Nezaobilazni dio crnogorske ljetnje „turističke ponude“ već nekoliko godina je prostitucija koja se događa na jahtama koje plove po primorju Crne Gore ili u njegovoj blizini. O pojavi takozvane elitne „jahting prostitucije“ u Crnoj Gori, a naročito u Budvi, gradu koji je prepoznat kao centar ljetnog turizma, svjedoče mještani/ke, a javno jedino o tome govori predsjednica Sigurne ženske kuće Ljiljana Raičević koja ističe da je to samo jedan od oblika primoravanja žena na prostituciju koja je i inače jako zastupljena.
„Prostitucija je u Crnoj Gori prisutna decenijama i usko je povezana sa trafikingom i već nekoliko godina od kada je turizam ušao na velika vrata imamo i jednu posebnu vrstu prostiticuje, a to je ta „jahting“. Ona se svuda u svijetu podvodi pod trafiking jer se tu žene dovode ucjenama ili na način kako se dovode trafikovane djevojke kojima se oduzimaju dokumenta i koje su onda bez identiteta i mogućnosti identifikacije. Onda su one ništa i nigdje ne postoje i zato je sa njima lako manipulisati“, kazala je Raičević.
Što se događa na jahtama
Djevojke koje su obavezne korisnike seksualnih usluga zabavljati na luksuznim jahtama često su iz država okruženja, a ima i Crnogorki. Kada prvi put stignu na primorje oduzimaju im se putovnice, ugovara se cijena, penju se na jahtu i onda ih prebacuju iz jedne u drugu, ovisno o tome na kojoj su potrebne. One se ništa ne pitaju, a često ne znaju ni u kojoj se državi nalaze ni kuda plove.
„U tim zatvorenim prostorima one su ili vidjele svašta ili učestvovale u svemu ili su i same akterke, natjerane da rade to zbog ucjena i sa političarima, biznismenima za njihovu zabavu. One su plesačice, pjevačice, konkubine… u najmanju ruku neka mješavina nekog elitizma i prostitucije one najniže vrste. Mnoge od njih budu prebijene, ima ih koje se vraćaju kući sa velikim povredama. Neke se vrate i sa novcem, a jedan dio njih nema tu sreću već samo budu iskorištene“, ispričala je Raičević.
Sigurna ženska kuća zbrinjava samo žrtve porodičnog nasilja, jer im je, kaže Raičević, Vlada zabranila da brinu i o žrtvama trafikinga, ali to mnogi ljudi ne znaju pa im u sklonište upućuju djevojke koje su prošle „tretman u jahtama“ i koje im govore o svojim iskustvima. I sama Raičević često boravi u Budvi, obilazi lokale provjeravajući da li u njima ima maloljetnih plesačica ili djevojaka primoranih na prostituciju, pa je i na taj način stekla povjerenje mještana/ki koji joj prenose svoja saznanja.
„Dešava se da nam i policajci dovedu te prebijene žene. One njima ne kažu na koji način su dobile batine i ko je to uradio, kažu da je partner nasilnik, policajci to svrstaju pod porodično nasilje i mi neplanirano saznajemo šta se dešava“, kazala je ona.
Ističe da je to stvarnost, ali da postoji i teorija po kojoj država Crne Gora ima uređen kompletan sustav i europsko zakonodavstvo, postoji kancelarija za nacionalnog koordinatora za borbu protiv trafikinga, nekoliko komisija i međusektorskih tijela te sklonište za žrtve trafikinga.
„To sklonište je Vladino jer su zatvorili naše koje je radilo od 2000. do 2005. godine kada su vidjeli da odatle izlaze informacije koje se njima ne dopadaju i gdje žene saopštavaju razna imena koja smo mi namjerno objavljivale“, objasnila je Raičević.
Američka ambasada vidi trafiking, ne i lokalna policija
U Izvještaju Ambasade Sjedinjenih Američkih država u Crnoj Gori o trgovini ljudima za 2014. godinu, a koji je objavljen u srpnju2015. godine navodi se da je „Crna Gora zemlja porijekla, tranzita i odredišta za muškarce, žene i djecu koji su žrtve trgovine ljudima u svrhu seksualne eksploatacije i prinudnog rada“.
