Objavljeno

Dvostruka stigma ovisnica: na krivnji i strahu se ne raste

Ilustracija: Rawpixel

Ženske društvene uloge još su podložne mitologizaciji. Žena, majka, kraljica – to su još uvijek dodijeljene nam uloge u društvu, „pa valjda nerado percipiramo ono što izlazi iz tih okvira“, govori nam Sanja Filipović, psihologinja zaposlena u udruzi Vida iz Rijeke koja radi s ovisnicima_ama. I nije samo „šira javnost“ ta koja toj temi pristupa više ili manje površno i jednodimenzionalno, nastavlja Filipović, već i stručnjaci.

Udruga Vida upravo je dovršila prvu godinu provedbe svog trogodišnjeg programa Roza. Roza je nastala kao odgovor na specifične potrebe žena u oporavku od problema ovisnosti i zlouporabe, a koji njihovom cjelovitom oporavku doprinosi razvojem učinkovitog, ženama prilagođenog i održivog modela pružanja usluga socijalne reintregracije.

Prva projektna godina od njih tri bila je, kako je pojasnila Filipović, primarno posvećena pripremama za pružanje rodno osjetljive usluge organiziranog stanovanja za žene s problemom ovisnosti. Uz druge aktivnosti provedeno je i istraživanje potreba žena s problemom ovisnosti u terapijskoj zajednici, udrugama i zdravstvenim institucijama. Udruga Vida od 2017. ima i stambenu zajednicu u Lokvama, u Gorskom kotaru u kojoj su do sada boravili muškarci, s izuzetkom jedne žene.

Filipović kaže i kako je udruga puno uložila u suradnju s lokalnom zajednicom, jer „korisnici trebaju biti dio te zajednice, a ne samo tolerirani u njoj“. Tako dvojica bivših korisnika udruge sada žive u mjestu te su dio mreže potpore za nove korisnike.

Iako udruga ima pozitivno iskustvo i s korisnicom, Filipović kaže da „stambena zajednica za žene koje trebaju doći početkom sljedeće godine predstavlja izazov i za nas i za mjesto“.

Svemu pristupamo ‘otvorenog uma’ i tražit ćemo odgovore na naše potrebe i potrebe naših korisnica u hodu. Lokve su također pokazale sposobnost da ‘otvore um’ u situacijama koje smo do sada zajedno rješavali. Nadamo se da će tako i ostati“, kaže Filipović.

Sanja Filipović na okruglom stolu “Rodno specifične usluge za žene s poteškoćama mentalnog zdravlja povezanim sa zlouporabom sredstava i ovisnosti” (izvor: Udruga Vida)

Mnoge žene ne dobivaju potrebnu pomoć

Što se žena s problemom ovisnosti tiče, one se u pravilu počinju drogirati kasnije od muškaraca, a pomoć traže ranije, nakon šest do osam godina ovisnosti. Jednom kad pristupe liječenju i tretmanima, bolje na njih odgovaraju, uspješnije su i imaju manje recidiva, dok je jedna od glavnih prepreka pristupu liječenju strah od stigme i osude društva, opisuje Filipović.

Zanimalo nas je, naime, zašto toliko malo govorimo o problemima žena povezanima sa zlouporabom droga i ovisnosti, kada one čine oko 25 posto svih osoba koje se suočavaju s ozbiljnim problemima ovisnosti.

„Iako se o specifičnim potrebama žena s problemom ovisnosti i o nedovoljnoj dostupnosti liječenja i tretmana za njih govori od 80-ih godina prošlog stoljeća, u javnim se politikama ova tema intenzivirala tek zadnjih desetak godina na inicijativu nezavisnih tijela pri Ujedinjenim narodima (UN) koja zahtijevaju od država članica da učine više po pitanju zaštite žena s problemom ovisnosti jer ih postojeće socijalne politike nedovoljno štite. Drugim riječima, iako je problem prepoznat na svjetskoj razini, malo tko je učinio dovoljno da bi se on riješio“, kaže Filipović.

