Seksualno nasilje nad djecom je „teška tema“ kojoj pružamo snažan otpor, nešto o čemu ne želimo razmišljati, nešto u što ne želimo vjerovati. Ako se i događa, onda je sigurno negdje daleko, izvan naših svjetova.
Kad čitamo o seksualnom zlostavljanju djece, uglavnom pogledom prelijećemo preko crne kronike, sasvim nesvjesni da smo se već vjerojatno susreli s nekim tko proživljava ili je proživljavao takvo iskustvo. I sasvim nespremni reagirati na činjenicu da bi se netko iz naše blizine mogao naći u toj situaciji, a mogao bi, jer je jedno od petero djece u Hrvatskoj seksualno zlostavljano.
Devedeset posto slučajeva zlostavljanja djece nikad ne bude prijavljeno niti otkriveno. Pročitajte to ponovno.
Kako bi preusmjerio fokus s crne kronike i taksativnog navođenja podataka koji brzo padaju u zaborav te ovoj temi dao prostor i pažnju koje zaslužuje, redatelj Đuro Gavran snimio je već višestruko nagrađivan dokumentarni film Jedna od nas, pa filmu pridružio i digitalnu platformu te pokrenuo važnu nacionalnu kampanju kojoj je cilj osvijestiti i prihvatiti prisutnost problema seksualnog nasilja nad djecom. O svemu smo tome pričali u razgovoru u nastavku.
Za početak, zanima me priča iza naslova filma: Jedna od nas. Vrlo je dojmljiva snažna proturječnost koju nosi u sebi. Jedna od nas, kao netko tko je dio grupe, društva, zajednice i „od“ koji istovremeno predstavlja odvajanje, udaljavanje, odstranjivanje… I sami više puta tijekom filma spominjete da M. nikad zapravo nije bila dio vašeg društva…
Dugo se povlačio radni naziv filma Godišnjica mature, ali to osim samog događaja koji daje okvir filmu nije imalo puno veze s temom filma. Sve dok u montaži nismo „ubrali“ jednu izjavu, gdje netko kaže da je M. bila jedna od nas, ma koliko joj mi nismo bili najbolji prijatelji i družili se s njom, ali da je četiri godine išla s nama u razred, dijelila dobro i zlo, i da je bila jedna od nas. To mi je bilo užasno jako i od tada je film postao Jedna od nas. Imali smo kasnije još neka preispitivanja jer je ovaj naziv kako na engleskom One of us, tako i na hrvatskom, dosta isfuran i već korišten. Ali, snaga koju nosi u sebi ipak je prevagnula i na kraju smo ga zadržali.
Što si prije snimanja filma znao o ovoj temi, jesi li se njome ikad prije na bilo koji način bavio i što si u procesu istraživanja saznao, a da misliš da je važno i da šira javnost zna?
Mislim da je zapravo u tome cijela poanta, što do tog pisma ja zapravo nisam imao nikakav doticaj s ovom temom, ili bolje – nisam prepoznavao kako mi ovu temu komuniciramo i kako se spram nje odnosimo. Za mene je seksualno nasilje nad djecom bila tema crnih kronika nad kojima se zgražamo ili pak tema igranih filmova, pa ih automatski svrstavaš u sferu fikcije, iako su mnogi od njih započinjali natpisom “prema istinitoj priči”. Sjećam se kad je prije desetak godina k bila aktualna priča iz Austrije i slučaj Fritzl, ali i to je bilo užasno teško za probaviti i prihvatiti.
Nakon što sam dobio pismo od M. vrlo brzo sam počeo istraživati tu temu i došao do frapantnih podataka, a to je prije svega da je svako peto dijete preživjelo neki oblik seksualnog nasilja, da 90% slučajeva ne bude nikada prijavljeno, da svega 3-4% slučajeva ima materijalnih dokaza i mnogo drugih statističkih podataka koje je opet lakše propitivati i posumnjati u njih nego ih prihvatiti i zapitati se što s njima napraviti.
Nadalje kroz razgovore sa stručnjacima puno sam naučio o ovoj temi i mnoge odgovore kasnije oblikovao u kratke edukativne tekstove kao što su, naprimjer: Zašto djeca šute?, Kako razgovarati s djetetom kad nam se povjere?, Zašto je bitno djecu naučiti reći NE?, Tko su zlostavljači? i mnogi drugi.
