U drugom u nizu tekstova koji će biti objavljeni u sklopu projekta ‘Radnopravnost svima!’ razgovarali smo s Mirkom Antolović, predsjednicom nizozemske udruge Tûmba, partnerske organizacije na projektu, koja je od 2017. godine zadužena za suzbijanje diskriminacije i promicanje različitosti u nizozemskoj provinciji Friesland.
Možete li nam predstaviti svoju udrugu, čime se bavite i na koji način financirate svoje djelovanje?
Tûmba je osnovana daleke 1980. godine kao antifašistička organizacija koja se kasnije razvila u organizaciju za savjetovanje projekata u zemljama trećeg svijeta. Ime Tûmba je dobila 2000. godine s osnivanjem još jednog odjela, odnosno antidiskriminacijskog ureda koji danas čini Tûmbu. Tûmba trenutno provodi antidiskriminacijiski zakon prema kojemu sve općine u Nizozemskoj moraju imati nezavisni ured kojem ljudi mogu prijaviti diskriminaciju. Godišnje obradimo preko 200 žalbi za diskriminaciju te održimo oko stotinjak edukacija. Financira nas naša općina, koja za naš rad izdvaja 37 centi po stanovniku, odnosno otprilike 230 tisuća eura godišnje.
Obratiti nam se mogu sve osobe koje se osjećaju diskriminirano, a mi ćemo to zabilježiti i te slučajeve navesti u svojem godišnjem izvještaju. Osim toga, često radimo kao posrednici između dviju strana, a diskriminirane osobe zastupamo na Institutu za ljudska prava. Ponekad je u pitanju pokretanje kaznenog postupka, kada sa strankama odlazimo na policiju i prolazimo kroz proces žalbe. Rekla bih da nam je to primarna funkcija.
Pored toga se bavimo i prevencijom diskriminacije i nasilja kroz edukativne programe koje provodimo. Najviše radimo u školama i sa socijalnim radnicima/ama, jer smo kod prevencije najviše fokusirani na mlade. Trenutna financijska sredstva za provedbu edukacija osiguravaju nam dvije općine. Ranije nas je naša provincija financirala da provodimo edukacije u cijeloj provinciji; međutim, ta su sredstva ukinuta prije dvije godine te se trenutno financiramo od strane dviju općina, zbog čega imamo manjak u budžetu. Kad smo imali dovoljno sredstava, edukacije smo provodili i u osnovnim školama; međutim, trenutno smo više fokusirani na srednje škole. Za provedbu edukacija o prihvaćanju i suzbijanju nasilja i diskriminacije spram LGBT+ osoba godišnje dobivamo i desetak tisuća eura od dvaju Duginih općina, ali većinom nalazimo neke fondove i pišemo projekte kroz koje možemo osigurati takvu vrstu edukacija te tako krpamo te rupe u financiranju. Trenutno imamo 5 zaposlenika/ca te jednog stalnog volontera.
Što su točno Dugine općine i kako one funkcioniraju?
Nizozemsko Ministarstvo obrazovanja, kulture i znanosti je 2008. godine odredilo kako će godišnje osigurati sredstva za 53 općine koje provode politiku prihvaćanja LGBT+ populacije. Svaka od tih općina od Ministarstva dobije 20 tisuća eura za prevenciju nasilja i diskriminacije LGBT osoba. Mi u Frieslandu imamo dvije Dugine općine koje te novce proslijeđuju nama i Federaciji COC-a, koja je Nizozemska organizacija za homoseksualce, lezbijke, biseksualce, transrodne i interseksualne osobe. Međutim, još je jedna manja općina samostalno donijela odluku da želi provoditi takve edukacije, tako da zapravo imamo tri općine s kojima surađujemo na edukaciji za prihvaćanje neheteroseksualnih osoba.
Koji su najznačajniji projekti koje je Tûmba provela u proteklih nekoliko godina i kakvi su njihovi rezultati?
