Nedavno objavljeni zbornik Ekofeminizam: između zelenih i ženskih studija (Durieux, 2020.) pod uredništvom Gorana Đurđevića i Suzane Marjanić okuplja 40 tekstova iz područja humanističkih i društvenih znanosti i umjetnosti iz pera 37 autorica i autora iz Hrvatske, Australije, BiH, Makedonije, SAD-a, Slovenije i Srbije. Zbornik je nastao iz želje za aktualiziranjem ekofeminizma, osnaživanjem mladih autorica i autora za kritičko propitivanje, istraživanje i analiziranje ekofeminiz(a)ma, te povezivanjem različitih znanstvenih disciplina i područja. U nastavku donosimo razgovor s urednicom i urednikom!
Filozofkinja i aktivistkinja Karmen Ratković, jedna od “pionirki” ekofeminizma u Hrvatskoj, jednom je izjavila da ako u prostoriji punoj ekofeministkinja postavite pitanje što je to ekofeminizam, dobit ćete gotovo onoliko odgovora koliko je i samih sudionica. Možete li nam reći kako vi shvaćate ekofeminizam u kontekstu ovog zbornika?
Goran: Poslužit ću se stvarnim ili navodnim citatom Đorđa Balaševića koji je rekao da je život ona crtica između godine rođenja i smrti na nadgrobnom spomeniku. Upravo takva crtica obilježava ekofeminizam jer je to spojnica koja spaja uzroke potlačenosti žena, prirode, zemalja Trećeg svijeta, neprivilegiranih socijalnih skupina i različitih Drugih. Na toj razlomačkoj liniji u brojniku je kapitalizam, a u nazivniku patrijarhat. I to su temeljni uzroci problema. Srećom, uvijek se može pokratiti brojnik i nazivnik i zamijeniti ih dvjema ključnim aspektima ekofeminizma koji počinju na R: raznolikost i ravnopravnost. Tada je ta razlomačka linija ekofem što je temeljna pretpostavka našeg zbornika.
Početke ekofeminističke misli u Hrvatskoj možemo locirati u jedno od prvih izdanja časopisa Treća (2000.) koji je uredila K. Ratković. Možete li nam ukratko opisati kako je izgledao “put” ekofeminizma u regiji od njegovih početaka do danas, te koji su bili najznačajniji događaji, odnosno publikacije?
Suzana: U većim je razmjerima ekofeminizam ušao u naše teorijske prostore zahvaljujući predavačkoj praksi K. Ratković, koja je 1995. godine u okviru eksperimentalnoga programa Centra za ženske studije u Zagrebu zajedno s Vesnom Teršelič počela voditi kolegij “Ekofeminizam i dubinska ekologija”. Nadalje tematskim brojem Treće o ekofeminizmu, pet godina kasnije, koji je uredila upravo Ratković, dobili smo i prve prijevode odabranih ekofeminističkih i dubinskoekoloških teorija, gdje je u uvodniku naglasila da feminizam posvećuje malo ili nimalo teorijske ili aktivističke pažnje problemu prirode i brizi za prirodu, o čemu svjedoči i ova patofobična pandemija. Uslijedio je broj časopisa Ženske infoteke Kruh&ruže posvećen ekofeminizmu iz 2006. godine (broj 30), da bi broj Treće iz 2008. godine bio posvećen animalističkom ekofeminizmu, gdje je objavljen i prijevod članka Carol J. Adams, koja se ne određuju kao ekofeministkinja, već kao feminističko-veganska teoretičarka.
Naravno, radove o ekofeminističkim nišama pojavljivali su se i u nekim drugim domaćim časopisima, a tu prije svega treba istaknuti časopis Socijalna ekologija gdje smo mogli pratiti radove Ivane Buzov, Branke Galić i Marije Geiger Zeman. Podsjetila bih da je i Zarez donosio prijevode ulomaka dvaju poglavlja „The Fish in Water Problem“ i „Anthropornography“ iz knjige The Pornography of Meat (2003.) Carol J. Adams u prijevodu Lovorke Kozole. Uslijedile su knjige Mitski aspekti ekofeminizma (2007.) Mirele Holy i Kulturalni ekofeminizam: simboličke i spiritualne veze žene i prirode (2006.) Marije Geiger Zeman te šire, što se tiče regije – zbornik radova Ekofeminizam: nova politička odgovornost (ur. Jelena Vasiljević, Daša Duhaček i Rada Drezgić) u izdanju Instituta za filozofiju i društvenu teoriju u Beogradu (2012.). Zbornik radova Kulturni bestijarij (2007.), koji sam uredila zajedno s kolegicom Antonijom Zaradijom Kiš, isto tako okuplja ekofeminističke teme, gdje su objavljeni radovi Ankice Čakardić, Mirele Holy, Snježane Klopotan i Sanje Kajinić. Naravno, tu je i ogromna uloga Hrvoja Jurića, i što se tiče njegovih bioetičkih kolegija, i kao organizatora Lošinjskih dana bioetike na kojima promovira ekofeminističke teme u radovima svojih studenata/ica.
