Donosimo vam sažetak intervjua Ive Marčetić s Gordanom Stojaković, originalno objavljenog u drugom broju časopisa “Nepokoreni Grad” .
Gordana Stojaković je rukovotkinja projekta Zamenite žene Novog Sada i jedna od osnivačica neformalne grupe Ženski centar u Lazarevcu, a u okviru Ženskih i Rodnih studija održavala je niz predavanja vezanih prvenstveno za historijat borbe za ženska prava u Vojvodini, AFŽ i Žensku štampu u Vojvodini od kraja 19-tog do sredine 20. stoljeća.
U svom istraživanju o AFŽ-u Stojaković se usmjerila ponajprije na istraživanje strukture organizacije kroz horizontalno i vertikalno povezivanje; s jedne strane je to odnos prema Centralnom komitetu, a s druge su to odnosi s drugim organizacijama. Zanimalo ju je “kako su žene na lokalu dobijale sve zadatke koje su obavljale, ko su bile liderke organizacije i šta se zaista dešavalo u svakodnevnom životu, po selima i gradovima.” Stojaković ističe da se radi o temi koja je uslijed suvremenog reviozionizma, iz povijesti u potpunosti izbačena.
Važnost AFŽ-a vidi prvenstveno u činjenici da nije riječ o isključivo političkom tipu djelovanja, već o prostoru djelovanja uopće. Za razliku od drugih organizacija, dodaje Stojaković, “AFŽ nikada nije bila samostalna organizacija, međutim, odmah posle oslobođenja, upravo su žene bile ta snaga obnove i u nekoliko je ključnih posleratnih godina AFŽ zaista predstavljala organizaciju koja je vodila računa o uspostavi novog života za žene u socijalističkom društvu koje se gradilo.”
Riječ je o ogromnoj količini radnih sati koje je AFŽ uložila u rad sa ženama, odnosno naporu da ih organizira i uključi u rad u novonastalim tvornicama, na poljima i u seljačkim zadrugama te potakne na sudjelovanje u nizu kurseva namijenjenih osposobljavanju žena za nova zanimanja. Budući da je bio određen smjernicama koje je propisivala Komunistička partija, rad AFŽ-a je, naglašava Stojaković, najvidljiviji bio upravo na ovim nižim razinama organizacije i kao takav je korespondirao sa stvarnim svakodnevnim potrebama žena.
Osvrćući se na agrarnu reformu, Stojaković ističe kako je ona bila ključna za ulazak žena u privredni i politički život.
„Prve zemljoradničke zadruge su formirale žene jer je kolektivizacija rada i zemlje bio jedini način da prežive u trenutku kada izlaze iz užasnog rata gde su ostale bez muških ruku, sa puno dece, pa je tako prva zemljoradnička zadruga u Vojvodini, istina vrlo kratko vreme, i nazvana AFŽ.“
Upravo se kroz ovaj tip udruživanja mijenjao položaj žena. Za razliku od privatnih domaćinstava, u kojima su žene bile samo reproduktivna i radna snaga, u seljačkim radnim zadrugama žene su birane u tijela odlučivanja, imale su svoje vlastite prihode te se obrazovale, što je na neki način primoralo državu na donošenje niza uredbi (poput obaveze da svaka tvornica ili zemljoradnička zadruga ima osiguran vrtić ili jaslice) koje bi olakšale izlazak žena u javnu sferu. Najveći dio provedbe i organizacije ovakvih odredbi izvršavala je upravo AFŽ.
Stojaković ističe kako su AFŽ tiskovine bile najvažniji kanali prenošenja političkih i ideoloških poruka, kao i neizostavan faktor u kreiranju novih ženskih uloga. Osim političkih tekstova u užem smislu, one su donosile, primjerice, i inspirativna osobna svjedočanstva za koje Stojaković tvrdi da su najbolji dokument vremena.
