Weimarska republika povijesno je mjesto koje vrijedi uvijek ponovo posjećivati iz mnogo razloga. Jedan od njih je svakako neodoljiva sličnost međuraća s onim što živimo ovdje i sada: neodlučnost i krhkost socijaldemokratskih stranaka, njihov strah od ‘demokracije odozdo’ kakva god ona bila, koaliranje s desnicom, poveći broj krvi žednih pripadnika paramilitarnih desničarskih postrojbi … – sve su to već viđeni povijesni okviri koji su omogućili, između ostalog, i ubojstvo Rose Luxemburg i Karla Liebknechta.
Suvremeni Berlin obilježen je duhom Weimarske republike, koji, čak i takav kakav je danas, komodificiran i maksimalno ulickan, upisuje u kolektivnu memoriju bitna nasljeđa borbe za ljudska prava. Borbe koja jest permanentna revolucija, kako je prije neki dan dobro primijetio Željko Peratović.
Dio tog nasljeđa Weimarske republike su prava žena (prije svega na glas/anje) i LGBTQ populacije. Berlin se s pravom smatra mjestom inicijacije pokreta za prava homoseksualaca, zahvaljujući prije svega Magnusu Hirschfeldu, liječniku koji je nadasve bio i ostao humanist, što je danas rijetka odlika te profesije.
Godine 1897. u njegovoj je kući osnovan Znanstveno-humanitarni komitet čime je započelo političko organiziranje, odnosno društveno-reformativni pokret za jednaka prava homoseksualnih osoba. Krenulo se sa skupljanjem potpisa kako bi se, od 1871. godine važeći, ozloglašeni Članak br. 175, i sa njime povezana diskriminacija i kriminalizacija homoseksualnih osoba, proglasio nevažećim. Vrlo brzo je skupljeno 5000 potpisa, među kojima i potpisi Alberta Einsteina, Maxa Broda, Thomasa Manna (koji već 1913.godine objavljuje Smrt u Veneciji), Stefana Zweiga, Reinera Maria Rilkea i brojnih drugih. Ne mogu odoljeti, a da ne podcrtam i one koji NIKAD nisu potpisali, kao npr. Bertolt Brecht.
Osnivanju Znanstveno-humanitarnog komiteta prethodilo je djelo koje je Magnus Hirschfeld objavio 1896. godine pod pseudonimom T.Ramien, naziva Sappho und Sokrates oder wie erklaert sich die Liebe der Maenner und Frauen zu Personen des eigenen Geschlechts? (u prijevodu Sapfo i Sokrat ili kako objasniti ljubav muškaraca i žena spram osoba vlastitog spola?). Djelo je nastalo u Charlottenburgu i smatra se temeljnim manifestom modernog homoseksualnog pokreta.
Međutim, još jedan povijesni događaj prethodio je političkom pokretu seksualne emancipacije i zahtijevanju ljudskih prava LGBTQ osoba, a to je osobna tragedija Oscara Wildea. Proces koji je vođen protiv Wildea označio je, nažalost, kraj njegove karijere, ali kako je priča odjeknula čitavom tadašnjom Europom njezin eho je doveo i do svojevrsnog rušenja tabua oko do tada tzv. ‘bezimene ljubavi’.
Velika Hirschfeldova zasluga je i priključivanje feminističkom pokretu Helen Stoecker 1904. godine, te borba za prava žena na legalan abortus, no slaba mu je strana, kao i brojnih njegovih istomišljenika, bilo zagovaranje razložnosti rata, čiju bezrazložnost danas možemo pojmiti u punoj mjeri.
Godine 1919. Hirschfeld sudjeluje u snimanju prvog filma o homoseksualnoj ljubavi, pod naslovom Drugačiji od drugih. U ozračju slobodarskog duha Weimarske republike iste godine osniva i Institut za istraživanje seksualnosti, u vili nedaleko od samog Reichstaga koja je omogućila okućivanje velikog arhiva i biblioteke, Muzeja seksa, a budući da su unutar kuće djelovali i psihijatri, ginekolog, endokrinolog i dermatolog, Institut je imao i savjetodavnu i medicinsku ulogu.
Ova progresivna institucija ukinuta je čim su se nacionalsocijalisti domogli vlasti 1933. godine, što su im uvelike omogućili Friedrich Ebert i njegovi socijaldemokrati svojim mlakim politikantstvom još iste te (ne)daleke 1919. godine kada su desničarske paramilitarne organizacije u krvi gušile lijeve radničke pokrete.
Grupa entuzijasta 1986. godine u Berlinu pokreće Schwules muzej. Kako mi je rekao ljubazni voditelj arhiva, osnivači su se od samog početka oslanjali na nasljeđe Magnusa Hirschfelda i Instituta za istraživanje seksualnosti, te imali viziju institucije koja će biti i muzej i arhiv. Arhiv Schwules muzeja zahvaljujući toj jasnoj viziji danas je bogata zbirka ne samo knjiga i znanstvenih radova, već i brojnih drugih medija kao i umjetničkih radova.
Članak 175. u potpunosti je aboliran 1994. godine, a u trenutku nastajanja ovog teksta u Schwules muzeju je, između ostalog, postavljena i mini izložba o donedavnom berlinskom gradonačelniku koji je jasno dao do znanja njemačkoj i svjetskoj zajednici da je gay.
Zaključila bih – duh Weimarske republike je dragocjen, čak i kada je komodificiran.
Ovaj tekst nastao je u okviru projekta LGBTQ Histories Revisited, uz podršku Zaklade Kultura Nova. Predavanje ‘LGBTQ emancipatorski pokreti i njihova medijacija u Weimarskoj republici’ autorica teksta održati će u Multimedijalnom institutu MAMA, u petak 19.12.2014.godine u 20.00 sati.
