Jedna od dobitnica WoW nagrade za strašne žene u Makedoniji je i Enise Demirova, prva Romkinja članica Upravnog odbora Otvorenog društva u Makedoniji, gradska vijećnica u Štipu i aktivistkinja za prava Roma. Iako je završila samo osnovnu školu, Enise se zahvaljujući žaru, odvažnosti i upornosti već dugi niz godina bori protiv diskriminacije i upozorava na važnost jednakosti, vidljivosti i integracije Romkinja u društvo. Radila je i kao novinarka na romskom Radiju Čerenja, a 2007. i 2008. dobila je nagradu UN-a za iznimna postignuća u novinarstvu.
Svojim radom i aktivizmom puno toga ste postigli, što ste i dokazali dobivenom WoW nagradom. Jeste li očekivali da ćete biti jedna od dobitnica? Što vam ova nagrada znači?
Moram vam iskreno reći da nisam očekivala da ću biti jedna od dobitnica WoW nagrade. Ona za mene znači priznanje za dugogodišnji rad i poticaj da se nastavim boriti za zaštitu i promociju romskih prava, a samim time i ostvarenje pozitivnih društvenih promjena.
Iz vaše biografije saznajemo da ste završili osnovnu školu. Možete li nam reći kako je bilo tada školovati se? Jeste li imali podršku obitelji i zajednice? Jeste li imali kakvih poteškoća?
Potječem iz siromašne obitelji, bilo nas je ukupno devet. Jedino je tata bio zaposlen, radio je u jednom poduzeću u Štipu. Nismo imali dovoljno novca, no unatoč tome roditelji su nam omogućili da moje sestre i ja završimo barem osnovnu školu. Majka mi je bila nepismena, a tata nije imao puno vremena za nas, morao je raditi da bi nas prehranio. Tijekom školovanja sam imala poteškoća, a veliki problem mi je bio što nisam dobro razumjela m akedonski. Ipak, trudila sam se da naučim jezik i završim zadatke koje sam dobila u školi. Željela sam biti spisateljica, a taj san sam i ispunila 2004. godine kad sam objavila svoju prvu knjigu Romano Dzivdipe (Život Roma).
Kada se kod vas probudila želja da se počnete aktivno baviti problemima Romkinja i Roma? Što vas je navelo na to?
Odrasla sam u obitelji u kojoj se nikad nije razgovaralo o političkim temama. Nikad nisu spominjali diskriminaciju, siromaštvo, izolaciju. Bilo ih je strah otvoreno progovoriti o svojim problemima i potrebama. Mislili su da, kao Romi, naprosto moraju živjeti u tim uvjetima – bez rada, obrazovanja, prilika. Kad sam uvidjela te razlike, zapitala sam se zašto mi Romi moramo živjeti na periferiji grada bez osnovnih uvjeta za život, bez vode i kanalizacije, imati neasfaltirane ulice i živjeti u kućicama od kartona ili zemlja pokrivenima samo s najlonom, dok naši sugrađani iz makedonske etničke zajednice žive u sređenim kućama, imaju posao, rade u državnoj administraciji ili nekim drugim poslovima, za razlika od Roma koji rade uglavnom kao čistaći ili skupljaju otpad.
Kako je vrijeme prolazilo, tako su se razlike povećavale. Romkinje su bile posebno izolirane od društva. Njihova zadaća je samo da skrbe o djeci i kućanstvu. Obiteljsko nasilje još uvijek je normalna pojava. Ono što me navelo da se počnem baviti problemima Roma i Romkinja je upravo želja da promijenim kvalitetu života u romskim zajednicama, da se Romi osjećaju kao normalni ljudi, da se mogu boriti i otvoreno progovoriti o svojim problemima, da nauče da imaju ista prava kao i ostale nacionalnosti koje žive u Makedoniji.
Kakav je položaj žena Romkinja u Makedoniji? Jesu li izložene diskriminaciji i kako se borite protiv nje?
Romkinje su izložene riziku od isključivanja zbog svoje etničke pripadnosti. Često doživljavaju višestruku diskriminaciju, kako zbog etničkog podrijetla, tako zbog spola i socio-ekonomskog statusa. Mnoge romske žene još ne znaju koja su njihova prava i kako da se bore za njih. Neki od načina kako se borimo protiv diskriminacije su javno progovaranje o ovoj temi, educiranje žena, suradnja s institucijama i medijima, kampanje protiv diskriminacije i slično. Samo tako možemo doprinijeti suzbijanju diskriminacije nad Romima, a posebno Romkinjama.
