Objavljeno

Država kao suučesnik u femicidu

Prije nepuna dva dana u Zagrebu je još jedna žena preminula od ruke svog bivšeg partnera. Ženu, ako ćemo biti precizniji – djevojku od 18 godina, ubio je bivši partner. U vezi su bili prije nekoliko godina, a njezina je majka kazala kako ju je počinitelj nakon prekida nekoliko puta verbalno i fizički napadao, što je ubijena i prijavljivala policiji, no reakcija nadležnih je uobičajeno izostala.

Ovakve vijesti u Hrvatskoj postale su sasvim uobičajene, gotovo svakog tjedna na kioscima imamo prilike gledati debela crna slova koja nagovješćuju novi val nasilja, napada na manjine i nastavak femicida koji u Hrvatskoj i njezinom okruženju traje kroz cijelu tranziciju do danas. Udruge civilnog društva uporno upozoravaju na porast netolerancije u društvu, feministkinje već četiri godine pozivaju na ratifikaciju Istanbulske konvencije, a nadležne institucije i dalje ne obavljaju svoj posao.

Paralelno udruge poput U ime obitelji svim se silama bore protiv ‘rodnih ideologija’ i pokušavaju osporiti rodnu neravnopravnost, jer smatraju kako živimo u lijepo uređenoj, poštenoj katoličkoj državi u kojoj žene nisu u lošijoj poziciji od muškaraca zbog toga što su žene. Gledamo reklame u kojima žene peru, kuhaju, glačaju, pospremaju, igraju se s djecom i radosne trčkaraju livadama tijekom menstruacije, jer ih u pozadini uvijek čeka njihov muškarac, glava svake hrvatske kuće (barem one koja drži do sebe i mišljenja svojih susjeda). Ulice su nam oblijepljene plakatima sisatih, guzatih žena koje reklamiraju kladionice, omekšivače, gazirane i negazirane sokove, usisavače i tepihe. Svoje kćeri upozoravamo da ne izlaze same, noću, u prekratkim haljinama, preuskim hlačama, da ne pričaju s neznancima, da paze da im netko ne ubaci nešto u piće.

Ako čujemo da je neka djevojka silovana, raspitujemo se s kim je bila, što je radila, kako se ponašala, koliko je popila, kakvog je ljubavnog statusa. Pitamo se i čija je, nije nam isto ako je silovana Romkinja ili ako je silovana jedinica ugledne zagrebačke obitelji. Mediji takve slučajeve uporno koriste kao senzacionalističke priče kojima dobivaju na čitanosti i uporno opravdavaju počinitelje, pritom nimalo ne pazeći na sliku koju ostavljaju u javnosti. Kada su silovane, one su nečije majke, kćeri i sestre, jer žrtve su  tek kada su stavljene u kontekst nekog muškarca koji je povrijeđen takvim gnusnim činom.

Ti isti muškarci na ulici se okreću za djevojkama i dobacuju im ‘bezazlene komplimente’. Djevojke su danas u povlaštenijim položajima nego ikada. Komplementiraju ih njihovi šefovi, kolege, poznanici i neznanci koji se oslanjaju i trljaju o njih u tramvajima. Uz malo ženstveniju odjeću i više šminke dobivaju veće napojnice od svojih kolega, pogotovo ako se uz to ne ponašaju kao frigidne feministkinje kad ih onaj koji im ostavlja napojnicu prijateljski potapša po stražnjici.

Ako žene ne šute onda su feministkinje, brkate, ružne i preglasne, a Hrvatska voli kad žene šute. I zaista, zašto žene u Hrvatskoj šute, ne valjda samo iz bojazni da ne bi zaradile tu ‘strašnu’ etiketu feministkinja? Kako je moguće da čak i političarke svoje glasove koriste protiv žena, kao što je to nedavno učinila Bruna Esih u Saboru, izjasnivši se protiv ratifikacije Istanbulske konvencije, ili kao što je to u srpnju prošle godine ispred udruge Grozd učinila Kristina Pavlović, sestra Ladislava Ilčića, predloživši odbacivanje nacrta Plana za borbu protiv diskriminacije.

I doista, nacrt Plana odbačen je, čime se udruga U ime obitelji pohvalila i na svom portalu narod.hr. Hrvatska je tako još jednom povrdila da ne planira preuzeti nikakvu odgovornost u suzbijanju nasilja nad ženama i manjinskim skupinama, a loptica je još jednom prebačena udrugama civilnog društva i ženskim organizacijama. Kao što fAKTIV uporno upozorava, „DRŽAVA MORA PREUZETI ODGOVOROST ZA UBOJSTVA ŽENA“. U Hrvatskoj je u proteklih 10 godina ubijeno više od 300 žena, od čega je najmanje 18 žena ubijeno tijekom prošle godine, što je znatno više od prosjeka od 11 do 13 slučajeva femicida iz proteklih godina.

Val rodno uvjetovanog nasilja dobiva sve veći zamah, a država i institucije vlasti uporno odbijaju preuzeti odgovornost za problem porasta rodno uvjetovanog nasilja u društvu. Propuštajući donijeti i u praksi primijeniti učinkovite zakone protiv nasilja i diskriminacije, država postaje suučesnikom i pomagačem u zločinu.

Povezano