Ono što je zaključak mog četverogodišnjeg istraživanja i rada na ovoj temi je da trebamo vjerovati djeci, da trebamo s njima stvarati odnos s puno povjerenja i empatije i u konačnici da napokon počnemo osvještavati u kojoj mjeri je problem seksualnog nasilja nad djecom prisutan u našem društvu, da ga prihvatimo i da ga jasno i glasno komuniciramo.
Zašto si izabrao ispričati priču iz perspektive razrednih kolega, a ne iz perspektive M.?
Želja mi je bila da prenesem osjećaj bespomoćnosti i bezizlaznosti koji me obuzeo kad sam primio njeno pismo. To je isti osjećaj koji se javi kod bilo koje osobe kome se dijete ili odrasla osoba povjeri o seksualnom nasilju koje je preživjelo kao dijete. To je tema o kojoj najradije ne bismo pričali, o kojoj nam je lakše šutjeti, u koju nam je lakše posumnjati nego povjerovati.
Znao sam da će pismo koje smo svi primili sigurno utjecati na dinamiku našeg druženja i obilježiti cijelu tu večer, ali nisam znao na koji način i kako ćemo i zapravo iskomunicirati nešto toliko strašno što to pismo nosi. I to je bio izazov u dokumentarnom smislu, kako uhvatiti razgovor, reakcije, emocije i tenzije koje će ova posebna godišnjica mature sigurno ponuditi. Od početka sam znao da ne želim raditi film o slučaju, već o našoj nemoći da se suočimo s nečim toliko strašnim.
Ovog puta nisi bio iza kamere. Nisi samo redatelj i scenarist, već si i jedan od protagonista. Koliko ti je emotivna involviranost pomogla (odmogla?) u stvaranju filma i jesi li tako bolje usmjeravao priču u željenom smjeru? Koji su još bili motivi za aktivno sudjelovanje?
Ideja i koncept se rodila vrlo brzo nakon primitka pisma, još iste večeri. Pretpostavljam da sam tražio sigurno područje na kojem ću artikulirati svoj odgovor prema M. jer stvarno nisam znao što da joj odgovorim na njeno pismo, a da ima bilo kakvu težinu i smisao. Ispalo je da sam imao vrlo jasnu sliku filma koji želim napraviti, prije nego sam uopće formulirao odgovor prema njoj.
Opservacijski pristup u kojem ne postavljam pitanja, već samo promatram što se događa za stolom. Meni se čini da uopće nisam usmjeravao priču i “ganjao” neke odgovore ili neke teze vezano za problematiku ili konkretni slučaj. Nakon što sam odradio sve pripreme s ekipom filma – uređenje prostora, rasvjetu, tehničke probe slike i tona i nakon što sam otišao kući osvježiti se i presvući, više se nisam osjećao kao redatelj filma, već kao jedan od nas za stolom.
Nisam niti nosio taj teret redatelja koji u svakom trenutku nešto mora odlučiti. Imao sam potpuno povjerenje u snimatelje slike Bojana Mrđenovića, Damiana Nenadića i Tonćija Gaćinu te tonske snimatelje Hrvoja Nikšića i Filipa Ledinščaka da sam se u potpunosti mogao opustiti i prepustiti druženju.
Sjećam se samo da sam nakon četiri sata druženja pomislio da mi i dalje nismo otvorili temu pisma i ima li uopće filma ako cijelu večer ne progovorimo o tome, ali nije mi padalo na pamet da ja otvorim tu temu.
Priča o seksualnom zlostavljanju djece nije stala na filmu. Nadograđena je stvaranjem platforme jednaodnas.com i pokretanjem kampanje na nacionalnoj razini. O kakvoj se kampanji radi, kome se obraća i koji su joj ciljevi?
Riječ je o prostoru koji će gledatelju pružiti safety net nakon odgledanog filma, prostor koji će ponuditi odgovor na neka od mnogih pitanja koja film otvara. Cilj kampanje je da društvo prije svega osvijesti i prihvati prisutnost problema seksualnog nasilja nad djecom, a jednaodnas.com je zamišljena da postane prostor za pomoć u razumijevanju problematike seksualnog zlostavljanje djece kroz edukativne tekstove, prostor za diskusiju na ovu temu i prostor koji će ponuditi linkove za pomoć žrtvama ili svjedocima seksualnih kaznenih djela.
Također sam prije premijere na ZagrebDoxu poslao otvoreno pismo Vladi i saborskom odboru u kojem apeliram da se uvedu programi prevencije seksualnog nasilja u osnovne i srednje škole kao dio obveznih preventivnih programa.
