Što se zapravo dogodi kada se umjetnost i aktivizam udruže, imali smo priliku vidjeti i poslušati na predavanju Osnove direktne demokracije neformalne grupe Direktna demokracija (Dirdem) u školi koje se održalo u sklopu izložbe Početnica zajedničkog djelovanja 2013.-2014. na nedavno održanom Festivalu Željezara u Sisku.
O direktnoj demokraciji, problematici današnjeg obrazovnog sustava, političkoj apatiji, te odgovornosti umjetnosti na društveni angažman popričale smo s članovima/icama grupe Dirdem u školi Dijanom Ćurković i Izvorom Rukavinom, te vizualnom umjetnicom i autoricom izložbe Andrejom Kulučić.
Direktna demokracija ovisi o politički aktivnim građanima i građankama. Ipak, sudeći po odazivu birača na prethodnim izborima za EU parlament, trenutno se nalazimo u stanju kolektivne političke apatije. Što to znači za (budućnost) direktne demokracije u Hrvatskoj, ili demokracije općenito?
Dijana: Naravno da činjenica da ljudi ne izlaze na izbore govori da je parlamentarna demokracija u krizi. Birači svjesno ili nesvjesno znaju da izborni sustav ne funkcionira i ne iznenađuje što bojkotiraju izbore kojima se, kao recimo u slučaju Europarlamenta, biraju zastupnici koji će za vrlo velike novce odlučivati o “nužnim” mjerama štednje, nerijetko na štetu većine građana. Međutim, to ne znači da je demokracija općenito u krizi, jer se otvara prostor za drugačije tipove demokracije. U tom smislu, mnogi građani odbijaju predati svoju političku moć profesionalnom političaru i iz dana u dan se sami bore za političke ciljeve svoje grupe (ili svoje vlastite). Takve građanske inicijative i akcije, od neregistriranih ad hoc grupa pa čak do pokušaja dirdem stranačkih udruženja, koriste i unapređuju demokraciju na licu mjesta. Svoju političku moć kaneliraju kroz rasprave, donošenje odluka, provođenje tih odluka i konačni izvještaj o njima.
Demokracija nije neki apstraktan pojam odvojen od svakodnevnog života: ili si demokratičan ili nisi, bez obzira koliko puta sebe nazivaš demokratom. Jedino se čovjek koji demokratski živi na svim razinama svojih svakodnevnih interakcija može smatrati političkim građaninom. S te je strane zanimljiv pojam “političke nepismenosti” koju lijeva buržoazija predbacuje širem građanstvu, jer upravo takvo zamjeranje pokazuje nedostatak osnovne ljudske solidarnosti koja bi trebala biti temelj ljevice. S druge strane, jačanje europske desnice postaje sve ozbiljniji neprijatelj demokraciji općenito, jer ugrožava njene temeljne postavke o jednakosti. Demokracija ne smije biti svedena na proceduru, nego se mora promatrati kao proces, i to proces koji počiva na poštivanju tuđih sloboda i prava u traženju zajedničkih rješenja prihvatljivih svima.
Sloboda, jednakost i informiranost su vrijednosti koje prethode direktnoj demokraciji. Dakle, obrazovani i osviješteni pojedinci/ke. Koliko naš obrazovni sustav to omogućava?
Dijana: Naš obrazovni sustav na papiru bi trebao izroditi obrazovane i osviještene građane, no to je nažalost vrlo rijetko slučaj. Čak i kada bi svi koji završavaju bili odlikaši, pitanje je bi li naučili ono najvažnije – kritički razmišljati. Sustav je zamišljen u sporijim vremenima i danas mu je potrebna temeljita reforma, no ni ona ne jamči da bi mu se svi profesori mogli prilagoditi. Iz mog iskustva, obrazovani i osviješteni pojedinci više su toga naučili na ulici ili tako što su sami čitali knjige i članke koji su im pomogli da razumiju svijet i budu samostalniji. Škola nas možda i može naučiti definicije pojmova sloboda, jednakost ili informiranost, ali samo se mi sami možemo natjerati da te definicije primjenjujemo i živimo. Stoga je dobrovoljnost jednako važna kao jedan od stupova direktne demokracije.
Kada smo kod obrazovnog sustava, u koliko ste do sada škola održali predavanje i koliko je teško bilo ući u taj sustav? Kakve su reakcije učenika i profesorica na vaše izlaganje?
Dijana: Teško pitanje. S obzirom da djelujemo od 2011. vjerujem da ih je bilo više od dvadeset, od čega su mislim jedna ili dvije škole u Zagrebu, a ostalo su gostovanja diljem Hrvatske i suradnje s udrugama poput GONG-a, Kuće ljudskih prava, Centra za mirovne studije, Inicijative za uvođenje Građanskog odgoja i obrazovanja u škole i dr. Možda i nije impresivno, ali nama mnogo znači jer smo svugdje primljeni kao VIP gosti. Ipak, kako nismo registrirani, ulazak u neke škole nije bio lak pa su profesori koji su nas pozvali teže objašnjavali upravi tko smo. Prije par godina na jednom sastanku raspravljali smo o tome da se registriramo kao NGO, ali jednoglasno smo odlučili da to ne želimo. Djelujemo slobodno i bez pritiska i svejedno izvršimo sve što smo si zacrtali.
