Da se kao potpuno neinformirani stranac nađete ovih dana u Zagrebu i sudite samo po onome što ovlaš vidite, pomislili biste da s radi o sasvim normalnoj, liberalnoj sredini. Barem što se seksualnog opredjeljenja građana tiče.
Na glavnom gradskom Trgu visi velika zastava duginih boja, predsjednik Republike službeno prima organizatore Zagreb Pridea i šalje poruke kojima ni LGBT zajednica ništa javno ne prigovara, javna televizija je u gledanom terminu prikazala spot u kojem se domaći istospolni parovi ljube i još psuju pjevajući refren Lily Allen ‘Fuck you’, plakati kojima se najavljuje Gay Pride su provokativni, direktni i u svoj kontekst usisavaju državne (policija) i društvene (nogometni navijači) svetinje, mediji objavljuju gole stražnjice u duginih bojama…
Ovdje je borba odradila svoje, sada se povorka ponosa održava komemorativno – u sjećanje na krvave početke – i slavljenički – zbog onoga što se od tada postiglo, pomislio bi taj slučajni prolaznik najzapadnijom zemljom Zapadnog Balkana.
I imao bi krivo. Jednako kao svi oni građani Hrvatske koji dobivaju istu takvu medijski posredovanu sliku i misle ”što više hoće ti pederi”.
Lezbijke, gejevi, biseksualne, transeksualne, interseksualne, queer osobe (LGBTIQ) i ostali građani izlaze jednom godišnje, u sklopu Povorke ponosa, na zagrebačke ulice ne (samo) zato da bi slavili svoje identitete te prava i slobode koje im daju zakon i društvo, jer to u praksi najčešće nije slučaj, već prvenstveno da bi poslali društvu poruku da nisu neka apstraktna skupina ljudi za koju znamo da postoji, ali ne želimo znati ništa više od toga, da bi tom vidljivošću afirmirali pravo na različitost i da bi sve kojima hrabrost nije još nadvladala strah od moguće stigme ohrabrili da izađu ”iz ormara”. Hrvatski Pride se u svojoj devetoj godini održavanja još uvijek bori za temeljna prava, mada mu je ovogodišnja tema usmjerena na poštivanje različitosti seksualnih i tjelesnih praksi. U međuvremenu se, istina, smanjilo nasilje koje redovito prati Povorku ponosa, smanjio se i broj specijalaca koji su tako čvrsto okruživali povorku da ste se u njoj imali prikladan osjećaj kako stojimo s LGBTIQ pravima u Hrvatskoj, promijenili su se i zakoni na bolje, ali i dalje se ta prava i zakoni svakodnevno krše.
Kada se održavao prvi Zagreb Pride 2002. godine javne su se rasprave još uvijek vodile oko toga je li homoseksualnost bolest ili nije. Danas se područje rasprava ipak premjestilo na prava i zakonodavstvo kojima se ta prava reguliraju. No, još uvijek prevladava mišljenje da ”oni” imaju zakone da ih štite, a ostalo neka rade “unutar svoja četiri zida”. Kada izađu iz sigurnosti ta svoja četiri zida, to podrazumijeva rizik, i to u onom područjima koja ostali građani uzimaju zdravo za gotovo.
”Ljubljenje i grljenje na javnim mjestima nije preporučljivo iako je dozvoljeno zakonom. Striktno savjetujemo slobodno ponašanje isključivo u gay klubovima i barovima kojih ima samo u Zagrebu i Rijeci.” Možete li zamisliti da kao heteroseksualni par idete na odmor u zemlju koja ima takva pravila za vas? Taj naputak stoji u gej vodiču o Hrvatskoj na engleskom jeziku autora Krune Pekasa, koji razvija gej prijateljski turizam u Hrvatskoj. Zajedno s Turističkom zajednicom grada Zagreba objavio je i prvi gej vodič po Zagrebu. ”Cilj je bio napraviti vodič koji će turistima ponuditi mjesta u kojima se mogu osjećati sigurno; popiti piće, upoznati nekoga, zabaviti se, a ako žele i zagrliti se i poljubiti. Sigurno znači da neće biti pogrdnih dobacivanja, kolutanja očima, čudnih reagiranja osoblja i sličnog”, kaže Kruno Pekas. Za jedan glavi grad, u vodiču je jako malo mjesta, pogotovo onih koja su baš namijenjena takvoj populaciji. No, među također rijetkim klubovima i kafićima koji su pristali biti u vodiču kao gej prijateljska ima zanimljivih primjera. Gej prijateljski bi valjda značilo da se tamo možete ponašati opušteno, onako kako se inače heteroseksualni ljudi ponašaju bilo gdje i o tome uopće ne razmišljaju. Dakle, u takvom jednom mjestu koje je navedeno u vodiču, popularnom Kolažu, vlasnik je branio ljudima da izmjenjuju sitne nježnosti. Upozorio je (”zamolio da se upristoje”), među ostalima, Franka Dotu, gej aktivista, kada se početkom ove godine ljubio u tom kafiću. I potkrijepio to ”argumentom” da Kolaž nije gej klub, da tamo dolazi ”veliki broj stalnih gostiju koji se osjećaju nelagodno u takvim situacijama”. Ako u prostoru koji je uz pristanak naveden u gej vodiču kao prijateljski imate zabranu da iskočite imalo iz heteronormativnih pravila, onda možemo zamisliti kako je drugdje. Zapravo, ne moramo ni zamišljati: Sirup je popularni klub u Zagrebu, koji se hvali gostovanjima raznih DJ-eva, dobrom atmosferom i ”cool” ekipom koja tamo zalazi. No, u tom istom Sirupu su redari tjerali vani i ismijavali ljude koji su iskazivali nježnosti prema istome spolu. To nam je vlastitim iskustvom potvrdio dečko koji nije htio svojim imenom i prezimenom izaći u javnost, jer se ne želi izlagati. On više ne ide u Sirup, ”ma tko da svirao tamo”, kao što ni Franko Dota ne ide u Kolaž. Iako je ono što im se dogodilo kažnjivo prema Zakonu o suzbijanju diskriminacije, bojkot im je zapravo jedina koliko-toliko učinkovita opcija.
