Suzana Tratnik (1963.) je književnica, prevoditeljica i aktivistkinja te jedna od začetnica lezbijskog pokreta u Sloveniji i lezbijske sekcije Škuc-LL u okviru Študentskog kulturnog centra (ŠKUC) aktivnog od sredine osamdesetih. Godine 2018. godine u suradnji s Institutom za suvremenu povijest (INZ) započela je važan proces prikupljanja i sortiranja građe u svrhu uspostave arhiva o lezbijskom i gej te širem LGBT pokretu.
Arhivska građa svjedoči o društveno-političkom stanju vremena i kako je ono, povijesno gledano, povratno utjecalo na sam pokret i problematiku s kojom se suočavao u borbi za priznanje prava lezbijki i gejeva. Tako prikupljena i pažljivo zbrinuta građa omogućuje jasan pregled cjelokupnog rada začetnika i sudionica pokreta te omogućuje historizaciju borbe za LGBT prava, kulturu i način života.
Sa Suzanom smo porazgovarale o vrsti građe koja će biti dostupna u arhivu, njegovu značaju, poteškoćama s kojima se susretala prilikom njegove sistematizacije, kao i o razumijevanju lezbijskog identiteta u periodu začetka samog pokreta i danas.
Za početak, možeš li nam reći koji je period obuhvaćen arhivom?
Od začetka pokreta 1984. godine sve do današnjeg dana, mada je moguće da su pojedini članci u arhivu i od ranije. S tim da se kroz povijest određeni dio materijala mijenjao; recimo, dio materijala vezanog uz Paradu ponosa do negdje 2005. godine bio je svrstavan pod Škuc. Kako je sada Parada ponosa samostalna organizacija, to više ne skupljam i ne arhiviram. Arhivirala sam samo stvari koje su se odvijale u okviru društva Škuc i koje su s njim povezane: Lezbična četrt, LGBT filmski festival, LBGT večeri proze i poezije održavane jednom godišnje. U suštini, sve što je bilo LGBT u okviru Škuca, i to će biti LGBT Škuc arhiv, a ne sveobuhvatni slovenski arhiv. Namjera je bila da se prvenstveno riješi Škucov arhiv.
Koja vrsta građe je sabrana? Da li postoje drugi arhivi uz ovaj koji si uredila?
INZ posjeduje samo digitalizirani arhiv. Odnjele smo im materijale koje su onda oni skenirali i digitalizirali. Fizički materijali su zasad u nekom skladištu zato što je gradska uprava prošle godine prodala Kersnikovu i svakako smo morale sve isprazniti od tamo. Iz tog razloga je bilo izrazito dobro što sam se uhvatila ovog zadatka. Na kraju ćemo predati sve fizičke materijale Narodnoj i univerzitetskoj knjižnici (NUK) u kojoj će se nalaziti poseban LGBT odjel.
U okviru materijala koje sam ja arhivirala bilo je mnoštvo analognih fotografija počevši od 1984. godine, zatim velik broj digitalnih fotografija s raznih priredbi, događanja u klubu K-4, tabora i festivala, s raznih predavanja, Parade ponosa, stvari koje smo organizirale u klubu Monokel u kojem sam 10 godina osmišljavala program. Uistinu, mnogo toga. Zatim, tu su i pojedini bilteni iz osamdesetih i devedesetih godina, flajeri, brošure u vezi AIDS-a i GAL-fona – telefona za lezbijke i gejeve koji je bio u funkciji 10 godina. Arhivirala sam i sve radionice koje smo organizirale, zapisnike sa sastanaka, pedesetak plakata… Pronašla sam i originalni plakat iz 1984. godine povodom prvog Magnusovog događaja. Zapravo, sve što sam mogla naći – izuzev knjiga, koje su u drugim arhivima. Godinama postoji i Lezbejska knjižnica i arhiv grupe Škuc-LL u Metelkovoj 6.
