Objavljeno

Je li medicina “slijepa” na spol?

Biokemičarka Sylvy Kornberg i njen suprug Jonathan Hartwell (foto: National Cancer Institute)

Često možemo čuti kako je medicina profesija „slijepa na spol’’, tj. da je odrednica spola u medicini zanemariva, osim ako nije uzrok bolest. S višestrukim povećanjem broja liječnica u posljednjih nekoliko desetljeća, pitanje rodne diskriminacije u medicini sve češće se pojavljuje. Je li moguće da, unatoč velikom napretku u rodnoj ravnopravnosti, žene i dalje nisu smatrane jednakima muškim kolegama?

Prvo vještice, sada liječnice

Prema zadnjim dostupnim podacima (2015.), žene su činile preko 65% upisanih studenata na prvoj godini medicine u Hrvatskoj, no još krajem 19. stoljeća smatrane su suviše iracionalnima ili osjetljivima da budu liječnice bez obzira na to što su tradicionalno bile integralni dio zdravstvene skrbi. Oduvijek su starije, mudrije žene smatrane „liječnicama iz naroda“ – bile su iscjeliteljice, njegovateljice i primalje (a u jednom trenutku povijesti su čak smatrane i vješticama). Tradicionalne vrijednosti, prema kojima je uloga žene prvenstveno ona supruge i majke, kao i predrasude o nekontroliranim emocijama, dugo su kočile razvoj žena u medicini. Iako se takve rodne norme danas većinom smatraju zastarjelima, diskriminatorni stavovi, kao i nejednaka raspodjela tzv. „neplaćenih“ poslova koje žena obavlja izvan radnog vremena, i dalje predstavljaju nevidljivu prepreku – „stakleni strop“ koji treba probiti.

Same svoje neprijateljice?

Rodnu pristranost definiramo kao pretpostavke i postupke temeljene na predrasudama rodno uvjetovanog shvaćanja da žene u svojim pravima i dostojanstvu nisu jednake muškarcima i obratno. Pristranost se uči nenamjerno, obrascima koje povijesno i socijalno prikazuju ustaljenost rodnih uloga: žene su brižne (empatične, tople i pune razumijevanja) i kao
takve daju prioritet brizi za obitelj, dok ambicioznost i kompetitivnost smatramo „muškim“ karakteristikama korisnima za napredak karijere. Često smo nesvjesni da implicitna pristranost postoji, budući da je često suprotna svjesnim mislima.

Posljedično tome, dolazi do ustaljivanja rodnih stereotipa, čak i u područjima u kojima profesionalno dominiraju žene. Među liječnicima najveći je nesrazmjer u kirurškim specijalizacijama, koje mnoge liječnice opisuju kao „muški klub“. Diskriminacija na temelju pristranosti ponekad i nije očita, no kirurginje zbog nevidljivog pritiska svejedno imaju potrebu prilagoditi svoj identitet kako bi se uklopile. Dalo bi se naslutiti da liječnici iskazuju veću rodnu pristranost prema drugim muškim kolegama, no zapravo je suprotno. Žene iskazuju puno veću pristranost prema muškarcima u svim specijalizacijama, pa čak i na rukovoditeljskim i akademskim pozicijama. Oba spola smatraju da su muškarci bolji vođe, pogotovo u polju hitne medicine.

Nedavno izvješće Svjetske zdravstvene organizacije prikladnog naziva Isporučile žene, vodili muškarci navodi da iako žene obavljaju nevjerojatnih 70% uloga u zdravstvu, samo četvrtina žena ima rukovodeće uloge. Općenito, žene se bave globalnim zdravljem, ali muškarci ih predvode. Napredak u rodnoj ravnopravnosti u vodstvu razlikuje se po zemljama i sektorima, ali muškarci općenito imaju većinu rukovodećih uloga u zdravstvu od lokalne do globalne razine. Globalnim zdravljem pretežno upravljaju muškarci: 69% globalnih zdravstvenih organizacija vode muškarci, a 80% predsjedavajućih vijeća čine muškarci. Otkriveno je da je samo 20% globalnih zdravstvenih organizacija imalo rodnu jednakost u svojim odborima, a 25% je imalo rodnu jednakost na razini višeg menadžmenta.

