U fotografijama s europskih granica pojavljuje se novi narativ o tome što znači biti ranjiv, biti muškarac, reći ne ratu i postati izbjeglica. Tri fotografije izbjegličke krize ostavile su posebno snažan dojam na nas kao potrošače vijesti s druge strane televizora.
Prva fotografija odnosi se na suvremeni prikaz Bogorodice s djetetom: Sirijac Laith Majid čvrsto drži svoje dvoje djece dok ga dovode na obalu grčkog otoka Kos nakon što im se brodić prevrnuo. Njegovo lice, iskrivljeno je od očaja i ne može suspregnuti suze. Fotograf Daniel Etter objasnio je da nije posebno osjećajna osoba, no još ga rasplače slika Laitha Majida i njegova reakcija kada je s obitelji stigao u Grčku.
Druga i treća fotografija odnose se na tragičnu smrt sirijskog dječaka Aylana Kurdija. Ležeći licem u pijesku dok plima nadire preko njegova sićušna tijela, njegova je slika ponovljena diljem svijeta, kroz grafit u londonskoj podzemnoj željeznici i kroz pješčane skulpture na indijskoj obali.
Spomenuta treća fotografija, koja je postala ikonska, prikazuje Aylanova oca Abdullaha. Stojeći u svježe iskopanom grobu u svom rodnom gradu Kobaneu, u rukama drži mrtvog sina u bijelom pokrovu. Muškarac s lijeva pomaže mu držati sinovo tijelo . Abdullahov bolni izraz lica nagoviješta da će se u svakom trenutku srušiti od tuge, a sin će mu po drugi put iskliznuti iz ruku.
Te su fotografije uspješno pokrenule napad na europsku političku savjest. Osim što prikazuju Sirijce prisiljene na bijeg, fotografije imaju još jednu temeljnu karakteristiku: prikazuju muškarce. Muškarci su protagonisti trenutačne izbjegličke krize.
Fotografije ne dokumentiraju samo činjenice, nego su počele pripovijedati novi narativ o tome što znači biti ranjiv, što znači biti muškarac i što znači biti izbjeglica. Prikazuju nove ratne maskulinitete koji propituju militarizacijske pretpostavke koje gledamo mađarskoj granici.
U uobičajenim ratnim narativima žrtve su žene i djeca. Povijesne knjige govore nam da žene i djeca bježe dok se muškarci ostaju junački boriti. “Prvo žene i djeca!”, uzvikuje se od Titanica do suvremenih flotila izbjegličkih brodova u Mediteranu nad kojima lete signalne rakete. Unatoč popularnosti tropa muškarac u ratu i žena izbjeglica, UN-ova agencija za izbjeglice javlja da djeca čine 41% svih izbjeglica, a oko pola izbjeglica čine žene. To znači, naravno, da drugu polovicu čine muškarci poput Laitha i Abdullaha.
Muška iskustva rata i njihova sposobnost da budu žrtve rata dugo su bila zanemarivana u medijima i istraživanjima. Tek je posljednjih godina međunarodna zajednica počela prepoznavati opseg seksualnog nasilja koje se koristi kao oružje protiv muškaraca kao i žena.
U prošlom su desetljeću dokumentirani najveći postoci posttraumatskog stresa kod veterana koji se vraćaju u Sjedinjene Države i Ujedinjeno Kraljevstvo iz Afganistana i Iraka, no poremećaj se slabo liječi unatoč tome što je američka vlada samo 2012. Godine potrošila više od tri milijarde dolara na rehabilitaciju. Za mnoge muškarce, bili oni civili zapeli u borbi ili vojnici na bojištu, patnja ostaje tabu.
Slike dvojice očeva prikazuju ranjivost koja se rijetko povezuje s muškarcima u ratnim vremenima. Dominacija slika muškaraca koji pate na našim ekranima označila je nešto potpuno novo u načinu na koji se izvještava o ratu. To je nešto što ima moć radikalno promijeniti naše ideje o maskulinitetima u ratnim i mirnodopskim vremenima.
Nedavno se na našim ekranima pojavila tradicionalnija, militantnija slika muškosti kada je došlo do borbe između pretežno muških pripadnika mađarske granične policije i skupine uglavnom muških izbjeglica kojima je zabranjen prijelaz granice iz Srbije. Muškarci, prvotno prikazani kao ranjive žrtve s mora, brzo su i prikladno prikazani kao ratoborne osobe koje samo na temelju svog spola predstavljaju sigurnosnu prijetnju. Njihovi protesti dočekani su suzavcem i vodenim topovima. Kao što je jedan reporter BBC-a rekao: “Izgleda poput ratne zone na rubu Europske unije”. Mađarski glasnogovornik govorio je o “naoružanoj rulji od stotina tisuća ljudi”, dok je Srbija osudila nasilje i brutalno ophođenje mađarskih vlasti.