Sergej Lugović je vlasnik kluba Sirup. Kada smo ga zamolili za komentar, rekao je da se takvo ponašanje – ljubljenje – može shvatiti kao provokacija. ”Jako je tanka linija kada netko ljubljenjem provocira, a kada se stvarno ljubi”, kaže Lugović. A tko to procjenjuje? ”Oni koji su za to zaduženi”, kaže. Redari, dakle. Na pitanje jesu li ikada izbacili heteroseksualne partnere zbog nečeg sličnog, kaže da jesu ”zbog seksualnog odnosa”. Iako je između seksualnog odnosa na javnom mjestu i ljubljenja velika razlika, Lugović smatra da nije jer se ”izmjenjuje slina i u jednom i u drugom slučaju”. Na izravno pitanje o tome što misli o postupku redara i je li što poduzeo, Lugović kaže da osuđuje takve postupke, da redari nisu radili po njegovom naputku i da je njihovo ponašanje sankcionirao.
Sara Ercegović je u rock klubu Tituš u Zagrebu doživjela istu stvar. Došli su na koncert i u klubu je bilo puno lezbijki. Sa svojom partnericom nije radila ništa što bi se moglo okarakterizirati kao vulgarno, kaže, ali joj je svejedno vlasnik rekao da prestane i da će ”pogledati pornić ako to želi gledati”. Očito su ”queer novci” poželjni, ali ne i iskazivanje makar djelića identiteta onoga tko ih zarađuje. Treba napomenut da su oni koji pokušavaju probiti tu barijeru rijetki visoko osviješteni, često i aktivisti, ali svejedno biraju gdje će se i kako ponašati. Većina ostalih ne iskazuje svoj identitet; ne samo vani, već i u radnoj sredini pa i u obitelji. Prema istraživanjima čak 80,6 LGBT osoba od svoje okoline taji seksualnu orijentaciju, a 51,3 posto ih je doživjelo u Hrvatskoj verbalno ili fizičko nasilje.
No, vlasnik Sirupa je makar napravio ono što ni jedan predstavnik Vlade do sada nije – osudio neki slučaj diskriminacije i nasilja temeljem spolne orijentacije. Dapače, prošle je godine za vrijeme održavanja Povorke ponosa dopušten takozvani antigej prosvjed na Trgu bana Jelačića na kojemu se pozivalo na javni linč, smrt i likvidaciju, što je zvučalo kao ”Ubij, ubij pedere” i ”Pedere u logore”, popraćeno nacističkim pozdravima. I to na par metara od policije. Petoricu je agresivnih sudionika antigej prosvjeda ipak privela policija, ali zbog remećenja javnog reda i mira, a ne zbog govora mržnje. To ukazuje na dva problema: policijski tretman nasilja i diskriminacije LGBT osoba te neprovođenje zakona. Policija takve verbalne i fizičke napade karakterizira često kao prekršaje te podnosi prijave i protiv počinitelja i protiv oštećenog. S druge strane, nasilje se najčešće ne prijavljuje zbog nepovjerenja u policiju, pravni sustav i straha od razotkrivanja spolne orijentacije. Zbog neprimjenjivanja antidiskriminacijskog zakonodavstva Hrvatsku je nedavno kritizirao i Europski parlament, koji je tražio da se osudi i procesuira mržnja i nasilje protiv LGBT osoba. Hrvatskoj je kandidatura za ulazak u Europsku uniju najčešći pokretački motiv za poboljšanje ljudskih prava. Bez argumenta EU, političke volje za promjenom zakona ne bi ni bilo.
No, i unatoč tome, mladež Hrvatske čiste stranke prava organizirala je i ove ”Prosvjed protiv gay-parade” na Trgu bana Jelačića na dan održavanje Povorke ponosa 19. lipnja.
”Bi li se dopustio antiženski skup, na kojem bi se žene vrijeđalo i pozivalo na njihovu eliminaciju, i to na Dan žena, 8. ožujka”, pita se Franko Dota, jedan od organizatora Zagreb Pridea, napominjući da je dan kada Povorka ponosa izađe na ulice za njih svečan i događa se samo jednom godišnje. Napomenimo da ministar unutarnjih poslova ima zakonsko uporište da zabrani javni prosvjed ukoliko su mu ciljevi usmjereni na pozivanje i poticanje na nasilje, na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti. Dakle, točno ono što je antigej prosvjed pokazao prošle i u nešto manjoj mjeri ove godine.
No, Povorka ponosa prošla je još jednom centrom grada, optimistično promovirajući slogan „Hrvatska to može progutati“. Možda Hrvatska stvarno može progutati LGBT zajednicu, ali samo tako da joj oštro zapne u grlu.
Tekst je prvotno objavljen na H-alteru.
