih problema?
Roditelji su se za vrijeme lockdowna, a posebno online nastave, suočavali s velikim stresom, a u nekim slučajevima možemo govoriti i o sagorijevanju. Tipičan dan bio je prepun kaosa i ispreplitanja uloga i odgovornosti. Roditelji su istovremeno ispunjavali uloge zaposlenika, roditelja i učitelja, bez mogućnosti da predahnu ili se maknu iz situacije. Morali su žonglirati s radom od doma, s time da su neki doživjeli strah od gubitka radnog mjesta i/ili pojačane zahtjeve na poslu radi reorganizacije rada uslijed lockdowna; s pomaganjem djeci s online nastavom koja je sama bila kaotična; s brigom o manjoj djeci i sa strahom za zdravlje ukućana i bližnjih. Nije ni čudo da je jedna mama izjavila kako je to bilo „najgorih tri mjeseca života“.
Roditeljsko sagorijevanje ima kompleksne uzroke, a jedan od važnijih je (ne)usklađivanje obiteljskog i privatnog života. To nije ništa novo, ali je pojačano u krizi. Iako smo se prividno vratili na staro, ovi problemi se ne rješavaju, a dio roditelja posljedično ima narušeno mentalno zdravlje.
Školarci i njihovi roditelji su se suočavali s najviše izazova. Nastava na daljinu ostavila je brojne rupe u znanju. Nakon povratka u školske klupe očekuje se daljnje savladavanje znanja, a „popravak“ rupa palo je na leđa obitelji. Također, djeca nisu imala prilike za druženje s vršnjacima, što im uz druge važne potrebe, zadovoljava i potrebu za razvojem socio-emocionalnih vještina. Drugim riječima, pandemija je produbila već postojeće probleme školstva: prevelik fokus na ocjene i posljedično pretjerano oslanjanje na učenje van škole, uz istovremeno premali fokus na razvoj socio-emocionalnih vještina.
Udruga EMA pruža edukaciju odgojno obrazovnih djelatnika i nailazimo na mnoge dobre primjere tj. mnogo učitelja i stručnih suradnika koji daju sve od sebe. Međutim, ne postoje sustavna rješenja, a tako velik sustav ne može biti prepušten dobroj volji pojedinaca.
Kako ste se još bavili problemima školstva?
Pružili smo podršku učenju školarcima, nastavnicima i roditeljima, kroz radionice i besplatne publikacije. Publikacije su besplatne i trajno dostupne na web stranicama uključenih organizacija, a izrađene su posebno za nastavnike, roditelje i učenike.
Ambidekster je pružao podršku učenju učenicima, dok je EMA provela ciklus radionica: posebno s roditeljima, posebno s djecom a zatim smo ih okupili zajedno na istom susretu, što se svidjelo svima jer su imali priliku na drugačiji način razgovarati i sagledati probleme iz druge perspektive. Zanimljivo nam je bilo kako u tom procesu i mi učimo od drugih: kroz otvaranje i povezivanje obitelji na radionicama otkrile smo da se problemi kriju manje u učenju, a više u motivaciji i odnosima u obitelji. Odnosi, tj. kvalitetna obiteljska utječe na motivaciju i prioritetnija je od tehnika učenja, dok su tehnike učenja samo alat koji će sjesti na plodno tlo tek cjelovitim pristupom učenicima.
Je li moguće u sklopu ovakvog projekta ponuditi sustavna rješenja?
Na projektu smo pružili odgovore u vidu manjih, lokalnih akcija koje odgovaraju na istražene potrebe obitelji.
U Petrinji smo uočili manjak kvalitetnih sadržaja za predškolsku djecu, te je naš partner organizirao druženje roditelja i djece uz lutkarsku predstavu.
Ispitane obitelji tražile su i podršku u segmentu roditeljstva. Danas imamo paradoks da postoji neograničen izvor informacija o odgoju uz istovremeni manjak roditeljskog samopouzdanja. Prevelika količina informacija samo opterećuje roditelje jer oni u tome iščitaju što još „moraju“ raditi s djecom tj. osjećaju pojačan pritisak da budu savršeni roditelji. Također, informacije prikazane na površan način i bez konteksta mogu dovesti do krivih zaključaka. Zato je udruga Ambidekster organizirala druženja roditelja, djece i volontera u kojima roditelji mogu vidjeti kako se igrati s manjom djecom i kako to može poticati njihov razvoj.
Roditelje zanima i kako se nositi s „kriznim temama“: Kako pričati s djecom o ratu, nepravdi, smrti. Mi smo pošle od pretpostavke da su sve teme teške jer su teške odraslima, a ne djeci, te izradile publikacije čiji je cilj pomoći odraslima u razgovoru s djecom: letak koji objašnjava kako pričati, brošuru koja objašnjava zašto i video lekciju koja sve to prezentira.
Vjerujemo u snagu malih rješenja koje možemo ponuditi i provesti svi: susjedi, poznanici, civilno društvo, stručnjaci. Projekt je pružio dio rješenja ali i ideje za brojne druge slične pothvate.
Dugoročno je važno i zagovaranje promjena sustava, za što na projektu nije bilo prostora. Istražene potrebe i mogući odgovori na njih našoj su udruzi temelj za daljnji rad, što uključuje među ostalim i zagovaranje sustavnih rješenja. Osim kao izvor ideja za daljnji rad, istraživanje nam je dragocjeno i zato jer u njemu vidimo potvrdu dosadašnjeg rada: potvrdilo nam je kako velik broj već postojećih programa Korisničkog centra udruge Klubko pruža odgovor na najzastupljenije potrebe roditelja i djece.
Hvala našim sugovornicama na radu i trudu, a za kraj, prenosimo iz gorespomenutog letka odgovore na naslovno pitanje…
