Na ovogodišnjem Subversive Festivalu, na tribinama Sloboda govora, građanski neposluh i satira u digitalno doba te Tko zviždi zlo ne misli, sudjelovala je Jillian C. York, američka aktivistica, novinarka i direktorica odjela za međunarodnu slobodu izražavanja pri organizaciji Electronic Frontier Foundation (EFF).
York je članica upravnog odbora projekta Global Voices te piše članke za New York Times, Al Jazeeru, The Atlantic, The Guardian, Foreign Policy, i dr. Područja interesa su joj sloboda izražavanja, privatnost i digitalna sigurnost.
Radiš za Electronic Frontier Foundation, organizaciju koja se bavi zagovaranjem i pravima, a čiji je cilj zaštititi prava i slobode ljudi u digitalnoj sferi. Što točno tvoj rad uključuje?
Organizacija se bavi nizom tema kako bi promicala prava na Internetu. Bavimo se strateškim parničenjem na sudovima, zagovaramo dobre politike (i progovaramo protiv loših politika), gradimo tehnologiju i radimo na edukaciji korisnika.
Ja osobno sam zadužena za međunarodni rad u polju slobode izražavanja, što uključuje puno toga – od borbe protiv cenzure u zemljama u kojima se provodi represija, ali i u demokratskim društvima, do poticanja korporacija poput Facebooka da razmotre pitanje slobode izražavanja u svojim politikama.
Mnogi od nas odrasli su s idejom da Internet predstavlja prostor anonimnosti i slobode poigravanja različitim identitetima. Primjerice, kada se Facebook pojavio, u početku se nisam željela registrirati jer mi je korištenje mog pravog imena izazivalo osjećaj nelagode. Kako komentiraš Facebookovu politiku korištenja “pravog” imena i zahtijevanje od korisnika da pokažu osobne dokumente kao dokaz? Zašto su naši “autentični” identiteti, koje (navodno) odražavaju naša “stvarna” imena, toliko važni tvrtkama koje su vlasnice društvenih medija?
Već dugo sam oštra protivnica politike “stvarnih imena” na Facebooku i drugim mrežama. Vjerujem u pravo na anonimnost i pseudonimnost, i to je jedino što ljudi žele od Facebooka. Prinuda korištenja stvarnih imena ne samo da nas vezuje uz identitet kojeg nismo sami odabrali (ime koje su nam dali roditelji), već može stvoriti dodatne rizike za određene skupine ljudi – transrodne osobe, žene koje žele pobjeći od zlostavljača, LGBT tinejdžere koji se nisu još autali u svojoj zajednici, aktiviste u zemljama u kojima vlada represija, itd.
Nije sasvim jasno zašto tvrtke toliko inzistiraju na tome. Neki kažu da je razlog kvalitetnije ciljano oglašavanje, ali nisam sigurna da je to sve – tvrtke mogu saznati dovoljno podataka o vama bez da znaju vaše ime, zato što imaju vašu IP adresu, znaju vaše interese, vide tko je u vašim mrežama, itd. Facebook pak kaže da je svrha ove politike da navede ljude da se ponašaju civiliziranije jedni prema drugima, no istraživanja pokazuju da se to ne događa.
Electronic Frontier Foundation
Društvene medije obično percipiramo kao javni prostor u kojem svatko može sudjelovati, izražavati svoje ideje, razmjenjivati informacije, organizirati prosvjede, i tako dalje. U stvarnosti, koliko je sloboda govora doista slobodna na Facebooku, Instagramu, Twitteru? Koliko online sadržaja se cenzurira i tko odlučuje o tome?
Ti prostori nam se čine javnima, ali oni to nisu. Tvrtke koje ih posjeduju većinom se nalaze u SAD-u i podliježu američkim zakonima, što znači sljedeće: zaštićene su Odredbom 230 Zakona o pristojnosti u komunikaciji (CDA), koja ih jedne strane štiti od odgovornosti, a s druge im omogućuje da reguliraju sadržaj na način koji im odgovara. Zbog toga, u konačnici, mogu vršiti diskriminaciju prema određenoj vrsti sadržaja bez ikakvih sankcija.
Svaka tvrtka ima svoja pravila, a u nekim slučajevima i nekim državama zakonski je obavezna ukloniti sadržaj na zahtjev vlade. Moj projekt Onlinecensorship.org prikuplja prijave korisnika kojima je sadržaj uklonjen. Naši podaci nisu obuhvatni, no vidimo da se velik dio sadržaja briše zbog kršenja pravila “pravog imena”, kao i zbog Facebookove zabrane golotinje. U oba slučaja radi se o diskriminaciji (žene ne mogu objaviti sliku bez majice, dok muškarci mogu).
