Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji poznatija kao ‘Istanbulska konvencija’ jedna je od gorućih društvenih tema o kojoj, kao u starom vicu o Jetiju, „svi pričaju, a nitko ga nije vidio“.
I premda se u posljednjih mjeseci u javnom prostoru moglo s desne strane političkog spektra čuti glasno negodovanje na temu ratifikacije ovog dokumenta, većina građana, no i političkih aktera još uvijek ne zna zbog čega je on važan.
Razriješimo i onako klimavu dvojbu: Istanbulska konvencija će zacijelo biti ratificirana do kraja godine, kako je to najavio i prvi čovjek vladajuće stranke Andrej Plenković, ali mnogo je važnije na koji će način Hrvatska ove preporuke provoditi kada ih se jednom donese.
Unatoč činjenici da su Istanbulsku konvenciju već ratificirale Srbija, BiH, Crna Gora i Slovenija, Hrvatska s državama regije na ovom području dijeli slične probleme: rijetko su usklađeni Kazneni zakon s preporukama koje propisuje konvencija, rijetko postoje sistematizirana radna mjesta, premalo je ljudi obučenih za rad sa žrtvama i počiniteljima obiteljskog nasilja, premali broj skloništa za žene, nedostupnost pomoći ženama iz ruralnih krajeva, nedovoljna sinergija institucija na zajedničkim ciljevima prevencije i zaštite od nasilja…
Snažno ukorijenjene predrasude prema žrtvama nasilja, previđanje činjenice da je dijete ako u obitelji svjedoči nasilju i samo žrtva, sekundarna viktimizacaija žrtava od strane institucija – samo su neke od negativnih praksi koje nerijetko susrećemo u nas.
Da Istanbulska konvencija nije „čarobni štapić“ koji djeluje na smanjenje stope nasilja prema ženama i obiteljskog nasilja svjedoči i Sanja Sarnavka, stručnjakinja za ovo područje i dugogodišnja borkinja za prava žena.
„Ona predstavlja jedan civilizacijski doseg, a ratifikacijom bismo pokazali da ovo društvo ne dopušta nasilje. No kada ju se i ratificira ovisi hoće li se budžetski i koordinacijski dovoljno raditi na svim komponentama koje konvencija propisuje. Naravno, postoji nadzorno tijelo Grewio koje kontrolira da li se provode odredbe konvencije i u tom tijelu stoje kompetentne osobe koje ozbiljno rade na podnošenju izvještaja.“
Na prijepore o takozvanoj „rodnoj ideoologiji“ Sarnavka odgovara ističući doista važne definicije koje ovaj dokument u svom temelju predstavlja.
„Kada se u Istanbulskoj konvenciji daju definicije – govori se o rodno definiranom nasilju prema ženama, nema nikakvog govora o rodnim identitetima. Naprosto, žene su daleko češće žrtve nasilja i to znamo svi, čak i oni koji konvenciju osporavaju. Kolokvijalno se u medijima i dalje govori o muškarcu kao o „glavi obitelji“, a o ženama kao o „nježnijem spolu“. Konvencija osuđuje svaki oblik nasilja nad ženama i djevojčicama do 18 godine, govori o sekusalnom uznemiravanju, prisilnim brakovima, silovanjima, nasilju nad ženskim tijelom u oružanim sukobima. S druge strane sugerira državama što moraju napraviti kako bi zaštitili žene od nasilja u obitelji. Kad imate ratificiranu Istanbulsku onda imate razlog za napasti državu za nečinjenje. Moraju se ekipirati institucije pravosuđa i policije, one nemaju dovoljno obrazovanim i stručnim kadrovima, sva
Sarnavka komentira i čest prigovor protivnika IK kako bi ona mogla biti značajan udar na proračun.
„U radnoj skupini su sve institucije napisale koliko bi ih koštalo provođenje, ali za sve piše da je riječ o iznosima koji se kreću unutar sredstava ministarstva pravosuđa, unutarnjih poslova, demografije. Samo nasilje jest dugoročno mnogo skuplje, tek onda imamo djecu s traumama, žene na bolovanjima i liječenjima“, tvrdi aktivistica.
Naša sugovornica dala nam je jedan primjer iz vlastite dugogodišnje prakse rada sa žrtavama nasilja.
„Zove nas žrtva, gospođa iz Dubrave koja je odlučila izaći iz nasilničke veze, sve stvari su joj ostale u stanu nasilnika, ona traži intervenciju policije i njihovu pratnju, da može uzeti stvari za bebu. A kada nazovem šefa smjene, tamo mi kažu da je ona njima tek 17 intervencija koju imaju toga dana za napraviti. Kako će samo dva djelatnika pokriti cijelu jednu takvu četvrt? To su kompleksni slučajevi nasilja koje ne mogu rješavati nedovoljno obučeni i malobrojni kadrovi. No, ako ratificiramo konvenciju, može se prozvati vladu kod pisanja izvještaja!“
Udruga B.A.B.E. godinama skrbi za žene žrtve obiteljskog nasilja i svojem su se radu najčešće susretali sa ignorancijom i sporošću institucija, ali i manjkom financijskih sredstava.