To bi mogao biti sažeti, leksikonski kronotop o ekofeminizmu u regiji, gdje svakako treba dodati i 1996. godinu kada Nikola Visković objavljuje zooetičku knjigu Životinja i čovjek: prilog kulturnoj zoologiji (1996.) i pritom u poglavlju “Žene su s vama” ističe ekofeminističku nišu te kako povezanost ženskog i životinjskog pitanja nije slučajna te stoga dosljedno postavljeno pitanje ravnopravnosti žena povlači svakako za sobom i postavljanje pitanja o pravima životinja.
Zasigurno riječ je o niši o kojoj bi trebalo više govoriti u našem kontekstu. Naime, pored aktivista/ica za prava životinja ističu je npr. medijske umjetnice Ivana Filip, Ksenija Kordić i Tajči Čekada. Npr. Tajči Čekada u svome radu Eko/eko – ljudsko mlijeko ponovo potvrđuje zašto su prava životinja ujedno feminističko pitanje s obzirom da je dobro poznato daindustrijsko stočarstvo, čak i ono koje se naziva “sretnim farmama”, provode institucionaliziran prisilan seks i nasilje. Naime, ženske životinje žive živote kontinuiranog silovanja i stalnih trudnoća, a kada su istrošene, završavaju u klaonicama. Stalci za silovanje (rape racks) stvarni su industrijski termin za spravu kojom se obuzdavaju životinje prilikom oplođavanja; koriste se da bi se omogućile konstantne trudnoće kod životinja kao što su krave ili svinje i da bi kokoši proizvodile ogromne količine jaja. “Ako smo feministice, ne možemo koristiti tijela silovanih i mučenih neljudskih životinja dok se istovremeno borimo protiv kulture silovanja”, kako u brojnim svojim akcijama navode aktivisti/aktivistice za prava životinja.
U podnaslovu knjige ekofeminizam smještate “između ženskih i zelenih studija.” Kakav je položaj ekofema unutar akademske i/ili feminističke zajednice danas u odnosu na prije 30-40 godina? Jesu li se pojavili neki novi argumenti ili područja interesa?
Goran: Ja sam u dvojbi oko odgovora na ovo pitanje. Čini mi se da je ekofeminizam zastao u svom usponu, posebno kad se usporedi sa situacijom kraja osamdesetih i golemog broja publikacija koje su tada otisnute, te aktivnog djelovanja različitih pokreta. Na tom velikom valu očekivao se značajniji napredak u više pravaca: organizacijski i globalni, akademski, medijski, politički i aktivistički. No, čini se da se nisu uspjele složiti puzzle u ekofem mozaiku i dalje je ostao manje područje unutar feminističkog pokreta, a marginalno unutar zelenih pokreta.
Ključni izazovi danas su pitanja digitalnog i tehnološkog feminizma, uključujući probleme posthumanizma i transhumanizma. Mislim da će pitanja prožimanja potlačenih i Drugih s naglaskom na prirodu i žene biti iznimno važna u kontekstu posthumanističkih mogućnosti suvremenog svijeta. To je odgovor na kojemu ekofem (kao zbir svih svojih akterica i aktera) mora raditi i time pridobiti neke nove generacije.
U uvodniku pišete da će “ekofeminizam uvijek biti na rubu mogućeg.” Znači li to da je u svojoj suštini ekofem neostvariv, poput kakvog utopijskog projekta?
Goran: Na rubu mogućega se može čitati dvojako. Zaista, može izgledati utopijski i neostvarivo, ali možemo to i tumačiti da jest ostvarivo uz velike napore. Takvi napori su potrebni na više razina, počevši od vlastitih propitivanja i uočavanja sličnosti u represijama protiv Drugih, prirode, različitih vrsta, Trećeg svijeta, žena itd. Druga je razina povezana s lokalnim djelovanjem jer je ekofeminizam nemoguć u okvirima današnjih administrativnih jedinica pa je nužno započeti s lokalnim kolektivima i zajednicama. Za takav je pothvat nužno imati visoku motivaciju, organizacijske sposobnosti i dobru strategiju razvoja. Na daljnjim razinama moguće je razvijati internacionalni i globalni pokret. Iako ovo izgleda jako apstraktno i gotovo nemoguće, povijest i sadašnjost me, srećom, demantiraju jer su postojali i postoje razni pokreti poput Chipka u Indiji, Green Belt u Keniji, Greening of Harlem, Citizens Clearinghouse for Hazardous Waste, Women’s Dance Health Program i Mother’s Milk Monitoring Project u SAD-u, Sister Rivers u Japanu… Eto, ipak ne izgleda tako utopijski, zar ne?
Kako vidite odnos između spiritualnog i političkog u ekofemu?