„Žene su ženama prenosile poruke, čitanje AFŽ štampe je bila obavezna organizovana aktivnost koja je imala rukovotkinju za čitanje tekstova i sve što je nejasno tu se odmah i objasni. One koje su prvi put ušle u novinarsku profesiju, često nisu potpisivale svoje tekstove, pisale su o istim takvim ženama koje su bile seljanke iz seljačkih radnih zadruga, radnice u fabrikama, a meni su najinteresantnije priče iz seljačkih radnih zadruga o ženama koje su bile u poznim godinama, žene od šezdeset, sedamdeset godina, koje su znak da su sva iskustva bila važna i da su žene svih starosnih dobi, obrazovanja i nacionalnih pripadnosti bile podjednako važne.“
Od 1947. godine u AFŽ se uvodi profesionalizam, dakle, upošljavaju se profesionalne članice. Trebalo je imati pregled svih aktivnosti da bi se savladali svi zadaci, što se nikako nije moglo izvesti na dobrovoljnoj bazi, ističe Stojaković i dodaje da je „za svaku životnu situaciju AFŽ imao određeni aktiv i sve su se potrebe mogle pratiti putem temeljne statistike sa terena.“
Od 1950. se AFŽ političkom odlukom počinje gasiti. Stojaković napominje da je država je i dalje financirala jedan dio društvenog standarda, ali je veliki deo troškova pao na obitelji.
“Nakon pedesete i uspostave samoupravnog sistema, gde su proizvodni pogoni i preduzeća morali da pokažu pozitivan ekonomski rezultat, projekat dotada ustanovljenog društvenog standarda postao je skup. U tom periodu nije više bilo potrebe za tolikim brojem radne snage, naročito one manje kvalifikovane koju su većinom činile žene,“ kaže Stojaković.
Nakon pedesete, AFŽ se, zajedno sa sindikatima, bavila istraživanjima o dvostrukoj opterećenosti žena. Zaključeno je da žena uslijed napornog kućanskog rada ne može punim kapacitetom sudjelovati u političkom životu zemlje, stoga je predloženo uvođenje različitih tehničkih sredstava koja bi ženi olakšala rad u kući, primjerice otvaranje radničkih restorana ili mogućnosti kupnje polugotovih prehrambenih proizvoda. „Koliki je domet ovih ženskih zahteva na nivou Centralnog komiteta u to vreme, to je drugo pitanje, ali su one na nivou na kojem su mogle da odlučuju, razgovarale o svim onim stvarima koje su se ticale svakodnevnog života najvećeg broja žena,“ zaključuje Stojaković.
U Ustavu FNRJ iz 1946., izričito stoji da su žene ravnopravne s muškarcima i da za isti rad žene imaju iste nadnice, kao i da država brine o zaštiti majke i djece, što nije bio slučaj u drugim zemljama Zapada. “Žene su se u socijalizmu izborile i dobile prostor da unutar nove ideologije aktivno učestvuju u stvaranju novog odnosa među polovima, da uspostavljaju ravnopravnost, a AFŽ je organizovao mehanizme koji su mogli da uključe većinu žena u ovaj projekt, iako najveći deo, zapravo, nije bio politički angažovan,” kaže Stojaković i napominje da smo danas često nesvjesni o koliko je teškoj borbi riječ.
“Kada o tome razgovaram sa ženama koje imaju svoje privatne firme i koje se hvale kako one u radnom odnosu imaju nekoliko porodilja o kojima brinu jer po zakonu plaćaju na vreme porodiljsko i sl., one previđaju da u stvarnosti, kako bi opstale u kapitalističkom sistemu, moraju da koriste patrijarhalne modele ponašanja. Kapitalizam uvek iznova proizvodi nejednakost, možemo ga zvati koruptivni, neoliberalni, finansijski, no, odnosi dominacije i eksploatacije ostaju isti.“
Osvrćući se na odnos feminizma i ljevice danas, Stojaković naglašava da nije dovoljno reći da će se oslobođenje žena dogoditi samo kroz oslobođenje radničke klase, budući da suvremenu radničku klasu čini mnoštvo različitih identiteta, već da će se “mera određenosti šta će ženska prava biti kreirati kroz položaj žena u svakodnevnom životu, jer svakodnevni život je onaj prostor koji može da objedini sve ženske identitete koji su joj u određenom trenutku bitni.”