„Kuda će žene iz ruralnih krajeva koje se žele otrgnuti od nasilja? Ako odu od nasilnika, postaju beskućnice. Mnoge od njih dođe u sigurnu kuću da se odmore od višegodišnjih trauma i maltertiranja partnera i članova obitelji, a mi za njih tražimo zaštitu, stanove i smještaj.“
Najveći teret i odgovornost za dosadašnje odlaganje ratificiranja ovog važnog dokumenta, Sarnavka stravlja na Milanku Opačić i njeno Ministarstvo socijalne politike i mladih koji su još 2012. godine odbijali to učiniti. „Ona je bila potpuno nezainteresirana za ratifikaciju i nasilje nad ženama. Bilo bi normalno da je socijaldemokratska vlada to ratificirala, a sada konzervativci izbacuju pojam roda iz strategije i sve je dovedeno do apsurdnih granica. Čak se u medijima, i ne samo desničarskim, usvojio i termin takozvane ‘rodne ideologije’.“
O nužnosti ratifikacije Istanbulske konvencije razgovaramo i s Anamariom Drožđan-Kranjčec, pravnom savjetnicom u Ženskoj sobi, nevladinoj, neprofitnoj i feminističkoj organizaciji koja pruža direktnu i indirektnu pomoć žrtvama seksualnog nasilja.
Od 2008. u okviru Ženske sobe djeluje Centar za žrtve seksualnog nasilja gdje su dostupne usluge psihološkog, medicinskog i pravnog savjetovanja, krizno savjetovanje, psihoterapija u cilju prorade traumatskog iskustva, priprema za sudski proces, kao i rad s obiteljima i bliskim osobama. Sve te usluge su neovisno o tome želi li žrtva prijaviti preživljeno nasilje ili ne.
„Sve naše usluge su potpuno besplatne te se žrtvama u potpunosti garantira anonimnost. Osnovu pravne pomoći u okviru Centra čini priprema za sudski postupak i pružanje pomoći žrtvama u ostvarenju njihovih prava. Priprema za sudski postupak znači pružanje informacija o tijeku kaznenog postupka, tumačenje pravnih pojmova, praćenje na sud i druga nadležna tijela, pružanje osnovnih informacija o samom suđenju koje osobi koja nije pravne struke izrazito pomažu i olakšavaju mukotrpan proces kroz koji prolaze nakon prijave kaznenog djela. Iako su nacionalnim zakonima žrtvama osigurana određena prava u praksi se pokazuje da je ponekad ostvarivanje tih prava još uvijek nedovoljno efikasno te da žrtve trebaju pomoć kako u samom informiranju o zagarantiranim pravima tako i u postupku njihova ostvarenja. Ženska soba kroz rad svog pravnog tima pruža sve navedene usluge žrtvama svih oblika seksualnog nasilja“, kaže nam Droždan-Kranjčec.
Ona tvrdi da se u medijima i javnosti premalo govori o tome što Konvencija stvarno predstavlja i što nudi Hrvatskoj kojoj nužno treba takvo “unificirano” rješenje za uređenje i unaprjeđenje sustava borbe protiv svih oblika nasilja nad ženama. Konvencija nam daje, ali doslovce daje, pravno uređenje sustava borbe protiv nasilja nad ženama na jednom mjestu, pokrivajući sva relevantna područja (od prevencije, normativnog okvira, pitanje zaštite i potpore, prikupljanje podataka, međunarodne suradnje, mehanizma zaštite itd.), a mi ga trebamo implementirati u svoje zakonodavstvo, odnosno svoj sustav. Ratifikacijom Konvencije osigurati će se osnivanje dovoljnog broja centara za žrtve seksualnog nasilja, uspostava stalno otvorenih (24 sata dnevno, 7 dana u tjednu) besplatnih telefonskih linija koje pokrivaju državno područje cijele države radi davanja savjeta, osnivanje dovoljnog broja odgovarajućih, lako dostupnih skloništa radi omogućavanja sigurnog smještaja, proaktivne pomoći žrtvama i unaprjeđenje materijalnog i procesnog prava vezanog uz zaštitu žena žrtava nasilja.
Sama Konvencija ojačati će međuresornu suradnju u području suzbijanja nasilja nad ženama koja sada je propisana nacionalnim javnim politikama, ali je još uvijek na nedovoljno razvijenoj razini. A sve će to biti pod nadzorom mehanizma za praćenje, GREVIO – tijela koji će pratiti primjenu i implementaciju odredaba Konvencije.