Suzana: Prožimanje spiritualne i političke niše u ekofeminizmu sjajno je u svome tekstu o projektu Betonski potok (1999.–2002.) izraelske ekološke umjetnice Shai Zakai tematizirao u ovom zborniku radova kolega Leopold Rupnik. Tako za promišljanje o univerzalnosti navedenoga rada Rupnik ističe i marksističko čitanje rada Zakai, „gdje je njezina uska povezanost i rad s radnicima i ljudima iz zajednice, koji su također dio procesa zagađenja lokalnog potoka, i taktiziranje otpora protiv kapitalista koji svjesno onemogućuju prirodni tok potoka odraz antikapitalističkih stremljenja da se osmisle održivije sustavnosti u očuvanju potoka prkošenjem kapitalističkoj dominaciji i svjesnom okolišnom nemaru“.
U tome smislu dihotomija spiritualno i političko se prožima, kao npr. i u slučaju kad se promotri aspekt prava životinja, s obzirom da se svaka pojedina ekofeministička autorica/autor prema pravima životinja odnosi iz vlastite etičke vizure, dakle, na koji način proklamira, recimo, krilaticu drugog vala feminizma „osobna je političko“ i na vlastitom tanjuru. Tako npr. Jožica Čeh Steger u knjizi Ekokritika in literarne upodobitve naraveuspostavlja razliku između socijalnog i spiritualnog ekofeminizma, upozoravajući kako su poststrukturalistički i drugi feminizmi trećeg vala, na osnovu uopćavanja kritike esencijalizma metafore Majke Zemlje, neopravdano prikazali sve ekofeminizme, a naročito spiritualni ekofeminizam, kao isključivo esencijalističko izjednačavanje žene s prirodom i time opasno, kako je u prikazu navedene knjige istaknula Branislava Vičar, odvratili pozornost od poveznica degradacije prirode s potlačivanjem žena.
Završno bih spomenula da u članku „Ecofeminism and the Eating of Animals“ Carol J. Adams sažima da problematici jedenja mesa (životinja) feministkinje prilaze iz raznorodnih vizura. Kako se ekofeminizam/izmi razlikuje/u s obzirom na to je/jesu li iznikao/li iz socijalističkoga, radikalnoga ili spiritualnoga feminizma, većina se ekofeministkinja identificira u okviru tih klasifikacija. Socijalističke feministkinje povezuju jedenje mesa s kapitalističkim načinom proizvodnje, kao i klasnom prirodom potrošnje mesa. Spiritualne feministkinje naglašavaju štovanje Boginje, vjerovanje u matrijarhat, femininu povezanost i harmoniju s prirodom, kao i nježnost, skrb prema životinjama. Radikalne feministkinje demaskiraju dubinske korijene povezanosti opresije nad ženama i opresije nad životinjama.
U tome smislu nije slučajno što M. Geiger Zeman svoju knjigu o kulturalnom ekofeminizmu uokviruje poglavljem „Prosvjed kao ritualna izvedba“, prije zaključnoga poglavlja, u kojemu ističe da su se otopile petrificirane granice između političkog i spiritualnog. Ili kao što navodi Hallie Iglehart Austen, koja je i teorijski i praksom, vlastitim političkim angažmanom, istaknula mogućnost sjedinjenja spiritualnoga i političkoga; naime, kao spiritualna ekofeministkinja 2001. godine osnovala je iznimno bitnu kampanju Seaflow: Protect Our Living Oceans kojom upozorava na opasnosti od sonara i drugih vrsta umjetno stvorene oceanske buke za kitove, dupine, ukratko za sav morski život.
Možemo se samo nadati da će sve više feminističkih akcija i kod nas biti usmjerene na prava životinja onako kako to čine udruge za prava životinja ili kako to čine ili su činile ekofeministkinje npr. Greta Gaard, Carol J. Adams i Marti Kheel, da spomenem završno samo neke.
Osim što je akademsko područje izučavanja, ekofeminizam je za svoje podržavateljice često i način života, odnosno životna filozofija. Možete li nam dati primjere nekih praksi kako ne samo misliti, već i živjeti – ekofeministički?
Goran: Odgovor je da. Jedna lijepa i pozitivna posljedica našeg zbornika bio je dugački mail jedne Zagrepčanke koja je, ponukana našim zbornikom, odlučila mijenjati navike, organizirati različite aktivnosti i živjeti što je moguće više ekofeministički. To mi je uljepšalo dan i dalo snage za daljnji rad. Osim takvih pojedinačnih primjera, kao što je i vodeća hrvatska ekofeministkinja Karmen Ratković, postoje i dva ekofeministička kolektiva na otoku Braču: Gea Viva i Zemlja za nas, inače veoma otvoreni za razgovor i suradnju koji žive i rade na promocijama ekofema. Uz njih, nedvojbeno je veliki doprinos Žena Kruščice kao spontano organiziranog ekofeminističkog kolektiva za zaštitu rijeke Kruščice u BIH, zatim medijsko djelovanje portala ecofeminizam pod uredništvom Sandre Iršević i bloga Aleksandre Žikić iz Srbije. Ovo su samo neki primjeri osoba i kolektiva koji promiču i žive ekofeminizam u Hrvatskoj i zemljama regije.
Ilustracija: Fine Acts / The Greats
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