Usto, plan je raditi s maturantima online, tako da im nakon odgledanog filma omogućimo razgovor sa mnom kao autorom filma i stručnjakom iz područja prevencije seksualnog nasilja. Dosad je prijavljeno 15-ak razreda iz više hrvatskih srednjih škola.
Iako gledatelji ne vide ništa (što možda očekuju vidjeti), osim razgovora desetak ljudi tijekom jedne večeri, zapravo vrlo jasno vide sve. Napetost se gradi fragmentima maila koji ste dobili uoči 15. godišnjice mature, da bismo na kraju dobili uvid u cjelovit mail. Nakon tih 50-ak minuta filma više ne znamo što ćemo sa svim tim emocijama koje osjećamo. Na webu i društvenim mrežama filma ipak nudiš neke odgovore…
Tako je, riječ je o mojim razgovorima s deset najrelevantnijih stručnjaka koji se bave problematikom seksualnog nasilja nad djecom, a govore svatko u svom specifičnom dijelu ovog kompleksnog problema. Prevencija, rad sa žrtvama, poliklinika za djecu, psihoterapeut, sudski vještak, sutkinja, profesori, oni koji rade s počiniteljima unutar zatvorskog sustava, pravobraniteljica za djecu… Tu je i niz statističkih podataka, linije za pomoć, često postavljana pitanja.
Nedavno ste, povodom Međunarodnog dana djeteta, omogućili gledateljima četiri sata besplatnog gledanja filma. Jesi li zadovoljan interesom i povratnim reakcijama?
Zadovoljan sam. U tih četiri sata, film je pušten 350 puta, što je otprilike 700 gledatelja. Bilo je jako puno reakcija na društvenim mrežama i privatnih poruka koje sam primio te večeri i dan nakon. Dijelim samo neke od njih:
… Još 3 sata možete pogledati online ovaj film. Težak je, važan je, bolan je.
Bez teksta sam.
Zastrašujuće!
I nakon gledanja, pored sve muke, horora i emocija koje budi film, ostaje onaj gorak upit – što sada?
Potresno i šokantno, a u isto vrijeme vrijedno svake pohvale i divljenja za hrabrost.
Usput, spomenuo bih da je film do daljnjeg dostupan na ovoj poveznici.
Neke od povratnih reakcija bila su i svjedočanstva onih koji su u djetinjstvu doživjeli neki oblik seksualnog zlostavljanja. Jeste li kao ekipa koja radi na projektu to i očekivali?
Dosta ljudi se javilo putem društvenih mreža sa svojim iskustvima, ali i dosta meni bliskih i poznatih ljudi je progovorilo o svojim iskustvima. Kako se o ovoj temi gotovo uopće ne govori u medijima i javnom prostoru, film i cijela kampanja medijski su bili dosta prisutni i za očekivati je bilo da će se ljudi javiti. Ali, iskreno, nisam očekivao u tolikoj mjeri.
Pričao si o ciljevima kampanje. Osim njih, koji su tvoji osobni ciljevi vezani uz sudbinu ovog filma, nakon što si ga u kolovozu na Sarajevo film festivalu pustio u svijet? Kad razmišljaš o cjelokupnoj atmosferi stvorenoj oko Jedne od nas, što osjećaš?
Moji osobni ciljevi se mijenjaju jer se prilagođavam okruženju i vremenu u kojem živim. Turbulentna je godina. Cilj mi je da što više ljudi vidi film, da krenem raditi s maturantima i vidim kako će oni reagirati na film, da pripremim film za Agenciju za obrazovanje i Ministarstvo obrazovanja za sljedeću godinu, da se od Vlade i saborskog odbora izborim za neku vrstu odgovora na moje pismo iz listopada.
Što osjećam o atmosferi stvorenoj oko Jedne od nas? Osjećam da radim dobru i korisnu stvar i, iako je često iscrpljujuće, u konačnici je ispunjujuće.
I za kraj, informacija koja je stigla netom prije zaključenja našeg razgovora: Film Jedna od nas izabran je za najbolji film ovogodišnje Revije dokumentarnog filma Fibula u Sisku. Publika mu je dala prosječnu ocjenu 4.60, što je najveća ocjena od svih filmova koji su sudjelovali.
Prenosimo i pismo upućeno Vladi RH koje još čeka odgovor.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