Žene čine 30 do 40 posto u populaciji osoba s problemom ovisnosti, dok je u oko 20 posto žena u liječenju i rehabilitacijskim tretmanima – „što govori o tome da mnoge ne dobivaju potrebnu pomoć“, ističe Filipović. Navodi i brojke i statistike iz Italije koje pokazuju kako čak 47 posto žena odustaje od liječenja i rehabilitacije i gubi im se svaki trag.

Psihologinja ističe i da su donedavno, do pred dvije ili tri godine, jedino vjerske zajednice primale žene u terapijske zajednice. „Što to znači u svjetonazorskom smislu i koje modele za izgradnju ženskog identiteta su slijedili možemo pretpostaviti“, upozorava Filipović.

Žene u oporavku od problema ovisnosti imaju specifične potrebe i one se primarno odnose na dostupnost servisa za liječenje i oporavak koji ženama nisu dostupni iz materijalnih razloga.

“I u ovom smislu su žene u goroj poziciji od muškaraca”, kaže Filipović. Često su tu i prisutna djeca kao faktor. “Prema podacima Zavoda za javno zdravstvo iz 2021. godine 54 posto žena ovisnica ima djecu (u odnosu na 35,6 posto muškaraca koji izjavljuju da imaju djecu). One često žive same s djecom i /ili ih nemaju kome ostaviti na skrb ako žele u terapijsku zajednicu). Boje se i da bi im djecu mogli oduzeti ako otkriju svoj problem. Žene ovisnice češće potiču iz disfunkcionalnih obitelji koje imaju manju socijalnu podršku, pa su i njihove šanse za oporavak time manje”, kaže Filipović, dodajući da su sve te potrebe socijalno uvjetovane.

Dvostruka stigma

Ovisnice nose dvostruku stigmu. Prva je ona ovisnosti, korištenja droga, alkohola ili ovisnosti o kockanju. Druga je ona “nepodobnosti za obnašanje tradicionalnih ženskih životnih uloga, osobito u skrbi za obitelj i djecu”, ističe stručnjakinja. Kao zanimljivu ističe i činjenicu da je puno veći postotak žena ovisnica u partnerstvu s ovisnikom, “dok je kod muških ovisnika ‘sloboda izbora’ partnera ili mogućnost za izbor partnera izvan populacije ovisnika puno veća”.

S obzirom na to da je stigma prisutna i među onima koji rade u tretmanima, jedna od važnijih preporuka za rodno osjetljive tretmane jest upravo „stalno preispitivanje osoblja u pogledu stavova, osjećaja i eventualne stigmatizacije u odnosu na korisnice“.

Filipović upozorava da „ovolika količina stigme ne može ne dovesti do autostigmatizacije, odnosno samoosuđivanja koje je dijametralno suprotno percepciji vlastite efikasnosti i samopoštovanju. Istraživanja su pokazala da preplavljujući osjećaji srama nepovoljno utječu na rezultate tretmana. Na krivnji i strahu se ne raste“.

Izvor: Udruga Vida

Isprepletenost nasilja i ovisnosti

Filipović ističe kako su problemi zlouporabe sredstava ovisnosti i nasilja snažno isprepleteni te kako stručnjaci već i prije nastanka problema s alkoholom i drogama u anamnezama žena ovisnica nailaze na „visok postotak traumatskih iskustava i nasilja svih vrsta, uključujući i seksualna“.

Dodaje kako su stope fizičkog ili seksualnog nasilja i zlostavljanja kod žena koje traže liječenje zbog zlouporabe supstanci visoke, u rasponu od 55 do 99 posto, kao i druge psihičke smetnje i poremećaji (anksiozno-depresivni poremećaj, poremećaji prehrane).

Korištenje psihoaktivnih lijekova i alkohola kod žena često je povezano s nošenjem s anksioznošću, a anksioznost s nedostatkom sigurnosti. Naime, prema nekim američkim podacima, žene žrtve nasilja od strane muževa dvostruko češće postaju alkoholičarke od drugih žena. Istraživanja također pokazuju da su žrtve nasilja sklonije autodestruktivnim ponašanjima, odnosno češće razmjenjuju šprice s osobama zaraženim AIDS-om, češće pokušavaju suicid, imaju više epizoda predoziranja, prekomjernog korištenja alkohola i psihijatrijskih dijagnoza“, dodaje Filipović.