Istraživanje provedeno 2015. u SAD-u pokazalo je da žene zbog nesigurnosti češće same sebi postavljaju granice i umanjuju svoja dostignuća, pa tako odbijaju mjesta predstojnica ili dekanica, ostaju na slabije plaćenim radnim mjestima i niže vrednovanim titulama. Kada se i odvaže, čeka ih niz prepreka kojima se njihovi muški kolege ne zamaraju prilikom kandidiranja za istu višu poziciju, kao pitanje planiranja obitelji i nesklada osobnog i poslovnog života. Sve te okolnosti čine svojevrsnu sustavnu „borbu s vjetrenjačama“. Ovaj nesrazmjer prenosi se i u druga područja, kao što su akademska istraživanja u kojima znanstvenice rjeđe dobivaju financijska sredstva (za projekte i sl.) od muških kolega ili mentalno zdravlje – liječnice imaju 3 puta veću vjerojatnost počiniti samoubojstvo (u odnosu na žene općenito).

Više razgovora, manje pacijenata

Prema istraživanju iz 2019. pacijenti čije su liječenje vodile ženske liječnice imali su bolje rezultate liječenja, uključujući manju stopu smrtnosti i ponovnog prijema u bolnicu. U sličnom istraživanju provedenom u Kanadi otkrivena je mala, ali statistički značajna razlika u tridesetodnevnom mortalitetu pacijenata koje su operirale kirurginje. Više studija to objašnjava upravo stereotipnim ženskim karakteristikama – ženske
liječnice iskazuju više empatije i bolje komuniciraju s pacijentom, što uvelike povećava povjerenje pacijenta u liječnika. Detaljnija objašnjenja, više postavljenih pitanja i jača emocionalna veza koja povećava šansu da će pacijent poslušati savjete vezane uz prevenciju i liječenje bolesti, samo su neke od pozitivnih strana „ženskog pristupa“. No, detaljniji razgovor s pacijentom znači i više vremena provedenog s pacijentom, pa tako ženske liječnice u prosjeku obrade 160 pacijenata godišnje manje od muških kolega.

Foto: National Cancer Institute

Uloženo se (ne) vraća

Žene su se mnogo puta našle u nezavidnim situacijama sa svojim muškim kolegama – od neprimjerenih komentara i seksualnog uznemiravanja sve do velikog broja liječnica koje nastoje prikriti trudnoću. Ako se pitate gdje se takve stvari događaju, odgovor je: svugdje. Muškarce u medicini sudi se uglavnom prema njihovim postignućima, dok žene moraju odgovarati za svoje odijevanje, stav i ambiciju. Zato najčešće šute i ne verbaliziraju svoje probleme, tj. znaju da će privući negativnu reakciju ako progovore. Njihove kolege (a nekad i kolegice) utišavaju ih govoreći im da se poštovanje mora zaslužiti. Govori im se da moraju imati „deblju kožu” na razne komentare, poglede i uvrede. S vremenom liječnice postaju frustrirane jer znaju što žele, imaju adekvatno znanje, energiju i motivaciju za napredovanje, no sustav im to ne omogućava.

Hrvatski liječnički sindikat u sklopu Europske federacije liječničkih sindikata (FEMS) proveo je 2020. godine anketu među hrvatskim liječnicama, čiji je cilj bio istražiti status liječnica na njihovim radnim mjestima, jesu li radni uvjeti prilagođeni obitelji i ženama te vidjeti kakvi su stavovi liječnica o odnosima s kolegama i uvjetima rada. Od 360 ispitanica, gotovo 37 posto izrazilo je nezadovoljstvo organizacijom rada s obzirom na ravnotežu između posla i privatnog života. Kao tri najvažnije mjere kojima bi im se olakšalo poboljšanje ravnoteže posla i privatnog života, ispitanice su na prvo mjesto stavile nagrađivanje (22%), zatim organizaciju radnog vremena (22%) te mogućnost napredovanja (21%). Potpuno zadovoljstvo karijerom izrazilo je 27% ispitanica. Najveći broj anketiranih liječnica (46%) odgovorilo je kako u njihovim ustanovama liječnice nisu ravnopravno raspoređene na vodeće položaje. Usporedbe radi, postoji nerazmjer u omjeru žena na vodećim položajima u kliničkim bolnicama i kliničkim bolničkim centrima (31%) u odnosu na njihov broj na vodećim položajima u općim bolnicama (54%).