Zahvaljujući vašim naporima, 2004. godine 60 Romkinja je pohađalo tečaj pismenosti i dobilo certifikat za dovršeno osnovno obrazovanje, a naučile su i koja su njihova temeljna ljudska prava. Možete li nam reći više o tom projektu i njegovim rezultatima?
Radili smo istraživanje kojim smo željeli saznati koju razinu obrazovanja imaju Romkinje u Štipu i došli smo do poražavajućih podataka: od 300 ispitanica, njih 77% bilo je ili nepismeno ili nisu završile osnovnu školu. Tada smo shvatili da moramo poraditi na pitanju obrazovanja žena. Osmislili smo projekt u području ljudskih prava i obrazovanja, za koji smo dobili financijsku podršku Instituta Otvoreno društvo. Pred nama je bio veliki izazov: nismo znali hoće li žene htjeti doći na tečaj pismenosti, kako da ih potaknemo da izađu iz kuće i hoće li ih njihovi muževi pustiti. Srećom, Romkinje i njihovi muževi imali su puno povjerenja u mene pa su odlučile ići na tečaj. Kad je tečaj završio morale su položiti ispit, nakon čega su dobile potvrdu o završenom osnovnom obrazovanju. Sudjelovalo je 60 žena, koje su tada dobile i pravo na zdravstvenu zaštitu i pravo na rad.
U odnosu na tada, danas je obrazovni status Romkinja ipak nešto bolji. Mnogo Romkinja je završilo različite fakultete. Recimo,u Štipu imamo liječnicu opće medicine Romkinju, čime se osobito ponosimo.
Možete li nam reći koliko su Romkinje prisutne u državnim institucijama?
Nažalost, slabo. Kod nas u Štipu svega 3 Romkinje rade u institucijama: jedna u centru za socijalni rad, jedna u Ministarstvu unutarnjih poslova i jedna u nekom vladinom tijelu. Kod nas Romkinje najčešće rade u trgovinama ili čiste po kućama, a puno ih i skuplja sekundarne sirovine.
Članica ste gradskog vijeća u Štipu. Koliko doprinosite, što je vaš zadatak i koliko ste zadovoljni radom gradskih institucija?
Da, ja sam bila jedina Romkinja u sastavu gradskog vijeća od osamostaljenja Makedonije. Moram priznati da sam za vrijeme svog mandata uspjela progurati nekoliko inicijativa koje su bile prihvaćene od svih kolega i kolegica u vijeću. Uredili smo i asfaltirali glavne ulice u kojima žive Romi, postavili kanalizaciju, napravili mali trg na kojem se mogu okupljati Romi, promijenili smo imena nekih ulica u kojima žive Romi u Štipu, npr. jedna sada nosi ime Čerenja (to je ime moje organizacije i radija kojem sam bila osnivačica, novinarka i glavna urednica), a jedna nosi ime Osmi april (Međunarodni dan Roma). Ipak, ovlasti gradskog vijeća su ograničene i ne mogu se tim putem riješiti svi problemi romskog stanovništva.
Možete li nam reći nešto više o Radiju Čerenja? Koje teme ste pokrivali, kako ste se financirali?
Od 1995. do 2010. bila sam upraviteljica Radija. Pokrivali smo bukvalno sve teme – kultura, politika, socijala, zdravstvo, stanovanje, zabavni program, informativni program, edukativne teme, kontaktne emisije… No, kao romski medij nismo imali podršku od države niti reklame kojima bismo se mogli financirati. Zahvaljujući pojedinim inozemnim donatorima uspjeli smo se održati na životu, ali kad su prestale donacije, prestao je i naš rad. Jako mi je žao što je Radio Čerenja ugašen jer je bio jedan od najboljih romskih medija u jugoistočnoj Europi.
Što biste poručili nama iz Romskog resursnog centra u Hrvatskoj koji se zalažemo za romska prava, ali i Romkinjama i Romima općenito?
Da se ne prestanete boriti, da osnažujete i učite Romkinje kako da se bore za svoja prava u privatnoj i javnoj sferi.
Zahvaljujemo Ivani Radačić na podršci u nastanku ovog intervjua.
Dodjela nagrada za Strašne žene godine – Fierce Women WoW Awards dio je aktivnosti projekta Women on Women koji zajednički provode Mesto žensk u Sloveniji, Prostor rodne i medijske kulture K-zona u Hrvatskoj, Tiiit Inc. u Makedoniji te Outlandish Theatre Platform u Irskoj. Aktivnosti sufinancira Europska unija iz programa Kreativna Europa.