Na koji način će biti moguće pristupiti arhivskoj građi i kome je ona namijenjena – individualnim istraživačima/čicama ili organizacijama?
Rečeno mi je da će po završetku uređenja arhiva biti razne tematske cjeline i podskupine, da ćeš od svih stvari moći odabrati što te zanima i pogledati par fotografija. Neće biti na raspolaganju sve fotografije niti cjelokupni materijali zato što je toga naprosto previše. Zatim, kao što si i sama rekla, za individualno istraživanje, istraživača/čice koje budu imale pristup takozvanom “deep arhivu” u kojem se nalazi cjelokupna građa, pa i ona koja je djelomično osobna i nije na raspolaganju svima. Za pristup “deep arhivu” bit će potrebna potvrda da radiš na Univerzitetu, radiš istraživanje ili pišeš članak.
Koji razlozi stoje iza odluke da se arhiv povjeri institucionalnom čuvanju? Utječe li takva odluka na autonomnost građe i mogućnost pristupa istoj?
Stvar je u tome da nemamo nijednu pogodnu ustanovu ili instituciju koja bi u tom smislu bila pouzdana. Recimo, društvo Škuc je u Metelkovoj 6, a Ministarstvo kulture nas želi deložirati. Ne znamo koji će biti krajnji ishod toga jer se tužimo s njima.
Činilo mi se da su ta institucija (NUK, op.ur.) i taj arhiv u redu, zato što su objasnili da će to biti pohranjeno na tri velika servera u Sloveniji i da će za stalno ostati tamo.
Govorila sam Branetu (op.ur. Brane Mozetič) da smo mi te generacije koje svjedoče o tome što znači arhiv od 1984. nadalje, a onda smo izgubili i Kersnikovu. Kada bi netko tamo pristupio građi, rekao bi – to su neki stari prašnjavi papiri, neko sranje. Što da radimo s tim? Htjela sam to riješiti tako da mogu mirno spavati, i čini mi se da je bila dobra odluka da materijale predamo instituciji, jer će institucija ostati. No, ta odluka nije nikako utjecala na autonomnost građe niti na ograničenje pristupa građi.
Kako bi opisala proces sortiranja arhivske građe? S kojim poteškoćama ili dilemama si se suočila u tom procesu?
U zidnom ormaru se već nalazio prašnjavi pohranjeni materijal. Bilo je mnogo posla oko toga jer je bilo neophodno tražiti, birati i vidjeti što je što, što su časopisi, što fotografije i slično. Same fotografije smo imali zasebno, tako da je većina materijala već bila prikupljena, ali sam imala mnogo posla oko raspoređivanja, odnosno popisivanja građe.
Namučila sam se sortirajući fizičke fotografije jer mnoge nisu bile obilježene i nisam mogla ustanoviti o kojem se događaju i vremenskom periodu radi. Pomagala sam si malo s Googleom i revijama Revolver koje imam kod kuće. Bio je to pravi detektivski posao. Na tome sam mnogo radila i zaključila da me ta vrsta posla izrazito raduje. Za većinu fotografija sam prepoznala odakle su i što/tko je na njima, osim za one koje su bile više random. Na primjer, jedan fotograf, Frenk Fidler, je pored aktivističkih i kulturnih događanja stalno fotografirao mlade momke u klubu K-4. Takvih slika je mnogo i na njima nema datuma.
Isto tako, imala sam mnogo posla oko raspoređivanja i pronalaženja informacija za metapodatke. Rekli su mi da napišem koliko želim, što više – to bolje, tako da što više toga ostane zapisano. Metapodaci trebaju biti jasni, smisleni, precizni, sadržati datume, imena i nazive organizacija. Zamolila sam i pojedine kolege/ice da mi ustupe građu koju imaju kod kuće, pa je tako i Brane Mozetič ustupio dio svojih materijala.