Snimka me podsjeća na način na koji su protesti i pobune u imigracijskim centrima dugo bili prikazivani u britanskim medijima: očajni muškarci koji pribjegavaju očajničkim potezima, pokušavajući preživjeti nakon što su natjerani na bijeg, proglašavani su anarhističkom prijetnjom, a sila koja se upotrebljava protiv njih disproporcionalna je i nehumana. Ono što se ne vidi jesu miroljubive taktike koje se često koriste: štrajk glađu nije zanimljiv televiziji. Kao što Chloe Lewis tvrdi, muškarac izbjeglica je nevidljiv, pogodan objekt za državni diskurs o sigurnosti. U rulji nestaje pojedinac koji trpi.
Podižem pogled i na jednoj snimci vidim dijete koje vrišti nakon što ga je dohvatio oblak suzavca, oči su mu pune suza. “Pogledajte ovo!”, uzviknuo je otac u kameru, a ta je situacija predstavniku mađarske vlade poslužila kao povod da izbjeglice optuži da koriste djecu kao ljudske štitove. U drugoj snimci, muškarcu koji je pokušao prijeći granicu, žicom su zavezane ruke u ambulantnim kolima dok se guši uslijed problema s disanjem. Izbjeglice su prikazane kao banditi, s maramama na licima dok se štite od suzavca i koriste silu da slome postavljenu ogradu. Suočeni s restriktivnim i zatvorenim granicama, dostigao ih je sukob od kojeg su pobjegli.
Ljudsko lice izbjeglica nestalo je; prijelaz granice postao je borbeni sport, ponovno za prave muškarce. Dok su dolasci brodovima dočekani humanitarnijim pristupom, na kopnenim granicama vlada zakon i red. “Mladići”, javlja BBC, “odlučili su nastaviti s borbom duboko u noć”.
Cinici koju su već ranije istaknuli da su muškarci koji bježe slabići i da bi se trebali vratiti i boriti za svoje zemlje u ovome samo pronalaze argumente. “Ako su se došli ovamo boriti, zašto ne odu kući i bore se umjesto da bježe?”, komentira netko na Facebooku, “Sada će naši muškarci riskirati živote pokušavajući spasiti naše žene i djecu”.
No upravo je za mnoge spas njihovih žena i djece razlog migracije. Za mnoge izbjeglice, bilo da su iz Sirije ili Afganistana, bijeg je odgovor na ekonomski rat koji ubija njihove obitelji. Mnoge su žrtve rata umrle od gladi, a ne metaka. Čin migracije, vjeruju, produktivniji je doprinos miru nego da ostanu boriti se i nastavljati s nasiljem. Kroz bijeg žele vraćati novac kući i možda iz egzila osigurati obiteljima sigurnost. Kao što je komentirala reporterka BBC-a Lyse Doucet, u nekim od tih kultura tradicija nalaže da muškarci odu prvi i osiguraju novac kako bi obitelj kod kuće mogla preživjeti. Prijelaz granica velik je rizik i obitelji gga ravnomjerno žele podijeliti. “Što drugo mogu?“, kaže jedan od izbjeglica.
Neki, protivnici militarizma, nastavit će svoju političku borbu iz egzila. Poznato je da zajednice iz egzila mogu igrati veliku ulogu u rekonstrukciji nakon sukoba i u ekonomskom razvoju. Izbjeglice iz egzila mogu pokrenuti opoziciju prema represivnim frakcijama i raditi za mir iz sigurnosti.
Kao studentica sam pratila stotine Zimbabveanaca u londonsku ambasadu gdje su tjednima skupljali potpise protiv kršenja ljudskih prava u svojoj zemlji. Drugi, poznatiji primjer uloge izbjeglica u političkim promjenama uključuje otpor protiv opresivnog režima u Gvatemali. Vodila ga je dobitnica Nobelove nagrade za mir Rigoberta Menchu, a izbjeglice su tražile mirno rješenje sukoba i siguran povratak za 100,000 izbjeglica. Mnogi od tisuća eritrejskih izbjeglica koje dolaze u Europu sjetit će se ključne uloge eritrejskih izbjeglica u dobivanju samostalnosti putem referenduma 1993. godine. Znaju da je egzil mjesto utočišta, ali i mjesto drukčije borbe i politike, miroljubive mobilizacije. Za mnoge je izbjeglice odluka o bijegu odluka da se bore bez nasilja.
Kako se boriti protiv ISIS-a? Iskreno, ne znam, ali znam da su Abdullah i Laith htjeli najbolje za svoju djecu i mislili su da je najbolji način da to postignu da ne idu u rat.
Eksplozija nasilja na mađarskoj granici odgovor je na očajničku situaciju. Mediji i oni opsjednuti s tim “skupinama muškaraca” trebali bi se sjetiti portreta koji su pobudili drukčiju reakciju. Muškarci ne mogu biti prikazivani kao isključivo žrtve ili vojnici, oni mogu biti istovremeno ranjivi i boriti se.
Izvor: Open Democracy; Prevela i prilagodila: Lana Perišić
