Nedavno sam pogledala online panel “Što su cjepiva i zašto ih se ne trebamo bojati?” koji su organizirale studentice i studenti biomedicinskih područja u sklopu promotivno-preventivnog programa Zdravo sveučilište. Bit ću iskrena: tema virusa i cjepiva je vrlo složena, i nisam sigurna da ni nakon dva sata napinjanja moždanih vijuga u potpunosti razumijem što rade T-limfociti, kako nastaju mRNA cjepiva i zašto, pobogu, tri tjedna nakon preboljene korone i dalje nemam osjet okusa/mirisa, a korištenje stepenica dovodi me u predinfarktno stanje (tako mi se barem čini).
Ipak, s obzirom da su antivakseri sve glasniji i sve luđi, a Nacionalni stožer je odavno izgubio povjerenje građana i građanki, svatko od nas trebao bi se potruditi informirati i uvažiti znanstvene činjenice jer je očito da, kada je riječ o cijepljenju, naše odluke ne tiču se samo nas, već imaju posljedice na čitavo društvo. Kao velika “vjernica” u popularizaciju znanosti, odlučila sam porazgovarati s dr.sc. Jerkom Dumić, jednom od izlagačica na spomenutom panelu Zdravog sveučilišta, inače redovitom profesoricom imunologije na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu, predsjednicom Hrvatskog društva za biokemiju i molekularnu biologiju, bivšom predstojnicom Zavoda za biokemiju i molekularnu biologiju, te dobitnicom Državne nagrade za znanost za 2001. godinu u području biomedicinskih znanosti.
Za početak, možete li nam ukratko objasniti zašto je SARS-CoV-2 tako opasan virus?
Virus SARS-CoV-2 je opasan jer nije dovoljno poznat, a što je važnije, odgovor pojedinca na infekciju je nepredvidljiv. Uz to, to je novi virus s kojim se ljudski imunosni sustav do početka pandemije nije imao priliku se susresti, premda su „bliski rođaci“ tog virusa (drugi sojevi Corona virusa) uzročnici prehlade.
Na početku epidemije nepoznavanje osobina virusa je bilo ono što je primarno brinulo znanstvenike te su značajni potencijali bili usmjereni na što bolje definiranje biokemijskih i bioloških osobina virusa, što je postignuto relativno brzo i danas virus bolje poznajemo. Kako se epidemija širila, postalo je jasno da je puno veći izazov razumjeti, odnosno predvidjeti odgovor pojedinca na infekciju, jer kao što je dobro poznato, infekcija virusom izaziva vrlo širok spektar simptoma, od asimptomatskog tijeka infekcije do vrlo teških stanja koja nažalost mogu završit smrću.
Kako to da simptomi toliko variraju od osobe do osobe?
Već je dugo poznato da je individualni odgovor pacijenta/ice na bilo koju bolest, infektivnu ili neinfektivnu, rezultat interakcije okolišnih čimbenika i genetičkih i/ili postgenetičkih osobina svakog pojedinca. To je fokus personalizirane medicine, i pandemija Covid-19 samo je još jedan u nizu dokaza da je sam tijek bolesti, a onda i liječenje svakog pojedinog bolesnika sukladno njegovim „osobinama“ jedini ispravan pristup.
Što se tiče vašeg konkretnog pitanja, odgovor je jednoznačan: ne znamo. Sigurno je da je, generalno gledajući, imunosni sustav kod starijih ljudi, kao praktički svi sustavi u organizmu zbog starenja, oslabljen i vjerojatnije je da starija osoba neće adekvatno moći odgovoriti na infekciju, odnosno odgovorit će lošije nego mlada osoba, ali to nije apsolutno pravilo. Neke starije osobe uspješno prebole infekciju, dok neke mlade osobe mogu razviti teške simptome.
