U prošlom tekstu smo pisale o evoluciji spolnog odgoja na našim prostorima i popratile događanja koja su okruživala uvođenje spolnog odgoja u škole do 2005. godine. U međuvremenu je spolni odgoj uklopljen u zdravstveni odgoj, a odabir prikladnog programa i sukobi građanskih inicijativa s nadležnim ministarstvom obilježili su idućih deset godina razgovora o zdravstvenom odgoju.
Povjerenstvo za prosudbu spolnog odgoja osnovano je početkom 2005. nalogom tadašnjeg čelnika Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa Dragana Primorca, a na čelo je postavljen kontroverzni liječnik Vladimir Gruden. Povjerenstvo je imalo zadaću da do 1. travnja 2005. godine donese odluku o tome koji će od programa pristiglih na natječaj biti službeno uveden u škole. Međutim, sredinom svibnja ministar Primorac najavljuje uvođenje programa Zdravstvenog odgoja, koji bi spolni odgoj trebao uključivati samo kao sastavnicu, te govori kako bi javni natječaj za odabir programa, koje će zatim prosuditi skupina stručnjaka, trebao biti pokrenut za mjesec i pol dana.
Problem s prijašnjim natječajem nalazio se u tome što se članovi/ice povjerenstva nisu mogli usuglasiti oko programa, a predsjednik povjerenstva Gruden izjavio je kako je povjerenstvo imalo jedinstveno stajalište o novome programu, ali različite kutove gledanja. Jedna od dvije sukobljene radne skupine unutar povjerenstva predložila je da se uvede poseban predmet Zdravstveni odgoj i obrazovanje unutar koje bi bio i spolni odgoj. Mnogi su sukob unutar povjerenstva tumačili kao sukob konzervativne i liberalne struje, a prijedlog da se spolni odgoj podvede u okvir šireg, zdravstvenog odgoja, kao pokušaj ‘ublažavanja’ situacije, budući da su mediji sada, potaknuti sukobom unutar povjerenstva, sve više izvještavali o famoznom ‘spolnom odgoju’ kao o fenomenu koji bi suštinski trebao promijeniti nadolazeće generacije učenika/ca, pri čemu su se nerijetko širile paranoične dezinformacije.
Ministarstvo na kraju natječaj raspisuje tek 23. veljače 2006., a u svibnju izdaju priopćenje kojim reagira na medijsku histeriju koju je poništavanje prijašnjeg natječaja potpomoglo, a ne ublažilo: “Iako smo već nebrojeno puta o tome informirali medije i javnost i ovaj puta moramo istaknuti da je natječaj raspisan za zdravstveni odgoj i obrazovanje, a ne spolni odgoj te da su prijedloge programa poslale institucije, udruge i pojedinci”. Iz priopćenja je vidljivo da su mediji i javnost zdravstveni odgoj shvatili tek kao novi naziv za spolni odgoj, a ministrova kukanja o opasnosti koju predstavljaju droge ili nepravilna ishrana (zbog čega je potreban zdravstveni,a ne samo spolni odgoj) nisu izazivala ideološka ‘zgražanja’ kao što je što su to recimo činili stavovi autora/ica predloženih programa o homoseksualnosti. Novi je natječaj zahtijevao da dostavljeni programi obuhvaćaju teme očuvanje zdravlja i kvalitete života, ljudska spolnost, prevencija ovisnosti, kultura društvene komunikacije te prevencija nasilničkog ponašanja. Predviđeno je bilo da se zdravstveni odgoj uklopi u sadržaj ostalih predmeta, a Primorac kao razlog tomu navodi ‘preopterećenost učenika’.
Sanja Cesar iz udruge CESI pritom uviđa kako se time program izlaže na volju nastavnica/ika, koji bi satovi razredne zajednice (na kojima se zdravstveni odgoj trebao provoditi) inače iskoristili drugačije, budući da ti satovi imaju svoju namjenu: “Nas zanima da seksualna edukacija bude uključena većim brojem školskih sati, da se osigura edukacija profesora/ica i da takva edukacija bude uključena i u redovni dodiplomski studij”.
Na natječaj su pristigla 24 programa: 11 programa za osnovne škole, osam za četverogodišnje srednje škole i pet za strukovne, a među predlagačima su se našle udruge Forum za slobodu odgoja, Romi za Rome, Centar za razvoj ljudskih potencijala Olimp, Hrvatski crveni križ i udruga Grozd. U prosincu su objavljeni rezultati natječaja po kojima je za osnovne škole Povjerenstvo najboljim programom ocijenilo program Udruge GROZD, a za četverogodišnje i trogodišnje srednje škole programe Udruge GROZD i Foruma za slobodu odgoja. Podsjećamo da je udruga GROZD proizašla iz udruge Teen STAR, a koja je već provodila svoj program u osnovnim i srednjim školama.
