Na donacije se, kažu, računa porezni odbitak, a da nije za vjerovati svemu što čujete i što piše u zakonima ovaj put nam je dokazala Porezna uprava Republike Hrvatske.
Uspjelo im je dati odgovor na pitanje koje službeno zbunjuje filozofe već skoro 200 godina, a neslužbeno čovječanstvo od pamtivijeka – kada počinje ljudski život i ima li žena pravo na izbor prekida trudnoće.
Porezna uprava na sebe je stavila teret moralne vertikale i nonšalantno odbila olakšice na donaciju Centru za ženske studije, udruzi koja promiče ženska prava, među kojima je i reproduktivno pravo. Uza sve moguće dogmatike, eto sad se i Porezna uprava našla dovoljno hrabra razvezati gordijski čvor pradavne etičke dileme: je li abortus umorstvo?
Problem je u edukaciji, tvrde porezni recenzenti kurikuluma studijskog programa, odnosno u tome što se udruga bavi onim čime se i treba baviti i čime se već desetljećima legalno bavi: problematizacijom i edukacijom o ženskim pitanjima i pravima. Rad udruge je, tumači fiskalizirani kandidat za ustavnog suca, protuustavan jer po njegovom prizivu savjesti potiče žene na pobačaj, iako će vam i student prava znati reći da educiranje o nečemu nije isto što i poticaj da se što čini, jer bismo u protivnom nerijetke “edukacijske grupe” mogli protumačiti kao da se trenira neo-Pavelić jungen.
Iako je pobačaj Zakonom o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece (Čl. 15) odavno legalan, naš je fiškal pljunuo u lice izvršnoj, zakonodavnoj i sudbenoj vlasti i implicitno natuknuo i da je čitav taj zakon protuustavan!
Eto kako i vlast može biti the good guy – disciplinirat će preuzetnog službenika i zajamčiti ženi da će moći bez zakonskih (a nekad u bliskoj budućnosti možda i bez društvenih) posljedica provesti najtežu odluku koju će ikad morati donijeti u svom malenom životu.
Nadam se da se nikad neću naći pred tim izborom, da me neće napumpati silovatelj i da neću morati razmišljati želim li na ovakav svijet u ovakvim uvjetima dovesti još jednog čovjeka. U nekom paralelnom svemiru takve se okolnosti nikad ne postavljaju, ne postoje financijske prepreke odgoju, žene ne umiru na porodu, ustvari – rađaju muškarci! I nitko ne mora donijeti tešku odluku. Nitko ne mora prekinuti mogući život. Nitko ne mora reći nekoj duši da nije dovoljno spremna, da, jebiga, nemaju para ni za pelene, a kamoli za knjige, ni živaca za raspravu o cjepivima za koja nitko nije odgovoran, da nema mjesta za njega ili nju (ili njih) na ovom planetu. Nažalost, naša realnost je milijardama svjetlosnih godina daleko od tog svemira, a i sama teorija multiversa mi osobno nije toliko uvjerljiva koliko teorija unificiranih polja, no to ipak nema mnogo veze s Poreznom upravom, osim ako neće biti toliko ljubazni pa razriješiti i goruću dilemu kvantnih fizičara. Eh, kad bi ovi znali da samo trebaju prijaviti porez u Republici Hrvatskoj.
Bilo bi dobro prijaviti porez i po pitanjima eutanazije, a o istospolnim brakovima se, nebesima hvala, ne moraju izašnjavati. Na to smo već potrošili šezdesetak milijuna laganih kunića i zahvaljujući inicijativi U ime obitelji saznali da se riječ brak odnosi na zajednicu muškarca i žene, a sintagma životno partnerstvo je “nešto drugo”, tj. po definiciji “sve ostalo”. Kad već nije mogao Ustavni sud, možda nam Porezna uprava može odgovoriti je li meritum referendumskog pitanja bio protuustavan i jesmo li možda te milijune bacili u vjetar, što je mišljenje vrlo velikog broja ljudi, ili smo te novce dobro utrošili i jednom za vijeke vjekova dobili članak Ustava koji će pravno urediti dozlaboga “neurednu” stvarnost.
Kad smo kod zla Boga, ne mogu zanemariti molitvene grupe koje se skupljaju pred klinikama u kojima se liječnici ne pozivaju na priziv savjesti nego izvršavaju pobačaj. Inicijativa je uvezena iz SAD-a, a proširena je po cijelome svijetu kao dio trenda preuzimanja desničarskog tea party diskursa, osobito glasnog kad se radi o (ne)pravima žena.
