Rasizam je uvijek bio prisutan u europskim zemljama, no već neko vrijeme ksenofobija, islamofobija i anti-imigrantska retorika naočigled raste. Jesu li rasistički govori odjednom postali prihvatljivi ili su prihvatljivi bili oduvijek, samo što to nismo primijetili?, pitanje je s kojim nas u članku za New Statesmen suočava Laurie Penny.
Vjerojatno ste ovo i sami/e primjetili/e, a ključni je problem populariziranje i širenje te retorike od strane vladajuće politike, kao nimalo upitne i zabrinjavajuće.
Osvrćući se na britanske medije i političare/ke, Penny navodi da se migrante koji dolaze u Europu opisuje kao jato, dok se građane/ke UK-a upozorava da su tisuće migranata koji bježe pred ratom i progonima samo pljačkaši, kojima moramo zapriječiti pristup jer će narušiti naš životni standard i način života.
Iako migranti bježe iz zemalja gdje su bili pogođeni ratom, tiranijom i klimatskim promjenama, a populacija Europe zapravo se povećala samo za 0.027%, jednostavno im ne smijemo dopustiti da uđu u Europu.
U Hrvatskoj se, kaže Julia Kranjec (CMS) za Novi list, među građanima uglavnom čuju dva oprečna mišljenja. S jedne su strane oni koji smatraju da trebamo prihavtiti druge, a s druge oni koji ponavljaju predrasude i mitove o tražiteljima azila i imigrantima.
U Hrvatskoj se, kaže Julia Kranjec (CMS) „Ne smiju se zloupotrebljavati razni narativi o tim ljudima, kao što se u zadnje vrijeme ‘zavrtjela’ priča da će se na brodice ukrcavati teroristi i kriminalci“, upozorava Kranjec.
„Neki političari su to onda u javnim istupima nastavili koristiti, a kako bi cijeli diskurs o izbjeglicama bio stavljen u isti koš s međunarodnim kriminalom i teroristima pa su onda to nazvali opasnostima. Onda se i mjere, koje su kreirane, jednako odnose prema izbjeglicama i prema međunarodnim kriminalcima. To smatramo apsolutno pogrešnim. Takvi mitovi se lako daju dekonstruirati, ali pitanje je koji je motiv da se ti mitovi održe. Motiv je vrlo često populistički.“
Penny smatra da su migranti upravo ono što Europa treba, odnosno ono što političari trebaju: zajednička vanjska prijetnja. Ponašanje europskih političkih elita prema migrantima nije samo nehumano, nego strateški nehumano. To je nehumanost stvorena da bi uvjerila stanovništvo, koje se nalazi pod ekonomskim kaosom, da je neprijatelj vani i moramo se zaštiti od njih.
O tome govore i mjere koje donosi Europska unija, mjere poput povećanja budžeta Frontexa i ulaganja u sustav bržeg vraćanja ljudi kojima je odbijen azil, kojima nije cilj spašavanje ljudi, nego zaštita vanjskih granica. Nije dakle slučajno David Cameron kao riješenje za brojne imigrante koji pristižu predlagao ‘više pasa i ograda’, a Angela Merkl ostala kameno hladna na prosvjed ispred Bundestaga kojim se upozoravalo na tijela imigranata koji su se utopili.
Sve su to metode koje Europljane/ke uvjeravaju da imigranti nisu ljudi kojima je potrebna pomoć, već opasnost koja će nas ugroziti u našim nacionalnim državama, naš zajednički neprijatelj, a u tom trenutku fašizam je ono čega se trebamo bojati.
Uistinu, životni standard u eurozoni se smanjio, no to malo toga ima s migracijama. Ustvari, Europljani/ke se ne mogu odlučiti jesu li migranti problem jer rade puno, pa će preuzeti naše poslove, jer najveći strah radničke klase je gubitak posla i smanjenje plaće ili su krvi što su prelijeni za rad pa uzimaju sve novčane pomoći, jer najveći strah srednje klase je da će sve više morati plaćati najmove i socijalne ustanove.