Udruga CESI izradila je stoga paralelnu analizu dva programa i zaključila da imaju dosta dodirnih točaka i da se temelje na sličnom vrijednosnom sustavu. Metodika programa je ocijenjena istovjetnom, a obrada pojedinih tema kao na primjer: kontracepcija, plodnost i začeće, spolni čin, homoseksualnost, brak, te obitelj, identičnom. Oba programa naglašavaju ono što je ‘prirodno’ i ‘specifično ljudsko’. Dok Teen STAR eksplicitno spominje katoličko učenje, u GROZD-ovom programu mogu iščitati vrednote povezane s katoličkim učenjem, a GROZD-ov program dodaje i da je ljudska spolnost “jedno vrhunsko dobro koje svoju svrhu i autentično ispunjenje može dobiti samo u ljubavnom darivanju između dviju osoba različitog spola”. Oba programa predviđaju da se mladići i djevojke podučavaju odvojeno. GROZD-ov program, kao i Teen STAR.ov, navodi da siguran seks ne postoji i da kondom nije sigurna zaštita od neplanirane trudnoće i spolno prenosivih infekcija. Međutim, za razliku od programa Teen STAR-a koji to ne čini eksplicitno, GROZD-ov program otvoreno širi homofobiju naputkom nastavnicima/ama: “Razvijati svijest o tome da se homoseksualni čin protivi samoj prirodi spolnog čina”. (str. 46, Program za trogodišnje srednje škole; str. 46, Program za srednje škole). Kako je došlo do toga da je za osnovne škole odabran program koji potiče diskriminaciju i otvoreno širi govor mržnje?
Između ostalog i zato što Pravobraniteljica za djecu nije liječnica. Naime, nakon objave rezultata natječaja, odabrani programi poslani su na odobrenje Ministarstvu zdravstva i socijalne skrbi, kojem je tada na čelu HDZ-ov Neven Ljubičić. Početkom 2007. godine Ministarstvo zdravstva je primilo mišljenje Pravobraniteljice za djecu Mile Jelavić u kojem preporučuje da se niti jedan predloženi program ne prihvati, i to iz dva glavna razloga – manjka kadrovske i evaluacijske razrade uočene u svim predloženim programima te manjka znanstvene utemeljenosti, sukladnosti s Obiteljskim zakonom te principom tretiranja djece kao subjekta, a ne objekta odgoja i obrazovanja, uočene u modulima o ljudskoj spolnosti koje je predložila udruga GROZD. Ministar Ljubičić je neke svoje postupke kasnije pravdao izjavom da mu je premijer Sanader prijetio smrću, pa se iskreno nadamo da je samo zbog neizmjernog straha za vlastiti život izjavio da mišljenje Pravobraniteljice neće uvažiti zato što ‘ona nije liječnica’.
Liječnici očigledno nisu ni članovi/ice Odbora Radne grupe Europskog parlamenta za reproduktivno zdravlje, HIV/AIDS i razvoj, koji su na upit Građanske koalicije STOP RIZIČNOM SPOLNOM ODGOJU za mišljenje o GROZD-ovom modulu o ljudskoj spolnosti dali mišljenje po kojem se u programu nalaze: “medicinski netočne i nepotpune informacije, a sadrži i spolne/rodne predrasude i negativne stavove prema homoseksualnosti”.
Ministar Primorac unatoč domaćim i međunarodnim negativnim mišljenjima o GROZD-ovom programu i dalje popušta kako pritisku GROZD-a tako i pritisku vjerskih zajednica koje GROZD podupiru. Predsjednik GROZD-a Ladislav Ilčić otvoreno se pritom hvali kako je njihov program dobio podršku moralnih autoriteta: “Ti autoriteti su Katolička i Pravoslavna crkva, muslimanska zajednica i Reformirana kršćanska crkva, a njihova potpora potvrđuje da zastupamo općeljudske vrijednosti”. U tom razdoblju možemo vidjeti i začetke crkvene aproprijacije klasičnih oblika građanskog aktivizma, pa tako potporu GROZD-u u otvorenom pismu pružaju i ‘hrvatski intelektualci’. Pismo je objavio samo Glas Koncila, a u njemu autori/ce pozivaju medije da “na primjeren i objektivan način izvještavaju o tome uistinu važnom pitanju za budućnost naše djece i cijeloga društva.”, odnosno da prestanu kritizirati ‘vrijednosti’ koje prenosi GROZD-ov program.