To samo dodatno potvrđuje da s jedne strane tijek bolesti ovisi o samom virusu (broju virusnih čestica kojima smo bili izloženi), s druge o (post)genetičkim osobinama pojedinca, a s treće strane o načinu života, prehrani i psihofizičkom stanju osobe. Ova bolest je „ruski rulet“ i nitko, ali baš nitko, ne može predvidjeti kakav će tijek bolesti kod nekog pojedinca biti. Možemo samo govoriti o većoj ili manjoj vjerojatnosti da će tijek bolesti biti ovakav ili onakav.
Rani oblici zaštite od virusa datiraju iz 11. stoljeća. Zašto se danas, nakon što smo zahvaljujući cjepivima uspjeli iskorijeniti brojne bolesti, kod nekih ljudi javlja takav otpor i nepovjerenje u cjepiva, pa čak i među studentima farmacije i medicine, kako ste spomenuli u svom izlaganju na panelu?
Cijepljenje je definitivno jedno od 10 najvećih postignuća 20. stoljeća. Većina se današnje populacije Zapadnog svijeta ne sjeća predvakcinacijskog doba kad su djeca u velikom postotku umirala do svoje pete godine života, što se danas, nažalost, još uvijek događa u zemljama u kojima se djeca ne procjepljuju protiv zaraznih bolesti. Naša je memorija slaba i zbog toga ćemo platiti danak. Uz to, neki su znanstveni zločini pridonijeli nepovjerenju ljudi u znanost i znanstvenike. Nadalje, u današnje vrijeme, vrijeme lažnih informacija, lažnih proroka, lažnih autoriteta, jednu izgovorenu „lažnu vijest“ mora opovrgavati čitava vojska znanstvenika i stručnjakinja – često neuspješno, jer su ljudi skloni senzacionalizmu, teorijama zavjere, itd.
Razumljivo je ljudi zaziru od unosa „nečeg“ u organizam na relativno agresivan način (injekcijom u mišić), s tim da je to „nešto“ stvoreno od strane „onih koji na nama zarađuju“ (farmaceutska industrija). No, ljudi zaboravljaju da svakodnevno i opetovano unose u svoj organizam tvari za koje je znanstveno dokazano da su štetne za zdravlje, ali ih to ne sprječava da to čine. Nadalje, činjenica je da svaki, doslovno svaki lijek (pa čak i provjereni, koji je godinama na tržištu), može kod pojedinca izazvati neželjene pojave. Znači li to da ćemo se odreći lijekova?
Cjepivo protiv Covida-19 jest novo; tip cjepiva koji proizvode Pfizer i Moderna do sada nije bio na tržištu, dok se tip cjepiva AstraZenece koristi za cijepljenje protiv ebole i nekih veterinarskih oboljenja i pokazano je da je ta platforma sigurna. No, ne smijemo zaboraviti da nikada do sada toliko znanstvenika nije radilo na nekoj bolesti, nikad tolika sredstva nisu uložena u jedan cilj, nikad se znanstveni podaci o nečemu nisu tako intenzivno i slobodno dijelili. Zato nije čudno da je uspjeh, u smislu razvoja sigurnih cjepiva, postignut u tako malo vremena. Uz to, cjepiva i lijekove na tržište puštaju regulatorne agencije, i sigurna sam da na tržište neće biti pušteno ništa što ne zadovoljava najviše standarde kvalitete i sigurnosti.
Ove godine zabilježena je najveća potražnja za cjepivom protiv gripe u proteklih nekoliko godina. Možemo li očekivati da će interes za cijepljenje protiv koronavirusa biti jednako velik?
Nažalost, mislim da ne. Zadnji podaci pokazuju da se tek 36% zaposlenih u socijalnim ustanovama i malo više od 50% zdravstvenih djelatnika planira cijepiti. Ti su brojevi zastrašujući i porazni. Oni govore o našoj, s jedne strane, zdravstvenoj nepismenosti, a s druge o našoj sebičnosti, sveprisutnoj u današnje vrijeme.