Pritom uklanjanje neposredne opasnosti od nasilja nije dovoljno za tretman i liječenje žena, već tretman i liječenje „moraju zahvatiti i uzroke koji mogu sezati i u njihova najranija iskustva s roditeljima/osobama koje su se za njih brinule, u neadekvatne odnose privrženosti uspostavljene u ranom djetinjstvu, kao i u obrasce ponašanja koji ih čine vulnerabilnim za ulogu žrtve“, ističe psihologinja. Usto, važno je i naučiti prepoznati sve oblike nasilja, jer su ovisnice, žrtve nasilja, često u njega „toliko duboko uronjene da ga više i ne prepoznaju kao takvo“.

Potencijalna rješenja

Zanimalo nas je koja su potencijalna rješenja koja bi se mogla implementirati, kako od strane sustava, tako od strane udruga kako bi se više pažnje moglo usmjeriti na žene s problemom ovisnosti. Filipović ističe istovjetan problem s kojima se suočavaju i brojne druge udruge koje rade s drugim grupama, a to su elementarni problemi financiranja bilo kakve socijalne usluge, a da ona pritom bude održiva. To je pogotovo problem kada su udruge pružatelji takvih usluga.

Udruge civilnog društva se tako bore s problemima zadržavanja stručnog kadra kojemu se nažalost ne može garantirati stalno i održivo zaposlenje, kao ni održavanje hladnog pogona.

Filipović ističe i problem projektnog financiranja, koje onda dovodi do toga da udruga mora imati velik broj projekata kako bi realizirala neku uslugu (u slučaju udruge Vida takav je bio slučaj s njihovom stambenom zajednicom za muškarce).

Provođenje velikog broja projekata da bi se jednostavno održala neka usluga posljedično dovodi do “jako puno administracije, izvještavanja, pisanja projekata, krojenja budžeta”. Umjesto da su udruge te koje prepoznaju neki problem u zajednici, Filipović kaže da bi trebalo biti obratno – “sustav prepoznaje problem, osigurava sredstva i traži izvršitelje koji su sposobni i motivirani riješiti ga na najbolji mogući način”.

I zaključno, zanimalo nas je kakve bi to točno bile prilagođene usluge za žene koje se bore s problemom zlouporabe sredstava i ovisnosti, a za koje udruga Vida smatra da bi trebale implementirati.

Filipović odgovara da se radi o dvije razine problematike. Prva odražava ono što bi takav program trebao sadržavati – „i to je lakše pitanje“. Struka će na to pitanje odgovoriti nabrajanjem psiholoških i psihosocijalnih intervencija koje treba izvesti, poput razvoja životnih vještina i kompetencija, upravljanja emocijama, obrade traume, jačanja motivacije za promjenom itd.

Međutim, drugo i teže pitanje je – kako?

„Moramo pratiti kretanje vlastitog uma, vlastite predrasude, strahove, osudu, kad pristupamo korisnicama“, kaže Filipović, dodajući da se na uspostavljanju terapijski relevantnog odnosa ne može „raditi sa sigurne emotivne distance, niti s pozicije u kojoj nema ničeg zajedničkog između vas i vaše klijentice“.

Pristup korisnicama treba obuhvatiti ukupnost njihovih potreba i poteškoća, ne samo pojedine segmente.

“Glavni terapijski instrument je konstrukcija adekvatnog ambijenta, ne u smislu materijalnih uvjeta, već u smislu odnosa. Ambijent koji prihvaća, njeguje, štiti i potiče psihološki razvoj i usvajanje vještina i kompetencija glavni je instrument  rodno osjetljivog psihosocijalnog programa. Glavna poruka koju ambijent treba kontinuirano slati korisnicama je da su viđene, da postoje, da su važne. Korisnice uče preuzeti brigu o sebi kroz brigu osoblja o njima,” zaključuje Filipović.


Tekst je odabrala Marta Baradić, gostujuća urednica za listopad 2023.

Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.


Povezano