U trenutku kada je riječ tražitelj azila postala sinonim za kriminalac, Europa je postala opakije, lošije mjesto, upozorava Penny.
Glavna prijetnja našim životima nije migracija. Migracija društvo mijenja manje no što to čini tehnologija, ekonomija, društvena nejednakost, globalizacija i klimatske promjene. Najveća prijetnja našim životima je vladajuće uvjerenje da su ljudi iz neeuropskih zemalja manje ljudi, da oni misle i osjećaju manje, da oni vrijede manje. Europljani su poprilično sposobni mirno sjediti i promatrati kako vrije voda kulturnih predrasuda te nestaje svaki djelić suosjećanja i to je glavna prijetnja našem načinu života.
No dok političari grade zidove, ono što daje nadu akcije su tisuća ljudi diljem kontinenta koji na lokalnoj razini poduzimaju sve u svojoj mogućnosti kako bi prihvatili, a ne odbacili imigrante.
Desetci tisuća volontera/ki diljem Njemačke udružili su se kako bi tražiteljima/cama azila pružili pomoć i podršku koju država uskraćuje, piše Spiegel. Srednjoškolci/ke, studenti/ce, radnici/e i umirovljenici/ imigrantima/cama nastoje pružiti utočište, medicinsku skrb i sigurnost, a već smo pisali o web sranici Refugees Welcome putem koje im se pokušava osigurati smještaj.
Broj izbjeglica u Njemačkoj do kraja godine mogao bi doseći 750,000, no uz broj imigranata porastao je i broj rasističkih i nacističkih incidenata. Mnoga su utočišta pretrpjela palež i druge oblike napada, zbog čega izbjegličke kampove danonoćno čuvaju budne oči volontera, kojima također prijeti opasnost od neonacista.
Aktivisti/kinje iz Hanaua primaju pozive izbjeglica na Mediteranu, izvlačeći ih iz pomorskih nevolja. Takozvani ‘Refudocs‘ u Münchenu pretvorili su nekadašnju vojarnu u kliniku kako bi im pružili medicinsku skrb. U Berlinu studenti organiziraju večeri kuhanja u sklopu kojih imigranti imaju priliku pripremati obroke, podijeliti svoju priču s gostima, a pritom malo i zaraditi. Neki prolaze bezbolnu integraciju, poput grupe izbjeglica u Schwabhausenu koji su u lokalnoj nogometnoj momčadi pronašli ne samo suigrače, već i prijatelje.
Organizacije civilnog društva u Mađarskoj migrantima koji prelaze granicu sa Srbijom osiguravaju hranu i odjeću. Grupa Migsolz, organizirana je spontano, a sve je krenulo s nešto tople odjeće i čaja koji su odnijeli migrantima, a kada je istoimena grupa otvorena na Facebooku instantno im se pridružilo 1000 ljudi, a uslijedile su brojne donacije. Trenutno broje 2,500 članova/ica i 200 volontera/ki koji/e svakodnevno pružaju podršku imigrantima.
Slično je i u Grčkoj, Italiji, Francuskoj, Španjolskoj, a Julia Kranjec optimistično gleda i na građane/ke Hrvatske. Smatra da zasigurno postoje osobe koje će se protiviti primanju imigranata, no u većini su smatra oni koji znaju što znači biti izbjeglica i s time se mogu nositi.
„Naše iskustvo je pokazalo da su zajednice koje su imale ratno iskustvo sklone prihvaćanju tih osoba. Radili smo, primjerice, tribinu u Tovarniku gdje se gradi prihvatni centar za strance. Tamo je lokalno stanovništvo pokazalo aposlutno razumijevanje za potrebe tih ljudi. Onima koji prelaze granicu ponekad su bili čak spremni ostavljati hranu i slično. Iz takvih primjera i našeg iskustva mnogo je ljudi u Hrvatskoj koji su solidarni i imaju empatiju prema osobama koje bježe od ratova.“
Izvor: NewStatesman / NoviList / Spiegel / TheGuardian