Imali smo ideju zajedno s INZ-om da otvaranje arhiva proprati i projekcija određenih fotografija za koje nisam mogla ustanoviti otkad su i odakle su, da bi se tim putem neki ljudi mogli prepoznati i reći – aha, to je bilo tako i tako. Ili možda da neke ljude potaknemo da dodaju nešto svoje – jer sam sigurna da ljudi neke stvari imaju kod kuće. Otvorenje arhiva je planirano za rujan 2021. godine, u okviru festivala Lezbična četrt.
Što je za tebe najveća vrijednost ovog arhiva?
Prvenstveno, za mene je to individualni i kolektivni LGBT identitet. Recimo, kada sam se počela baviti lezbijskim pokretom nismo imale od čega krenuti, ničega nije bilo. Dobro, naknadno smo doznale za neke žene koje su bile prije nas, ali istinske lezbijske subkulture nije bilo (s iznimkom nekih manjih gej zajednica tijekom pedesetih i šezdesetih godina). Uvidjele smo da je teško kada nemaš povijest, jer onda ni tebe nema, i tako smo je započele. Samim time shvatiš da kada radiš nešto u sadašnjosti, istovremeno radiš i arhivsku prošlost i budućnost. Arhiv nije nešto fiksno i izrazito je značajan za nadolazeće generacije. Tako da bih rekla da arhiv živi istovremeno posvuda – u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Arhiviranje mi je bilo značajno i iz razloga što se sve zaboravlja. Dolaze novi ljudi, nove skupine, nove ideologije, nova uvjerenja i sve što je prethodilo zaboravljaju ili izmišljaju toplu vodu. Uz to, možeš reći – ne, to se nije desilo na taj način.
Kakav je odnos između arhivske građe i mogućnosti rekonstrukcije LGBT povijesti?
Kad započneš s istraživanjem, vidiš da su u arhivu neke ključne stvari. Na primjer, prvi leci o AIDS-u iz 1984. ili 1985. godine koje je izdao Magnus – prva gej organizacija u Sloveniji koja je znala što je AIDS, što je HIV i kako se prenosi, i to u trenutku kada je u Sloveniji vladala histerija. Pisalo je: „Nemojte umrijeti zbog straha“, to je bio naslov. Taj moment mi se čini ključnim za istraživanje. Zatim se dogodila afera zbog nekih plakata koji se tiču prijenosa HIV-a, zato što su na plakatu bile figure golih muškaraca i žena, što je prouzročilo konzervativnu reakciju, da to nije primjereno, da mi tim putem ohrabrujemo orgije s kondomima… Ako sve to pročitaš, povežeš s tim zapise sa sastanaka i ono o čemu se tada razgovaralo, mislim da se na osnovu toga vrlo dobro može rekonstruirati povijest.
Koji su nedostaci ili ograničenja arhivskog materijala i što će biti očuvano bez obzira na njegovu fragmentarnost?
To je vezano uz ono što sam maloprije govorila o rekonstrukciji. Druga stvar je da si ograničena na neke podatke, da ih iz tih godina ne možeš naći ljude koji su izravno bili tamo, a koji bi ti nešto više o tome rekli. Mislim da je taj faktor također značajan – mogućnost komunikacije sa sudionicama/icima tog vremena.
Možemo li govoriti o znanju dobivenom proučavanjem arhivske građe? O kome ili čemu je to znanje i koja je njegova funkcija?
Znanje je ono prema čemu stremiš. Na primjer, rekla bih da ako istražuješ LGBT literaturu u Sloveniji, tu ćeš pronaći začetnike i sve ostalo, tako da je to znanje svakako povijesno, zatim sociološko znanje, kao i znanje o političkom pokretu. Za mene je sve to politički pokret. Ako je LGBT pokret dobar, onda je političan. To je također i svojevrsna politička povijest.
Kako vidiš odnos između arhiva i sjećanja, tj. tezu da je sam arhiv »arhiv sjećanja«?