U 2012. godini smo započeli projekt 40 dana bez psovanja koji je nastao kako bi smanjili psovke i uvrede među vršnjacima u školama. U Leeuwardenu djeca često koriste izraz ‘rak’ (u kontekstu bolesti), pa su tako ‘Nadam se da ćeš dobiti rak’ ili ‘Cipele su ti rak’ (u ‘pozitivnom’ kontekstu) vrlo česte fraze u njihovoj svakodnevnoj komunikaciji. Zbog toga smo osmislili projekt u kojem školarci na neki način ‘sklapaju ugovor’ kojim se obvezuju da 40 dana neće psovati, a mi ih informiramo o tome kako takva vrsta izražavanja može utjecati na ljude oko njih. Tada smo u školama provodili edukacije u sklopu kojih smo doveli i našu volonterku koja je s 10 godina oboljela od raka kostiju, zbog čega su joj morali amputirati nogu. Djeca tada sve psovke koje koriste u komunikaciji zapisuju na jedan zid, a nakon toga im naša volonterka ispriča svoju priču. Svi nastavnici i nastavnice s kojima smo surađivali na projektu dali su vrlo pozitivne povratne informacije – u tom se periodu značajno smanjilo psovanje i međuvršnjačko maltretiranje, odnosno gotovo da se više uopće i ne događa. Taj projekt sada želimo provesti i s lokalnim nogometnim klubovima, pošto se vikendom za vrijeme utakmica može čuti i roditelje i djecu kako psuju, odnosno koriste rasističke i homofobne izraze.
Rat u mom kvartu je projekt koji se bavi temom Drugog svjetskog rata, jer je to zadnji rat koji se događao na ovim prostorima i još je poneka osoba koja je doživjela taj rat živa. U sklopu tog projekta u osnovne škole dovodimo osobe koje govore o svojim iskustvima iz rata, a djecu učimo tehnikama intervjua, razgovora i pretakanja tog razgovora u tekst.
Za mlade između 12 i 25 godina proveli smo projekt Up-Grade u sklopu kojeg su mladi imali akcije u trajanju od sat vremena kako bi svijet učinili boljim mjestom. U Nizozemskoj djeca povodom blagdana Svetog Martina odlaze po susjedstvu i kucaju od vrata do vrata tražeći slatkiše, a ovdje su taj običaj iskoristili kako bi ljudima kojima pokucaju na vrata dijelili LED sijalice i preuzeli njihove stare žarulje, a sve uz pomoć glavnog sponzora projekta, Philipsa. Također su napravili instalaciju koja je pročišćavala vodu iz lokalnog kanala, a zatim su tu vodu prolaznicima nudili za direktnu konzumaciju. Time su se referirali na jedan od 17 Globalnih ciljeva održivog razvoja – čistu vodu i kanalizaciju.
The class of all together je projekt u kojem u škole dovodimo migrante te im djeca direktno mogu postavljati pitanja i čuti iz prve ruke o njihovim životnim iskustvima.
Tu je i projekt Radnopravnost svima! koji provodimo u suradnji s K-zonom, a u sklopu kojega smo predstavili edukaciju „Kviskoteka/Pogodi tko“ kojom u školama radimo na približavanju problema s kojima se susreće LGBT+ zajednica te tako razbijamo stereotipe o istoj, s krajnjim ciljem suzbijanja diskriminacije LGBT+ zajednice.
Tko su vaši korisnici, odnosno osobe koje vam se obraćaju zbog diskriminacije i koji su najčešći oblici diskriminacije s kojima se susreću?
Najviše se statistički žale osobe između 30 i 60 godina, ali mi zaprimamo žalbe i od srednjoškolaca i od, primjerice, 90-godišnjaka koji se žalio jer mu više nijedna osiguravajuća kuća ne želi osigurati auto. Najčešće su to antisemitizam, rasizam, homofobija, diskriminacija po nacionalnoj ili vjerskoj osnovi. Kod nas je čest problem i trajanje ugovora: ako jedan radnik ima ugovor na godinu dana, a drugi na stalno, oni ne smiju imati drugačija prava. Također, u Nizozemskoj postoje dva službena jezika, frizijski i nizozemski – ljudi koji žive u Frieslandu govore frizijski jezik, a ostali govore nizozemski. Friški narod ima pravo u javnim ustanovama koristiti frizijski, a problem je što velik broj zaposlenika u javnim institucijama ne razumije taj jezik, te se njihovi korisnici imaju pravo žaliti na to.
Događaju se i slučajevi diskriminacije koji nisu obuhvaćeni zakonom, primjerice diskriminacija zbog prekomjerne tjelesne težine, tjelesnih modifikacija poput tetovaža i pirsinga i slično, a takvi slučajevi nisu regulirani zakonom. Sve slučajeve koje vodimo pratimo po kategorijama, moramo upisati po čemu je osoba diskriminirana, gdje je i kako je diskriminirana, je li u pitanju verbalno ili fizičko nasilje.