Našu sugovornicu pitamo i zašto je Konvencija toliko značajna za žrtve seksualnog nasilja. „Konvencija u članku 25. propisuje obveze država da poduzmu potrebne zakonodavne ili druge mjere kako bi osigurale osnivanje dovoljnog broja odgovarajućih, lako dostupnih kriznih centara za žrtve silovanja ili seksualnog nasilja radi osiguravanja medicinskih i forenzičkih pregleda, potpore za doživljenu traumu i savjetovanje žrtava. Ovo je potreban iskorak u našoj državi budući da je naš Centar za žrtve seksualnog nasilja (koji djeluje pri Ženskoj sobi) trenutno jedini specijalizirani servis za rad sa punoljetnim žrtvama seksualnog nasilja na području cijele države. Promatrajući djelovanje našeg sustava očito je kako je za poboljšanje bilo kojeg segmenta potreban međunarodni dokument odnosno pritisak EU koji državu tjera na unaprjeđenje i aktivno djelovanje. Sjetimo se samo statusa i položaja žrtve u kaznenom postupku prije stupanja na snagu Direktive 2012/29/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. o uspostavi minimalnih standard za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela. Tek je taj dokument pokrenuo državu da unaprijedi položaj žrtve i propiše potrebna procesna prava.„
Već godinama pada broj prekršajnih prijava vezanih za seksualno i obiteljsko nasilje, no stručnjaci za ovu područje, tvrde kako je tek riječ o gubitku povjerenja žrtava u institucije zaštite. No, što nam govori trend povećanja nasilja prema ženama od strane njima bliskih osoba koji se bilježi posljednjih godina?
„Svaki pad u statističkim podacima, kada govorimo o broju prijavljenih kaznenih i prekršajnih djela vezanih uz nasilje nad ženama, ukazuje na ozbiljan problem i potrebu za aktivacijom alarma kod svih relevantnih aktera, jer to ne znači ono što se time želi prikazati u javnosti. Broj slučajeva nasilja nad ženama ne pada, pada samo broj prijava, što ukazuje na sustavan problem odnosa žrtve prema nadležnim tijelima i institucijama, problem nepovjerenja žrtve u mogućnost pružanja adekvatne i pravovremene zaštite“, kaže Droždan-Kranjčec, koja tvrdi kako kroz svakodnevni rad sa žrtvama seksualnog nasilja i ona sebi ponekad postavlja pitanje kako žrtve uopće i mogu imati povjerenju u sustav i moguću zaštitu, s obzirom koja se poruka pojedinim radnjama šalje u javnosti.
„Smanjenje minimalne propisane kazne za silovanje sa tri na jednu godinu, trajanje sudskih postupka po 15 godina, zamjena zatvorskih kazni za silovanje maloljetnog djeteta radom za opće dobro i ostale radnje šalju iznimno štetnu poruku društvu da se ovakva teška kaznena djela kažnjavaju na najblaži mogući način. U našem pravosudnom sustavu svakodnevno se događa da se počiniteljima izriču manje kazne u trajanju nego što su oni vršili seksualno nasilje, primjerice za kontinuirano silovanje u trajanju od osam godina počinitelj dobije kaznu zatvora od dvije godine. „
Povećanje broja slučajeva nasilja prema ženama od strane njima bliskih osoba koji se bilježi posljednjih godina također ukazuje na nefunkcionalnost sustava i na nepovjerenje žrtvama kada nasilje i odluče prijaviti. Žrtvama nasilja se i dalje ne vjeruje, ne reagira se pravovremeno i učinkovito, postojeće mjere zaštite su neučinkovite, ne koriste se u dovoljnoj mjeri, a kada se i koriste vrlo često se krše, a to tada ne bude sankcionirano na pravovaljani način. I tek tada dolazimo do situacija zgražanja i osuđivanja nasilja u javnosti, kada žena bude ubijena. Tada sve osobe na pozicijama vlasti javno osuđuju nasilje, ali se u samoj praksi ništa ne poduzima, odnosno poduzima se jednokratno kako bi se prikupili politički poeni, kako bi se prikrila indolentnost cjelokupnog sustava i prikrila ideološka uvjerenja koja nam vladaju političkom scenom intenzivno unatrag nekoliko godina.
Naša sugovornica slaže se da je argument o tome kako bi Konvencija mogla biti „udar na proračun“ koji dolazi iz jednog dijela političkih krugova izlika koja se koristi samo kako bi se javnosti pružao “suvisli” argument.
„Sa najviših pozicija vlasti očito se ne može smisliti ništa argumentirano kako bi se opravdalo odgađanje ratifikacije Konvencije. Ako se govori o financijskim sredstvima koja će biti potrebno uložiti u uređenje sustava podrške i zaštite žena žrtava nasilja postavila bi pitanje koliko se u ovom trenutku troši novaca na sustav koji je nefunkcionalan, na provedbu zakona i mjera koje su nedovoljne i neučinkovite. Nadalje, postavila bih pitanje koja je cijena života ubijene žene zbog nefunkcionalnog sustava i tko ima hrabrosti i morala određivati tu cijenu, odnosno govoriti o nepostojanju financija čije bi ulaganje služilo zaštiti ljudskih života? Da, ratifikacijom Konvencije biti će potrebno osigurati određena sredstva za unaprjeđenje sustava i ostvarenje obveza koje nam Konvencija “nameće”, ali potrebno je imati na umu da je to ulaganje odnosno investicija u stvaranje funkcionalnog sustava za zaštitu žena žrtava nasilja“, završava pravna stručnjakinja Ženske sobe.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