U klubu K-4 sam deset godina, počevši od 1998. godine, osmišljavala program i bila sam prisutna na svim događajima. Kad sam uređivala arhiv fotografija i događaja u klubu, na fotografijama sam prepoznala sve ljude koji su tada nastupali. Bila sam iznenađena time koliko toga smo tada napravili, mnogo više nego danas. Naravno, razlog za to je što je sve bilo na jednom mjestu i svi koji su bili na sceni su bili tamo. Ali, koliko događaja, koliko nastupa, koliko literarnih večeri! Na primjer, u nedelju bismo počeli s matinejom, od 18h je bila literarna večer, diskusija ili kazališna predstava, a onda disko. To danas nije moguće – da ideš na neki kulturni događaj i poslije ostaneš u disku. U suštini si tamo 12 sati.
Zašto misliš da nije moguće?
To je sve propalo, svi događaji su mimo jedan drugog, odvojen je noćni život od kulturnih događaja i to smatram štetom. To što idemo na žurku ne znači da o nečemu ne možemo razgovarati niti da nemamo o čemu razgovarati. Žurke mi imaju smisla baš ako prije toga pogledaš neki film ili književno čitanje, to ima neku poantu. Ako ne, što onda? Tamo si na žurci i to je to? Meni to brzo dosadi.
Kako vidiš relaciju pojedinca i pojedinki unutar arhivske građe?
Da je to građenje individualnog i kolektivnog identiteta, i to sam sama doživjela kad sam se bavila fotografijama. Za mene je to bilo izrazito emocionalno iskustvo. Dva mjeseca sam ih uređivala, tražila metapodatke, i dok sam to radila zapravo sam se vratila u devedesete i bila sam žalosna što više nisam tamo i što to ne mogu iznova istinski doživjeti.
U suštini je pitanje što je kolektiv danas, što je zajednica? Fragmentiranost je iznimna u Sloveniji. Škuc možda nema isto značenje za nekog drugog kao što ima za mene zato što su ti arhivi na drugom mjestu i svaka organizacija ima svoje, čuvaj svoj rad, sebe, a što rade drugi ih ne zanima. Sve je tako raspršeno.
Može li arhiv pružiti neku vrstu smjernica za buduće organiziranje?
Možda, kada budu nastajale neke nove organizacije ili ako se netko prisjeti i potraži inspiraciju u povijesti ili se upita kako se nešto tada radilo. Na primjer, mene često pitaju kako je bilo u socijalizmu, je li se događalo to i to? Odgovorim, “Ne, tada to nije bilo pitanje, nismo znale za govor mržnje.” Mislim da je u tom smislu moguće pronaći smjernice, pogledati kakve su bile pojedine političke akcije koje smo provodile/i.
Kad govoriš o svom književnom stvaralaštvu, često spominješ važnost distance spram prošlosti za sam proces pisanja. Kakav je odnos vremenske distance i arhiva?
Pri arhivima mi je distanca bila značajna jer sam sve nekako zaboravila i radi te distance sam iznova otkrivala stvari. Uvidjela sam novi kontekst vlastitim očima, sada, 30 godina kasnije. Na drugačiji način sam prevrednovala to. Spoznala sam radikalnost koja mi se tada nije činila radikalnom. To je bilo radikalno, zajednica je postojala, živjeli smo zajedno. Na neki način smo se družili, posvuda.
Kako bi opisala faze razvoja LGBT organiziranja te odnos samih faza prema vremenu u kojem živimo?
Rekla bih da je taj pokret bio individualan, ali ne individualan u smislu pojedinca/pojedinke, nego…
Separatistički?
Moguće, da. Separatistički jer je to bilo neophodno. Radile smo s mišlju „znamo da je to za nas“, da same radimo nešto za sebe jer „vi“ to nećete napraviti. Pokret je uz to bio nekako autonoman i prije svega je izniknuo iz nas samih. Nismo imale programe društvene integracije i naše stajalište je bilo takvo da je društvo u kojem živimo preslabo da bismo se željeli/e u njega integrirati.