U međuvremenu ministar Ljubičić na pitanje SDP-ove zastupnice Marijane Lugarić zašto još uvijek nije dao konkretno rješenje sadržaja programa zdravstvenog odgoja u školama odgovara: “Ne čudi me, s obzirom da ste tako mladi, da ste toliko zainteresirani za seksualni odgoj”. Mišljenje Ministarstva zdravstva izlazi tek u travnju 2007., a po tom mišljenju oba programa, i GROZD-ov i program Foruma za slobodu odgoja, trebaju na doradu. ‘Dorada’ je trajala puna 3 mjeseca, a u listopadu 2007. Ministarstvo je pokrenulo postupak otkupa dva odabrana programa. Ministar Primorac pritom nije izvijestio je li do najavljenih konzultacija s Pravobraniteljstvom za djecu i Pravobraniteljstvom za ravnopravnost spolova uopće došlo. Početkom 2008. odabrano je i devet osnovnih te pet srednjih škola u kojima će se program eksperimentalno provoditi.
Nakon samo godinu dana od programa se odustaje jer su, nakon provedbe eksperimentalne faze, rezultati evaluacije pokazali da nema nikakvih pomaka u znanju učenika o ovim temama (evaluacija je rađena na temelju upitnika koje su učenici/e popunjavali nakon odslušanog polugodišta). Oba programa mogla su se slušati samo uz pisanu dozvolu roditelja, a zanimljivo je da upravo dopuštenje roditelja nešto za što će se GROZD kasnije uvelike zalagati, uviđajući da je to jedini način da službeno sudjeluju u nastavi, budući da je iskustvo potvrdilo da bi bilo kakva veća uključenost rezultirala opomenama (a otkako je Hrvatska članica Europske unije možda i sankcijama) međunarodnih organizacija i institucija.
U razdoblju između 2008. i 2012. traje svojevrsno zatišje od strane Ministarstva obrazovanja, a čini se kako zdravstveni odgoj još dugo vremena neće biti temom nastavnog programa. To razdoblje mnogi mediji označavaju i kao početak ‘neokonzervativne revolucije’ u Hrvatskoj, a kao početna točka navodi se baš GROZD-ov program koji je u eksperimentalnoj provedbi ušao u škole. U međuvremenu se na vlasti izmjenjuje vrh HDZ-a, a donekle proeuropska politika Ive Sanadera pomaknula je najveću hrvatsku desnu stranku prema centru, pri čemu su ‘neokonzervativne’ opcije profitirale priljevom nezadovoljnika/ica HDZ-ovom politikom. Uhićenje Ive Sanadera krajem 2010. i neučinkovita vladavina Jadranke Kosor rezultiraju pobjedom SDP-a na parlamentarnim izborima 2011. godine. Međutim, novoj vladi trebalo je čak dvije godine da se ponovno uhvati u koštac sa zdravstvenim odgojem.
Krajem 2012. Ministar znanosti obrazovanja i sporta Željko Jovanović najavljuje uvođenje zdravstvenog odgoja koji će se predavati međupredmetno (na satovima razrednika i biologije), a kreće sa školskom godinom 2012./2013. Program je izrađen i objavljen mjesec dana nakon što je najavljen, a iznimno je problematično što program nije ocijenilo nikakvo stručno povjerenstvo niti je postojala javna rasprava te je školama ostavljeno jako malo vremena da izmjene nastavni program. Također je problematična i činjenica da je nastavnicima/ama trebala biti pružena samo jednodnevna edukacija i pisani priručnik. S druge strane, ishitrena odluka čini se i kao očajnički potez ministra da izbjegne napade udruga kao što je GROZD i nasilne intervencije u program, budući da su se među autorima/cama ovog programa našli neki od autora/ica programa Foruma za slobodu odgoja, što je ukazivalo na to da program zasigurno nije odobren od strane stručnih moralnih autoriteta.
Spornim se pokazao, kako se i očekivalo, 4. modul koji govori o spolnosti, a GROZD na svojoj mrežnoj stranici zaključuje kako se radi o „ulasku homoseksualne propagande u škole pod krinkom zdravstvenog odgoja“. Medijski rat koji je uslijedio na posljednje je mjesto u svojoj argumentaciji stavljao činjenicu da je Jovanovićeva uredba loša zato što nastavnicima/cama ostavlja premalo prostora za pripremu i zato što tehnički uvjeti za njegovu provedbu nisu postojali. Problem je bio u nepoštivanju crkvenog morala, pa ne čudi stoga da su prvi pamfleti krenuli baš iz crkve. Početkom prosinca 2012. godine u crkvama se dijeli pamflet naslova Potop zdravog razuma koji sadržava citate iz jedne od preporučenih knjiga u programu zdravstvenog odgoja, a roditelje dramatično pita ‘Je li vam svejedno to što će vaše dijete učiti o homoseksualnom činu kao jednako prirodnom i vrijednom kao heteroseksualni?’, a isto se pitanje postavlja za masturbaciju, pornografiju, pobačaj, kontracepciju i spolni čin kojem primarna svrha nije prokreacija.