U jeku #MeToo pokreta vrijedi spomenuti i trajno prisutan problem seksualnog uznemiravanja. Istraživanje provedeno na Sveučilištu Michigan otkrilo je da je čak 1/3 ispitanih liječnica-znanstvenica u nekom trenutku iskusilo spolno uznemiravanje. U FEMS-inom istraživanju manje od četvrtine ispitanica nikada se nije osjetilo diskriminirano na radnom mjestu, ¼ je osjetilo diskriminaciju od kolega, približno ¼ od nadređenih, a malo više od ¼ (najviše ispitanica) – od pacijenata.

“Ženske” specijalizacije

Prema zadnjim podacima Demografskog atlasa Hrvatske liječničke komore, danas je u Hrvatskoj 63% liječnica i 37% liječnika, tj. od 15 567 liječnika u zdravstvenom sustavu RH, njih 9782 su žene. Također, od 10 122 specijalista čak 6073 (60%) čine žene. Iz brojeva proizlazi da je medicina postala žensko zanimanje, no unatoč tome one „dominiraju“ u profesiji. Naime, na rukovodećim položajima – onima mjestima ravnatelja bolnica, predstojnika zavoda i voditelja odjela, prevladavaju muškarci. Sličan trend pojavljuje se i na akademskim položajima, kao i napredovanjima liječnica izvan medicine (npr. u politici), gdje se također pojavljuje fenomen „što viši položaj – to manje žena“. U Hrvatskoj je od svih do sada izabranih dekana četiriju medicinskih fakulteta samo jedna bila žena, prof. dr. sc. Nada Čikeš od 2004. do 2009. na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Što se tiče zastupljenosti na pozicijama pročelnika katedri, na Medicinskom fakultetu u Zagrebu i Osijeku 11 od 30-ak katedri vode liječnice.
Na splitskoj Medicini ih ima 12, a u Rijeci 14.

Nije tajna da postoje tzv. „muške“ i „ženske“ specijalizacije. U Hrvatskoj su pedijatrija (81%), dermatologija (86%) i obiteljska medicina (81%) tradicionalno grane medicine s većim postotcima liječnica. U kirurškim strukama, (abdominalnoj, maksilofacijalnoj i neurokirurgiji) dominiraju muškarci (postotak žena je manji od 20%). Slična situacija je i u Americi,
gdje žene čine većinu pedijatara (64%), ginekologa (58.9%) i psihijatara (54%), a muškarci prevladavaju u urologiji (90.5%), neurokirurgiji (82%) i radiologiji (81%).

Ima li lijeka za nejednakost?

Kada se osvijesti nejednakost koja čeka žene liječnice, postavlja se pitanje kako riješiti taj problem. Objavljivanje plaća, promicanje žena na više pozicije, dodjeljivanje ženama rukovodeća mjesta i kreiranje radnih uvjeta prilagođenih ženama s obitelji pomažu rodnoj jednakosti. Nadalje, držanje drugih liječnika odgovornim za njihovo ponašanje prema ženama. Ove zamisli nisu nove, ali zašto ih je tako teško primijeniti? Pokretač promjene treba biti uzajamno poštovanje, što je lakše reći nego postići.

Iako nema razlike u sposobnostima između muškaraca i žena kada je riječ o znanju i izvrsnosti u medicinskom zvanju, uz tjelesni i psihički napor koji zahtjeva zdravstvena skrb za pacijente, liječnice su suočene i s dodatnim teretom usklađivanja profesionalnog i privatnog života. Ne zanemarivši značajan napredak položaja žena u medicini u posljednjih dvadesetak godina, potrebno je osvijestiti da mjesta za napredak i ravnopravnost u medicini i dalje ima. Izazovi s kojima se liječnice suočavaju (usklađivanje privatnog i poslovnog života, uz brojna dežurstva, rad vikendom i blagdanima) daleko su veći nego u drugim zanimanjima. Ali upravo veliki postotak žena u medicini, od kojeg su mnoge uspješne majke i supruge, dokazuje da epitetu „slabijeg“ spola nema mjesta. Sve je veći broj žena i na voditeljskim pozicijama odjela i bolnica. Stoga, pred nama više nije „stakleni strop“, već samo nekoliko stepenica.


Tekst je preuzet iz časopisa Medicinar, zima 2021. (63/1)


Povezano