Bezuvjetni temeljni dohodak (BTD) često se predstavlja kao pozitivan korak u pitanjima slobode, blagostanja i društvene pravednosti, no pitanje je može li njegovo uvođenje rezultirati i nekim manje progresivnim posljedicama.
Pitanjem bezuvjetnog temeljnog dohotka bavi se profesor prava John Danaher u tekstu o odnosu feminizma i osnovnog prihoda, propitujući feminističku perspektivu o mogućim utjecajima temeljnog dohotka na žene, kako na individualnom tako i na društvenom nivou, te o mogućim argumentima za i protiv njegova uvođenja.
Svoju raspravu temelji na tekstovima A Gender Analysis of Basic Income Ingrid Robeyns te A Basic Income for Feminists? Tonyja Fitzpatricka, objavljenim u zbirci Basic Income: An Anthology of Contemporary Research .
Na samom početku je ipak potrebno naglasiti kako neki jedinstven pogled feminizma na ovu problematiku ne postoji, ali bi ga možda moglo odrediti stavljanje naglaska na pitanja brige oko subvencije za forme neplaćenog rada koji žene obavljaju kod kuće te ulaska žena na tržište plaćenog rada, koji se javljaju kao temeljni aspekti ove debate.
Koji su mogući utjecaji bezuvjetnog temeljnog dohotka na žene?
Prema Ingrid Robeyns, ti se utjecaji mogu podijeliti u dvije grupe – na utjecaje prvog i drugog reda. Utjecaji prvog reda su direktni i kratkoročni te ih je lako identificirati s obzirom na to da izravno pogađaju individuu koja prima dohodak. Utjecaji drugog reda su više neposredni i dugoročni, a uključuju udar koji osnovni prihod ima na društvene stavove prema ženama i neplaćenom radu.
Neki od mogućih utjecaja prvog reda su smanjenje ženskog sudjelovanja na tržištu rada, smanjenje primanja i povećanje fleksibilnosti izbora poslova za žene. Mogući utjecaji drugog reda uključuju ponovno vrednovanje neplaćenog rada, pozitivni psihološki utjecaj na kućanice, temeljni dohodak za djecu, gubitak nenovčanih prednosti plaćenog rada te povećanje statističke/implicitne diskriminacije žena.
S obzirom na to da niti jedna država nije implementirala dobivanje bezuvjetnog temeljnog dohotka na razini za koju se zalaže većina aktivista, teško je u potpunosti točno odrediti koji bi utjecaji uvođenja tog prihoda mogli biti.
Četiri argumenta za uvođenje bezuvjetnog temeljnog dohotka
Prvo, osnovni prihod povećao bi samostalnost žena. Primanjem temeljnog dohotka žene bi uvijek bile sposobne osigurati nužna sredstva za život, što bi im pružilo veću fleksibilnost na tržištu rada, kao i veću moć unutar strukture tradicionalne obitelji. S obzirom na to da je osnovni prihod bezuvjetan i individualiziran, ne bi više bile vezane za tu obiteljsku strukturu niti bi trebale dokazivati želju za traženjem plaćenog rada ili prijašnjeg zaposlenja, što predstavlja napredak u odnosu na sustav socijalnog plaćanja koji inzistira na dokazivanju tih faktora.
Drugi argument naglašava moguće smanjenje rodne razlike u radu, prema kojoj je muškarac hranitelj, a žena njegovateljica. Ako bi osnovni prihod poboljšao status neplaćenog rada u kućanstvu, onda bi možda više muškaraca u njemu željelo sudjelovati. Temeljni dohodak možda ne bi aktivno nagrađivao neplaćeni rad, ali bi ga pretvorio u više održivu opciju.
Treće, moglo bi doći do smanjenja postojeće segregacije tržišta rada. Jedna od posljedica rodne podjele rada je pogoršanje pristupa žena plaćenom radu. Ako su žene prisiljene na sudjelovanje u neplaćenom kućanskom radu, dok muškarci to nisu, onda su neke mogućnosti za žene automatski ograničene. Ako temeljni dohodak može smanjiti rodnu podjelu, onda može i povećati pristup plaćenom radu.
Četvrti argument ističe smanjenje tereta koji žene imaju u socijalnoj državi. One su najčešće žrtve tradicionalnog birokratskog sustava, koji uključuje nametljivo ispitivanje privatnog života radi dokazivanja podobnosti za rad. Bezuvjetna priroda temeljnog dohotka isključila bi takav pristup.
Većina ovih argumenata ipak je više hipotetska nego realistična, podržava različite feminističke ciljeve, ali i uglavnom pretpostavlja heteroseksualnu obiteljsku strukturu te ideju kako su primanja dovoljna za eliminiranje seksističkih normi i predrasuda vezanih uz neplaćeni rad.
Dva argumenta protiv uvođenja bezuvjetnog temeljnog dohotka
Zagovaratelji osnovnog prihoda naglasak stavljaju na dekomodifikaciju, dok ignoriraju potrebu za defamilijalizacijom. Dekomodifikacija je naziv za proces kojim roba s određenom cijenom gubi svoju vrijednost te joj više nije omogućeno da bude razmijenjena na tržištu rada. Iako je dekomodifikacija jedan od ciljeva lijevo-orijentiranog feminizma, ipak se smatra nedostatnom s obzirom na to da su tradicionalne forme ženskog rada uvijek i bile dekomodificirane, a upravo je to razlog zašto nisu plaćene.
Problem s takvim tipom rada, kao i općenitom pozicijom žena, leži pak u tome što je familijaliziran, to jest u tome što je povezan s određenom ulogom unutar obiteljske strukture. Žene su tako ovisne o svojoj ulozi koja stvara već opisanu rodnu podjelu rada, a može se promijeniti samo defamilijalizacijom društvene pozicije žena. Problem je u tome što osnovni prihod na to ne može utjecati, štoviše, on može služiti još većem povećanju rodne podjele zbog toga što, ako žene neće više morati raditi iz financijske nužnosti, onda će podleći tradicionalnoj ulozi njegovateljica. Muškarci će se tako nastaviti okorištavati neplaćenim ženskom radom, dok će žene i dalje biti isključene iz tržišta rada.
Drugi argument je nešto izravniji, a ističe toga da je temeljni dohodak jednostavno previše tup alat. Jedan od problema klasičnih formi feminizma je tendencija prema esencijaliziranju i homogeniziranju iskustava različitih grupa žena, što se nadovezuje i na osnovni prihod koji sve žene tretira jednako. Žene iz nižih klasna kao i etničkih manjina ionako manje sudjeluju na tržištu rada te su veće žrtve diskriminacije, a uvođenje osnovnog prihoda moglo bi ih dodatno gurnuti prema zauzimanju isključivo tradicionalnih uloga.