Drugi primjeri cenzure uključuju “govor mržnje”, podupiranje terorizma i zlostavljanje. U prva dva slučaja, sadržaj koji se uklanja je često satiričan ili se čak suprotstavlja govoru mržnje, no moderatori sadržaja u tim tvrtkama često primjenjuju pravila na neispravan način. Američka teoretičarka Sarah Roberts napravila je fascinantno istraživanje uvjeta u kojima moderatori sadržaja rade. Oni su često plaćeni puno manje od redovnih zaposlenika i u većini slučajeva su agencijski radnici koji imaju vrlo malo olakšica ili ih uopće nemaju. A sadržaj koji moraju svakodnevno pregledavati je zastrašujuć: videi odrubljivanja glava, dječja pornografija i slično.
Drugim riječima, tvrtke su prisiljene donositi teške odluke, no u konačnici neke njihove prakse i pravila treba ozbiljno preispitati i izmijeniti.
Što nam možeš reći o tome kako su glasovi i tijela žena i drugih marginaliziranih skupina tretirani i reprezentirani na Internetu?
Žene, izbjeglice, LGBT osobe i druge ranjive skupine suočene su s ogromnim količinama uznemiravanja i zlostavljanja. To nije moje područje istraživanja, ali definitivno sam i sama doživjela uznemiravanje.
Iz toga možemo zaključiti da je u tvrtkama koje su vlasnice društvenih medija potrebno povećati raznolikost među zaposlenicima, jer kako stvari sada stoje, statistike su poražavajuće. Različitost u tvrtkama važna je na svakoj razini, od toga kako se razvijaju proizvodi do kreiranja pravila koja definiraju privatnost i slobodu govora.
Da bismo zaštitili našu privatnost na Internetu potrebno je, čini se, puno (samo)obrazovanja i truda. Je li moguće u potpunosti zaštititi osobne podatke, i je li to uopće vrijedno truda? Možeš li nam dati neke naputke?
Da, potrebno je educirati se, ali je vrijedno toga! Povećanjem svoje digitalne sigurnosti ne samo da štitite sebe, nego i druge ljude u svojoj mreži. Sigurnost je važna svima, od računovođa do novinara i svima između.
Ne postoji jednostavan i univerzalno primjenjiv način kako da se zaštitite, iako neke taktike mogu svi koristiti – primjerice, korištenje jakih lozinki ili šifri. Preporučam vam da posjetite našu web stranicu, Surveillance Self-Defense, da biste saznali više o tome. To je jedan od važnijih resursa koji nudi informacije o tome kako zaštititi svoj identitet i podatke. Možete početi tako da procijenite kakva je vaša trenutna situacija i koju razinu zaštite trebate. Još neki od korisnih resursa su Security in a Box and Security First.
Kada je riječ o uznemiravanju na društvenim medijima, kako balansirati između slobode govora i zaštite drugih temeljnih ljudskih prava? Što misliš, tko bi trebao biti odgovoran za reguliranje ovog područja (država, korporacije…)?
Teško pitanje. Preferirala bih da država provodi regulaciju, a ne korporacije jer one nemaju odgovornost prema građanima. No moramo biti oprezni i proaktivni kako bismo se izborili za to da zakoni koji bi nas trebali štititi ne ugrožavaju naša prava.
Kako objašnjavaš činjenicu da većinu ljudi ne uznemiruje mogućnost (ili stvarnost) da ih njihova vlada ili čak privatne korporacije nadziru? Je li se koncept privatnosti promijenio u proteklih par desetljeća, ili ljudi jednostavno ne mare za online privatnost?
Da budem iskrena, ne mogu to objasniti. Ponekad se zbog toga osjećam pesimistično, ali ne možemo se odreći naših prava, a to znači da moramo ljudima pomoći da shvate što se događa. Mnogi ljudi imaju druge probleme; sloboda izražavanja i sigurnost nisu nužno njihovi prioriteti. Ali bez njih, nemoćni smo da išta drugo poduzmemo – ne možemo progovoriti o nepravdama koje nam se događaju ako nemamo pravo izražavanja. U konačnici, moramo zaštititi slobodu govora i privatnost kako bismo sačuvali druga prava.
Novinarstvo je danas uvelike ovisno o “klikovima” i oslanja se na analitiku. Trebamo li biti pesimistični po pitanju budućnosti novinarstva?
Ne želim zauzeti pesimističan stav o novinarstvu. Naravno, ima puno negativnih trendova – ne samo načini na koje medijske kompanije prate naše online navike, već se događa i ograničavanje slobode medija diljem svijeta. No također možemo vidjeti da ljudi koji prije nisu imali pristup medijima sada progovaraju o svojim problemima. Članica sam upravnog odbora projekta Global Voices koji donosi lokalne perspektive u rasprave koje se odvijaju na društvenim medijima, na blogovima, u lokalnim publikacijama… Ti članci se prevode na desetke jezika i pružaju nove uvide čitateljima u različitim sredinama. Vrijedno je i što rade mediji kao što su AJ+ ili Quartz.
Mislim da je vrijeme da mi kao konzumenti počnemo zahtijevati nove medijske modele. Mi smo čitatelji, mi možemo birati kako ćemo potrošiti svoj novac, što ćemo kliknuti. Stoga smatram da trebamo podržavati one oblike novinarstva koji poštuju svoje čitatelje, i u smislu sadržaja i u smislu produkcije.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