„Žrtve trgovine ljudima identifikovane u Crnoj Gori su prvenstveno žene i djevojke iz Crne Gore, susjednih balkanskih zemalja, i, u manjoj mjeri, iz drugih zemalja Istočne Evrope. Žrtve su bile izložene trgovini ljudima u cilju seksualne eksploatacije u ugostiteljskim objektima, barovima, restoranima, noćnim klubovima i kafeima“, navodi se u Izvještaju.
Ipak, Kancelarija za borbu protiv trgovine ljudima koju je osnovala Vlada Crne Gore uporno ne navodi konkretne brojke, već su samo prilikom nedavnog Dana borbe protiv trgovine ljudima generalno ukazali na globalni problem trfikinga.
Raičević naglašava da stalno treba isticati da je zakonodavstvo nikakvo i da sudovi i tužilaštvo ne rade svoj posao kako treba. Da se za seks sa maloljetnicama nitko ne kažnjava, da svodnike i vlasnike javnih kuća kažnjavaju prekršajno i puštaju na slobodu nakon sporazumnog priznanja krivice, da osim policije svako u Crnoj Gori zna gdje se mogu naći djevojke za novac, tko ih dovodi i gdje ih drže…
„Svaka žena na prostituciju pristaje iz nekog stanja nužde. Vidjećete ih na auto cestama ili negdje pored puta ili u zabitim kafanama na sjeveru države gdje dolaze autobusom i ispred svake kafane izađe po njih nekoliko. U mnogo slučajeva to može da bude organizovano jer ako dođe njih četiri ili pet i znaju tačno gdje da izađu onda su poslate, znaju kod koga idu i kome da se jave. To je čitav lanac“, kazala je Raičević.
Dilema je i šta zapravo znači elitna prostitucija i šta je to što može biti elitno u prostituciji. Odgovarajući na to pitanje Raičević je kazala:
„Prostitucija je prostitucija – prodaja tijela. E sad, ona može da bude ljepša ili ružnija, spretnija ili sa većim obimom grudi, više napućenim usnama ali nikad niko nije objasnio šta je to elitizam u prostituciji. Je li to načitana osoba, intelektualno jača pa umije još da mu priča priče? Suštinski je isto – ona je tamo potrebna samo zbog jedne jedine stvari, zbog muške potrebe“.
Provod u Budvi zanimljiv i Hrvatima
Ako su Budva ili Tivat prepoznati kao mjesta elitnog turizma u regionu, a Budva i kao grad u kojem se može lako i jednostavno i bez posljedica naći mladu djevojku za zabavu ili djevojke za žurke onda je to, Raičević smatra, antireklama jer se to u regionu ne može naći.
„Ja sam pitala neke Hrvate zašto dolaze u Budvu, vidjela sam im tablice iz Zagreba, Splita, Rijeke. Ljetuju u Dubrovniku, a u Budvu dođu na jedan dan ili noć. U tim gradovima, kazali su mi, nema provoda tokom cijele noći, a iako ovdje lokali rade do 1 sat poslije ponoći kasnije se zabava seli u zatvorene prostore ili u diskoteku na otvorenom, na brdu iznad Budve. To su mjesta na kojima se nalaze klijenti, tamo su i menadžeri kojima kažete koliko djevojaka želite i na kojem mjestu“, rekla je ona.
Kao primjer kako država ne radi ono što bi trebala Raičević navodi i veliku zabavukoju su Rusi nedavno priredili u Budvi i na koju su doveli veliku grupu djevojaka iz svoje zemlje koje su ih „zabavljale” dva dana.
„I nikome u Crnoj Gori nije bilo sumnjivo to da je grupa prelijepih djevojaka sa povratnim kartama od dva dana došla, ostala tu dan i po i vratila se. Mi smo dobile podatak da je te večeri “prifalilo” djevojaka i da su zvali jednog lokalnog momka da im dovede još 10 žena koje će biti odmah isplaćene.
Našoj policiji nije poznat ni jedan slučaj prostitucije na jahtama, što je nevjerovatno. To ne može prestati do pravosnažne drastične presude makar u jednom slučaju, sve do tad će nastaviti ovo da nam se dešava. Ili dok neko iz Evrope ne kaže da im taj podatak treba za izvještaj, e oni će tada uraditi nešta“, zaključuje Raičević.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