Par dana poslije na Božićnoj misi kardinal Josip Bozanić pred premijerom Zoranom Milanovićem i predsjednikom Ivom Josipovićem (koji je skupio hrabrost da se deklarira kao ateist, ali je svejedno došao na Božićnu misu iz poštovanja prema vjernicima, pritom zaboravivši da takav simboličan i pristojan čin ne pristaje državi u kojoj Crkva nije ni simbolična ni pristojna) propovijeda baš o zdravstvenom odgoju i govori kako se kroz njega potiho propagira rodna ideologija. Potpomognuti kardinalskim elanom, predstavnici/e GROZD-a samo dan nakon Božića na konferenciji za novinare najavljuju građanski neposluh ukoliko ministar Jovanović ne odustane od ‘nametanja svoje ideologije’, ne uvaži pravo pluralnosti i omogući roditeljima da biraju između dva različita programa zdravstvenog odgoja u školama. Na slici s konferencije za novinare uz Ladislava Ilčića sada se više ne nalazi Kristina Pavlović (koja mu je bila glavna partnerica tijekom borbe za opstanak programa Teen STAR ranih 2000-ih) nego tada relativno nepoznata dopredsjednica GROZD-a, Željka Markić koja je u tekstu samo usputno spomenuta uz kratku izjavu.
Sljedeći korak je bio zahtjev Ustavnom sudu za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti zdravstvenog odgoja s Ustavom. Zahtjev uz nekoliko privatnih osoba potpisuju i GROZD, Hrvatska stranka prava 1861. i Udruga za promicanje etike, morala, obiteljskih vrijednosti i ljudskih prava Reforma. Ustavni sud 22. svibnja 2013. godine utvrđuje da je Odluka o uvođenju, praćenju i vrednovanju provedbe Kurikuluma zdravstvenog odgoja u osnovnim i srednjim školama neustavna jer se njome nije ispoštovala “demokratičnost procedure u okviru koje se odvija društveni dijalog o pitanjima od općeg interesa“ te zahtjeva da se provede javna rasprava i ostale procedure koje su obvezne prije donošenja takvog zakona. U odluci se ističe i kako Ustavni sud nije razmatrao “materijalnopravni supstrat osporenog akta odnosno njegov sadržaj, a ni navodno vrijednosno opredjeljenje koje mu pridaju predlagatelji”. Unatoč tome, ova odluka shvaćena je kao pobjeda GROZD-a, a medijima su manje zanimljive bile izjave poput one koju je dala udruga Nastavnici organzirano, a koja je isti dan objavila svoje slaganje s odlukom Ustavnog suda ističući lošu kvalitetu javnih rasprava Ministarstva i proceduralne mane kao glavni prigovor programu. Paralelno se desetak dana prije odluke Ustavnog suda službeno osniva udruga U ime obitelji koja započinje s prikupljanjem potpisa za Referendum o braku kao životnoj zajednici između muškarca i žene.
Javna rasprava koju je zahtijevao Ustavni sud provedena je u razdoblju od 1. lipnja do 12. srpnja 2013. godine, a krajem kolovoza donesen je Nastavni plan i program Zdravstvenog odgoja za osnovnu i srednju školu. Mjesec dana prije održavanja referenduma o braku, predstavnici/e GROZD-a su na Cvjetnom trgu ponovno održali konferenciju za novinare na kojoj su zaključili da MZOS nije ispunilo zahtjeve Ustavnog suda jer nije objavilo imena sudionika/ca u raspravi i nije iz programa uklonilo ‘dijelove koji su nekvalitetni i neprimjereni’. Na sam dan referenduma o braku GROZD u Glasu Koncila objavljuje svoju analizu 4. modula zdravstvenog odgoja i naziva ga pedofilskim, a krajem prosinca Karolina Vidović Krišto u emisiji Slika Hrvatske emitira prilog o ‘takozvanom spolnom odgoju koji se temelji na pedofiliji’, zbog čega je na tadašnjem HRT-u dobila otkaz. Daljnja rekonkvista zdravstvenog odgoja svela se na redovite objave na stranici zdravstveniodgoj.com (koja je zahvaljujući imenu domene ujedno i prvi rezultat pretrage sintagme ‘zdravstveni odgoj’) koju vodi udruga GROZD, kontroverzna gostovanja Judith Reismann kojoj se toliko medijskog prostora može posvetiti valjda samo u Hrvatskoj, i pokušaje peticija i akcija koje nikad nisu uspjele dostići sada već ‘slavni’ Referendum o braku.
Zdravstveni odgoj nije ukinut unatoč promjeni vlasti, a kako program izgleda u provedbi i što o njemu misle učenici/e i nastavnici/e, čitajte u sljedećem nastavku temata.
Tekst je realiziran u okviru Javnog poziva za ugovaranje novinarskih radova u neprofitnim medijima Ministarstva kulture.