Što radite sa slučajevima koji nisu zakonski regulirani? Možete li ih na neki način ‘obraditi’?
Vodimo i takve slučajeve, iako znamo da ne možemo otići na Institut za ljudska prava ili na sud, već se pokušamo direktno obratiti organizaciji ili osobi koja je vršila diskriminaciju. Tada im pošaljemo pismo u kojemu navedemo da smo zaprimili pritužbu te ih tražimo da se očituju o tom slučaju. To radimo iz dva razloga: prvi je da damo i drugoj strani šansu da objasni svoj postupke, a drugi je da osvijestimo organizaciju ili osobu da je svojim postupcima povrijedila, odnosno diskriminirala drugu stranu.
Kako izgleda čitav proces kod konkretnijih slučajeva diskriminacije, odnosno onih koji su zakonski regulirani? Koje su sve usluge koje nudite svojim korisnicima?
Kod konkretnijih slučajeva diskriminacije prvo saslušamo osobu koja prijavljuje diskriminaciju, a zatim kontaktiramo policiju kako bi pokrenuli kaznenu prijavu. Međutim, te prijave često završe u njihovim ladicama jer im trenutno nisu prioritet, a na nama je da ih onda zovemo svaka dva tjedna i raspitujemo se oko pojedinih slučajeva. Pored toga, ako je osobi potreban odvjetnik, a nema financijskih mogućnosti, mi tražimo subvencije kako bi joj osigurali odvjetnika. Zatim čekamo odluku policije ili javnog tužilaštva. Kod slučajeva gdje se diskriminacija dogodila u susjedstvu kontaktiramo dežurnog kvartovskog policijskog službenika da vidimo što se može učiniti. Ako osoba protiv svojih susjeda podigne kaznenu prijavu, malo je vjerojatno da će više ikada biti u normalnim odnosima.
Nekada na slučajeve moramo gledati i sa stambenog aspekta, ovisno o težini slučaja. Trenutno imamo situaciju u kojoj jedna obitelj iz Sirije doživljava neugodnosti od dvije, tri obitelji iz svog sela, više se ne osjeća sigurno i želi se odseliti. Pored kaznenih prijava koje vodimo protiv njihovih susjeda bavimo se i rješavanjem njihovog stambenog pitanja, pokušavamo im pronaći novi stan. Međutim, kada su velike obitelji u pitanju, na stan se čeka i do dvije godine. Ono što također radimo je zastupanje trudnih žena u pregovorima s poslodavcima koji im ne žele produžiti ugovore. U tim slučajevima zastupamo ih na Institutu za ljudska prava, odnosno postajemo njihovi zastupnici i gledamo što je najbolje što možemo učiniti u njihovom interesu. To su najčešće odštete.
Kad govorite o zastupanju trudnica, o kojoj se točno vrsti diskriminacije radi?
Najčešći oblik diskriminacije u takvim slučajevima je neproduživanje ugovora nakon porodiljnog dopusta – mi u tim slučajevima pokušavamo dokazati da je to razlog neproduživanja ugovora. Tada pokušavamo istražiti kako je moguće da je poslodavac cijelo vrijeme zadovoljan radnicom, a odjednom kada dođe do trudnoće – više nije. I tu većinom ne uspijemo doći do Instituta za ljudska prava, već ispregovaramo s poslodavcima da našim korisnicama isplate odštetu ili da im produže ugovore, ovisno o razmjeru konflikta koji je nastao. Uvijek gledamo što je najbolje za osobu koja se žali.
Žene u Hrvatskoj vrlo se često susreću s diskriminacijom na tržištu rada, a jedan od školskih primjera za to su neugodna pitanja na razgovoru za posao koja se odnose na planiranje trudnoće, majčinstvo, obiteljske obaveze i slično. Iako hrvatski Zakon o radu propisuje da se na takva pitanja ne mora odgovoriti te žene štiti od sklapanja izmijenjenog ugovora o radu pod nepovoljnijim uvjetima zbog trudnoće, rođenja ili dojenja djeteta, žene su vrlo rijetko upoznate sa svojim pravima ili previše u strahu da bi prijavile (potencijalne) poslodavce. Kakva je situacija u Frieslandu? Jesu li poslodavci i radnice osvješteniji po ovom pitanju?
