U kratkom razgovoru za Voxfeminae.net portal nakon sinoćnje premijere filma Za one koji ne mogu da govore, redateljica Jasmila Žbanić osvrće se na pitanja feminizma u BiH, prešućivanja istine, posljedica rata koje se i danas jednako osjećaju, kao i na činjenicu da bi film, da je ispričan iz bilo čije perspektive, osim perspektive glavne glumce i scenaristice Kym Vercoe, bio nemoguć.
Nakon odgledanog filma, čini se da često postavljano pitanje o razlozima biranja igrane nasuprot dokumentarnoj formi više uopće nije važno. Jasmila Žbanić u svom je radu socijalno angažirana, bez obzira na filmski rod ili žanr i izgleda da je takva angažiranost za ovu redateljicu nužnost, a ne izbor.
Ovim je filmom podigla virtualni spomenik svim ženama koje su stradale u Vilinoj Vlasi i pokazala da je i najmanja ljudska akcija dovoljna za podizanje ženskog digniteta.
Zašto vam je bilo važno da film Za one koji ne mogu da govore zagrebačkoj publici premijerno predstavite na Vox Feminae festivalu?
Mislim da je za ovaj film vaš festival bio najbolje okruženje. Publika je fantastična, razumiju kontekst i poruke. Mnogo je efektnije da ga je hrvatska publika prvi put vidjela na jednom ovakvom festivalu, nego da smo ga prikazali u kinu na uobičajenoj premijeri.
Kome je važna feministička teorija i praksa u Bosni i Hercegovini?
Teško pitanje. Mislim da je važna svim ženama, ali da se nedovoljno izučava i da je nedovoljno razvijena svijest o feminizmu, pogotovo među mlađom generacijom. Ipak, mijenjamo stvari. Zanimljivo je da bosanskohercegovačkim filmom dominiraju žene i da je, bez obzira na divne kolege muškarce, jako puno žena koje se bave filmom, vjerojatno više nego u bilo kojoj republici bivše Jugoslavije.
Nakon Grbavice ponovno se vraćate temi ratnih zločina počinjenih nad ženama.
Nasilje nad ženama je pitanje koje će me se ticati i o kojem ću misliti cijeloga života.
Kazali ste da je ovo film nade.
Za mene čin Kym Vercoe daje nadu da se nešto može promijeniti kada učinimo malu i simboličnu gestu koji nam se isprva može činiti premalena ili besmislena. Kada čovjek reagira i kada ne okreće glavu od problema, pokreće lavinu drugih reakcija.
Koliko je činjenica da priču gledate kroz oči strankinje utjecala na njen razvoj? Da ste scenarij pisali sami, možda bi emotivna vezanost za temu otežala posao?
Mislim da bi film bez perspektive stranca bio nemoguć jer je upravo pogled izvana ono što mu daje snagu. Kym i ja imamo iste emocije, no čini mi se da ta distanca daje veći prostor za disanje i za razmišljanje.
Lik Tima Clancyja u filmu kaže da u njegovom vodiču kroz BiH ne piše ništa o zločinima u Višegradu i hotelu Vilina Vlas jer je to ”dobro za Bosnu i Hercegovinu.”
Stvarni Tim Clancy je čovjek koji je mnogo učinio za promociju Bosne i Hercegovine. S druge strane, postoji ta vrlo ambivalentna pozicija u kojoj, da bi promovirao jednu zemlju, čovjek smatra da treba sakriti neke činjenice. Koliko god poštujem njegov rad i angažman, ne mogu se složiti da bi sakrivanje činjenica u tome ikako moglo pomoći. Mislim da se istina ipak nakraju vrati, ali u puno težem obliku nego da se iskomunicirala na vrijeme.
Abdulah Sidran rekao je da danas u Bosni i Hercegovini umiru ljudi koji misle da su preživjeli rat. Više od 20 godina kasnije, imaju iste probleme i jednakim intenzitetom osjećaju njegove posljedice…
U tome ima puno istine. Rat je ostao u svakoj ćeliji ljudskog tijela, ljudi još uvijek ne znaju kako da ga se oslobode. Također, rat je vrlo nepravedno završio priznanjem Republike Srpske, koja je po meni genocidna tvorevina. To što joj se dao legitimitet, stvorilo je stalnu frustraciju žrtava. Žrtve su predugo bile žrtve i više ne znaju kako izaći iz te vrlo opasne pozicije. Zbog toga mislim da rat na neki način još uvijek traje.