Uz to, mnogi svjedoče kako su njihov susjed, prijateljica ili poznanica preboljeli Covid-19 uz blage ili nikakve simptome, ali malo tko svjedoči o stanju u Klinici za infektivne bolesti ili bolnici Dubrava. To je paralelni svemir koji ne vidimo, ne mirišemo, ne dotičemo… Sigurna sam da bi svatko nakon samo 10 minuta provedenih na nekom od covid-odjela taj tren pristao na cijepljenje.
Smatram, stoga, da se mora krenuti u ozbiljnu, kvalitetno osmišljenu kampanju na nacionalnoj razini, koordiniranu od Vlade RH, u kojoj će sudjelovati javne i medijske osobe koje će svojim primjerom uvjeriti ljude da je cjepivo sigurno, a cijepljenje najučinkovitiji i najsigurniji način borbe protiv Covida-19.
Mnogi od nas preboljeli su koronu – trebamo li se i mi cijepiti i zašto?
Za sad znamo da nas imunosni sustav nakon preboljene bolesti štiti 3 do 6 mjeseci. Koliko točno kod svakog pojedinca, opet ne znamo zbog već spomenute međuigre nas, okoliša i virusa. Prema najnovijoj studiji, imunost traje 9 mjeseci (oni koji su preboljeli Covid-19 u ožujku prema toj studiji još su uvijek zaštićeni), no to je samo jedna studija na 40 i nešto ispitanika. Smatram da bi se osobe koje su preboljele Covid-19 trebale cijepiti nakon 3 do 6 mjeseci (ne može im škoditi, jer ako su preboljele bolest, „preboljet“ će i cjepivo, a može im pomoći ako nisu stekle dovoljno jak, dugotrajan imunitet). Ja bih tu opet imala individualizirani/personalizirani pristup: ako ste preboljeli bolest i ne živite život koji podrazumijeva intenzivan kontakt s velikim brojem osoba, možete odgodit do 6 mjeseca od preboljenja (ili duže ako neke nove znanstvene spoznaje to pokažu), a ako ste stalno u kontaktu s ljudima, ako putujete ili ste podložniji prehladama, gripi i sl., smatram da bi bilo dobro da se cijepite nakon 3 mjeseca.
Mnogi preporučuju uzimanje vitamina D, vitamina C, cinka i drugih dodataka prehrani. Kako možemo ojačati imunitet da bismo se zaštitili od oboljenja?
Ovo je najteže pitanje. Sigurno da kvaliteta života, dobar san, kvalitetna i uravnotežena prehrana, fizička aktivnost, manje stresan način života i pozitivan stav pridonose dobrom imunosnom sustavu. Stoga, ako ste u mogućnosti, najbolje je da unaprijedite svaki od ovih aspekata svog života. Dodaci prehrani, kao što su cink, selen, vitamin D neće odmoći, no ni u tom smislu se ne smije pretjerivati. Ne postoji „magična pilula“ ili „magični recept“, ali ako pojedinac vjeruje da mu nešto čini dobro (dodaci prehrani), ni placebo efekt ne treba zanemariti. Zato se brinite za sebe, unaprijedite svaki dobar aspekt života i ugodite si, po mogućnosti što češće.
Koje će biti posljedice ako ne uspijemo ostvariti procijepljenost populacije?
Posljedice će biti katastrofalne. Država je već sad u dubokoj ekonomskoj krizi, stanovništvo uz ekonomske trpi i socijalne i psihofizičke posljedice epidemije, tako da bi produljenje ove agonije (a bit će produžena ako se ne procijepi barem 60-70% stanovništva) moglo uistinu imati nesagledive posljedice, kako za pojedince, tako za društvo. Stoga, cijepite se! Cjepiva su sigurna, sam postupak cijepljenja je kratkotrajan i gotovo bezbolan.
Čovjek nije otok. Mi smo socijalna bića, trebamo društvo, a cijepljenje je najbolji način na koji možemo „vratiti svoj dug društvu“, našim prijateljima, susjedima, teti na placu, vozaču autobusa, našoj doktorici, našoj djeci i roditeljima.