Tko bi se htio integrirati u to? Društvo koje nas odbacuje, maltretira…
Kako da budeš dio tog društva? Vodili smo se idejom da moramo dati podršku drugim marginalcima. Znaš, prostitutkama, džankijima… Vidiš, to je prošlost i toga je bilo više. Proizašla sam iz punk ideologije i kulture osamdesetih. Iako nisam bila aktivna sudionica, to mi je bio način života. Kad sam se preselila u Ljubljanu, punk je bio nešto najradikalnije što sam u svom životu doživjela i smatram da je bila privilegija da sam svakodnevno bila na punk sceni.
Recimo, kad danas gledam neke dokumentarce iz osamdesetih – Berlin osamdesetih, London osamdesetih, New York osamdesetih – to je i Ljubljana osamdesetih. Nisam upoznata s tim kakvi su bili Zagreb i Beograd, ali Ljubljana je to imala. Bila je to neka druga kultura i ja sam iz nje proizašla, prenijela tu radikalnost i “fuck off” stav. Poslije su se pridružili oni koji slušaju turbo folk i to mi je bilo tako… what the fuck? Kako možeš to slušati ako si lezbijka? Ili, ako si lezbijka, kako možeš biti rasistkinja?
U jednom od svojih eseja iz devedesetih povijest LGBT borbe nazvala si “poviješću skandala”. Kako vidiš povijest LGBT borbe iz današnje perspektive, s vremenskim odmakom?
Rekla bih da je i sada povijest skandala, ali da su ti skandali često bili detekcija nekakvog stanja stvari i napretka u određenom trenutku. Također se događa – nažalost – da upravo putem skandala najčešće istupamo u javnost. Zapravo, o životu LGBT osoba se ne piše mnogo. Piše se jedino kada se održava Parada ponosa, jedan članak. Za mene je LGBT dio svakodnevice i ono što mi ide na živce je način portretiranja ili reprezentacije lezbijki u javnosti, zato što me posljednjih godinu dana novinari nazovu i kažu „sredi nam lezbijski par s djetetom“. A da, mislim, imam čitav niz… Primjeri su takvi, kao da nismo zasebne ličnosti.
Govoriš o važnosti identifikacije i otkrivanja lezbijskog identiteta. Misliš li da je lezbijski identitet u doba postojanja brojnih drugih sistema identifikacije prevaziđen pojam?
Smatram da je to subjektivno razumijevanje. Ja i dalje ističem da sam lezbijka i ne upotrebljavam ni jednu drugu oznaku.
Zar nisi rekla da si dio queer zajednice?
To da, ali nikada ne bih rekla „Ja sam Suzana i ja sam queer“ jer mi je važno reći da sam lezbijka. S druge strane, mislim da moj stav proizlazi iz toga što su se naše generacije izrazito borile za te izraze u trenutku kada nije bilo jednostavno reći „ja sam lezbejka“, „ja sam gej“, „ja pripadam homoseksualnoj zajednici“, i bilo je važno i radi sebe i drugih te izraze iznova izricati. Nisam ih voljna samo tako zamijeniti nekom neodređenom queer definicijom. Smatram djelomično i činom skrivanja činjenicu da se mnogi ljudi autaju, ali kao queer.
Kada bi arhivi mogli govoriti, kome bi se obraćali?
Mislim da bi se obraćali prvenstveno onima koji su na samom početku razvoja svog identetita. Zaključujem po sebi i našem sjećanju kako smo kao pojedinke otkrivale svoj identitet, a to je bilo vrlo spontano. U biblioteci su bile knjige za koje se nije znalo da su lezbijske, ali ja sam sve te odlomke spontano otkrila, da bih na kraju zaključila da smo čitale iste knjige. Sada mi se čini da ćeš pri pretraživanju interneta pronaći brojna sranja i tu stvari moraš pažljivo birati. U arhivu se nalaze neke konkretne stvari i poštene informacije koje govore o samom pokretu, ali i osobne priče ljudi, što mi se čini značajnim prije svega za LGBT populaciju, ali i druge.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