Kad nas se na 1,5 milijuna ljudi godišnje zaprimi oko pedesetak žalbi koje se tiču diskriminacije na rodnoj osnovi, od čega je nekih tridesetak prijava koje se tiču konkretno slučajeva diskriminacije majki. Ovdje je također prisutan problem gdje žene takve situacije prihvaćaju kao normalne. Prihvaćaju i to da u godini kada su otišle na porodiljni ne mogu tražiti povišicu, iako realno na to imaju pravo. I to je jedan dio edukacije, kada odlazimo kod poslodavaca, da im objasnimo kako ne smiju prilikom razgovora za posao potencijalne zaposlenice ispitivati o planiranju obitelji. Kod nas možda i neće to direktno pitati, ali će pretpostaviti, ili im žene same kažu da imaju djecu. Problem je što je taj oblik diskriminacije teško dokaziv. Zbog toga se žene slabo žale na takve slučajeve. Ali ono što primjećujemo je da se broj prijava značajno poveća kada provodimo kampanju vezano uz takvu vrstu diskriminacije. Kada nema kampanja, nema ni žalbi.
S kojim sve institucijama surađujete i koliko ste zadovoljni suradnjom?
Najčešće surađujemo s udrugom za promicanje prava i inkluzije LGBT+ osoba COC Friesland i s policijom. Pet puta godišnje s policijom i javnim tužilaštvom organiziramo sastanak na kojem zajedno prolazimo kroz sve predmete, razgovaramo o tome gdje stvari ‘štekaju’ i što se može učiniti da se situacija promijeni, pogotovo ako uočimo porast diskriminacije na određenim poljima. Surađujemo i s raznim institucijama za ljudska prava, socijalnim radnicima, općinama, školama i raznim nevladinim organizacijama koje od nas žele neku vrstu edukacije. Surađujemo i sa Zavodima za zapošljavanje, kod nas ih ima velik broj, naročito Zavoda koji zapošljavaju na određeno. Kod njih se poslodavci javljaju ako trebaju kratkoročne zamjene radnika i takvi poslodavci znaju imati vrlo diskriminatorne prakse. Oni će nazvati Zavod i reći „Treba nam radnik na blagajni za vikend, ali ne želimo da bude tamnoput, da bude musliman, da bude žena…“. Zavod im može odbiti suradnju zbog takvih zahtjeva, ali ti će poslodavci otići do drugog Zavoda, a njima je teško boriti se protiv takvih diskriminatornih zahtjeva. Ponekad surađujemo i s političkim strankama kako bi neku temu mogli staviti na svoju radnu listu.
U istraživanju koje je u Hrvatskoj provedeno u sklopu projekta ‘LGBTI ravnopravnost na radnom mjestu’ čak je 75,1% LGBT+ osoba prijavilo da je na radnom mjestu doživjelo neki oblik diskriminacije, uznemiravanja i/ili zlostavljanja, od čega je samo 11% osoba takve slučajeve prijavilo poslodavcu, samo 2% njih prijavu je podnijelo sindikalnom povjereniku/ci, samo 0,6% udruzi za zaštitu LGBTI osoba (0.6%) te samo 0,16% policiji. Kakva je situacija u Frieslandu, koji su najčešći slučajevi diskriminacije nad LGBTI zajednicom?
Slučajeve razlikujemo po tome jesu li za kaznenu prijavu ili privatnu tužbu. Najčešće su to slučajevi verbalne diskriminacije ili slučajevi diskriminacije zbog pripadnosti LGBT+ zajednici. U prošloj godini zabilježili smo ukupno 26 takvih prijava. Najčešće nam se javljaju gej muškarci, dok se lezbijke rjeđe susreću s takvim situacijama. Kod nas je teže prihvatiti da je muškarac gej nego da je žena lezbijka. Imamo i primjer diskriminacije trans žene koja je prilikom razgovora za posao otvoreno rekla da je trans i da želi proći tranziciju. Nakon što je par tjedana radila na novom radnom mjestu, psiholog joj je rekao da mora proći kroz proces prilagodbe prije tranzicije, odnosno da se treba početi oblačiti i živjeti kao žena, u skladu sa svojim rodnim identitetom. Tada joj je poslodavac rekao da se mora „ili normalno oblačiti i ponašati na poslu, ili da više ne dolazi na posao.“ Za taj konkretni slučaj nismo mogli podići kaznenu prijavu, jer mi u Zakonu još uvijek nemamo prepoznatu diskriminaciju na osnovu rodnog izražavanja. Nizozemska je vrlo rano krenula u borbu za LGB prava i u to vrijeme cijela priča oko trans osoba nije bila toliko aktualna. U Hrvatskoj se to tek nedavno reguliralo, pa su u vaše zakone uljučene i trans osobe. Mi se ovdje tek borimo za uključivanje trans pitanja u zakone. Konkretno, ovaj slučaj riješen je tako da je naš ured razgovarao s poslodavcem koji se jako uplašio te je sporazumno dogovoreno da oštećenica uzme bolovanje dok ne prođe tranziciju. To nije idealno rješenje, ali postignut je neki sporazum koji je odgovarao objema stranama.
Vi već 26 godina živite i radite u Nizozemskoj. Pretpostavljam da i dalje čitate i pratite medije s prostora bivše Jugoslavije. Koje su po vašem mišljenju razlike u diskursu spram LGBT+ osoba koji imate prilike vidjeti u medijima i komentarima na društvenim mrežama? Koje su razlike u razini dosegnutih prava LGBT+ populacije?
U pitanju je velika razlika, rekla bih da je Hrvatska u zaostatku nekih pedesetak godina. Ono što mi je najupadljivije je utjecaj Crkve na javne politike. Ima i u Nizozemskoj primjera gdje se to događa, ali to su stvarno jako rijetki slučajevi. Zajednice u kojima se to događa u Nizozemskoj su vrlo male i iznimno religiozne, ali oni ne mogu svoja uvjerenja nametati ostalim građanima/kama. Također, Nizozemska i Hrvatska razlikuju se i po politici. U Nizozemskoj nema stranke koja je protiv LGBT osoba osim Kršćanske stranke koja je potpisala Nešvilski manifest u kojem se navodi kako je po Bibliji homoseksualnost jedan od najvećih grijeha. Ne znam bih li mogla nabrojati stranke koje se u Hrvatskoj zalažu za LGBT prava. Kad gledamo na zakone, oni su u Hrvatskoj relativno dobro regulirani, međutim, problem je u tome što se vrlo slabo provode.
Ono što me još iznenađuje je uspoređivanje homoseksualnosti s pedofilijom i vjerovanje u to da osoba može ‘postati’ homoseksualna, taj strah od toga da će djeca koja u školi uče o LGBT+ osobama i sama postati homoseksualna. Rečenica Oni će nama djecu u školama učiti da budu pederi nekako najbolje opisuje situaciju u Hrvatskoj po pitanju edukacije i uključivosti. Mi u Nizozemskoj nismo niti jednom dobili prigovor ili žalbu zbog toga što s djecom u školama razgovaramo o LGBT+ pravima. Naravno, mi ne odlazimo u iznimno religiozne škole, jer one ovdje nisu ni toliko česte.
Općenito je ovdje puno prihvaćenije biti u istospolnoj zajednici, iako ima još malo srama i ta tema zna biti tabu, ali situacija je generalno puno bolja. Ja kada dođem u Hrvatsku ne znam za niti jednu osobu iz svoje uže i šire obitelji, šireg kruga prijatelja i poslovnih suradnika koja se otvoreno deklarira kao pripadnik ili pripadnica LGBT+ zajednice. Ljudi u Hrvatskoj ne pričaju o tome. U Nizozemskoj već puno više takvih ljudi poznajem, ljudi su otvoreni oko svoje seksualnosti.
Također primjećujem da se u Hrvatskoj vrlo slabo razgovara i ulazi u dijalog, nitko se ne usuđuje dati drugo mišljenje. I sama kada dođem u Hrvatsku malo se primirim, nisam toliko glasna oko LGBT+ prava. Tek ako primijetim da je malo otvorenija sredina, pokušam s ljudima razgovarati o tome. Načelno su u Hrvatskoj o toj temi ne razgovara ili se razgovara u kontekstu Neka im njihova prava, ali samo neka nam ne odgajaju djecu, djeci trebaju majka i otac. Onda ih pitam jesu li mene trebali oduzeti mojoj samohranoj majci. I baš zbog toga što se ne razgovara o tome, cijeli je internet eksplodirao kada su najavili Povorku ponosa u Sarajevu, jer je to ondje potpuno nova tema.
Tekst je izvorno objavljen na web stranici projekta Radnopravnost svima.