Prvi dio predavanja, u kojem problematiziramo predstavničku demokraciju, bez problema naiđe na razumijevanje, no kod pojašnjena direktne demokracije klinci često imaju zanimljiva pitanja. U par škola nastavili su primjenjivati direktnu demokraciju u svojoj okolini i nakon naše radionice. Neki profesori pomažu im u tome, pa barem tako što se odriču dijela svog autoriteta.
Primjeri dirdema s vašeg predavanja većinom su se odnosila na radnička pitanja gdje su više-manje jasni problemi i potrebe. Znači li to da bi dir dem kao model najbolje funkcionira u manjim sredinama (lokalnim zajednicama, tvornicama i sl.), dok na nacionalnoj razini ona nije moguća ili teško ostvariva?
Dijana: Nije nemoguća, ali uvijek bolje funkcionira lokalno. U manjim grupama lakše dolaze do izraza različita mišljenja u raspravi, ali ipak one ograničavaju opseg akcije. Na višim razinama mogu sudjelovati delegati, pod uvjetom da izvještavaju o svom radu tijelu koje ih je izabralo i da su podložni smjeni i opozivu. S te je strane zanimljiva organizacija protufrankovskog otpora u Španjolskoj 1930-ih koja je funkcionirala na nacionalnoj razini (tj. oslobođenom teritoriju) upravo na principu delegata.
Zanimljiva se rasprava potegnula oko nedavnog referenduma za brak, koji je naveden kao pravi primjer demokracije na djelu, što se samog procesa tiče. Možeš li nam objasniti zašto to stajalište ne smatraš ispravnim?
Dijana: Ponavljam, demokracija nije puka procedura. Nije dovoljno nazvati se demokratom da bismo to bili, treba živjeti demokratski i razumjeti da taj pojam sam po sebi ne znači izlazak na izbore ili referendume, nego da počiva na konvencijama i zakonima koji su civilizacijske tekovine te da se prakticira uvijek. Referendum o braku dokaz je da se, posebno uz pomoć crkve, vrlo lako može provesti referendum koji nije demokratski, jer posljedično narušava tuđa prava. Pravo na jednakost pred zakonima temelj je demokracije, a ako to nemamo, govorimo o režimima koji streme k totalitarizmu. Usto smo mogli svjedočiti alatkama neoliberalnog diskursa: inicijativa o obitelji bori se za brak i trudi se degradirati prvi i izjednačiti ta dva pojma. Osim toga, razina neznanja koju su predstavnici te inicijative pokazali po pitanjima LGBTIQ građana zastrašujuća je. Takvi ljudi ne bi smjeli uopće dobijati medijski prostor, a umjesto toga su iskakali iz paštete!
Sad navodno kreću u nove ofanzive, ovaj put na izborni sustav, skoro pa jednako nebitno kao uređenje pojma brak. U međuvremenu se kuha novi Zakon o radu koji dodatno “liberalizira” tržište, tj. omogućuje lakše otpuštanje radnika, dulje radno vrijeme, ukidanje dodataka, outsourcing…
Na predavanju je bilo rečeno da konsezus unutar dirdema štiti manjine, no da on nije nužan. Kako komentiraš takvu postavku?
Dijana: Rasprava treba težiti konsenzusu, odnosno imati cilj rješavanja nekog problema tako da rješenje zadovoljava što veći broj ljudi. Najbolje rješenje za zajednicu trebalo bi po nekoj logici biti i konsenzualno dogovoreno. Ipak, ljudi nisu uvijek logička bića, nekada ih vuče pohlepa, nekada zavist, nekada strah. Demokracija implicira da su potrebe mnogih važnije od potreba nekolicine (da parafraziram Spocka), a to nije uvijek tako u društvima koja sebe nazivaju demokratskima. S druge strane, obaveza konsenzusa znači da moramo raspravljati sve dok se apsolutno svi ne složimo s odlukom, što može biti iscrpljujuće, npr. plenumi španjolskih radnika znali su trajati i po 12 sati, a sve to nakon desetosatnog radnog dana; pa se u takvim slučajevima pristupa glasanju. Ne možemo se svi oko svega složiti, ali bitno je da poštujemo tuđe mišljenje i odluku većine, čak i ako ju ne želimo provoditi.
Može li direktna demokracija funkcionirati bez feminističkih principa?
Dijana: Sve je moguće, pa tako i ultra-desne dirdem skupine kojima su prava žena zadnja na pameti, ali direktna demokracija koja počiva na principima slobode, solidarnosti i jednakosti u sebi nužno nosi i feminističke principe. Vjerujem da bi trebalo biti i obratno: da bi i feministička borba bolje funkcionirala da je bliža direktnoj demokraciji, odnosno da manje ovisi o pojedincima, a više o grupnom radu i kolektivnim akcijama.
Kako je došlo do suradnje Direktne demokracije u školi s Andrejom Kulunčić?
Dijana: Andreja je tražila suradnike za izložbu i nekako došla do nas. Već na prvi spomen, zaljubili smo se u ideju i predali joj se unatoč brojnim drugim obavezama. Inače podržavam artivizam jer približava aktivizam novim ljudima i onima koji nisu dežurni na tribinama i festivalima. Bilo je osvježavajuće planirati, skicirati, pustiti kreativnost s lanca i mislim, bez lažne skromnosti, da smo napravili jeben posao. Dođite u Galeriju Nova do 30. 6. i prosudite sami.
Možeš li nam pobliže objasniti koncept projekta Početi najbolje što se može, te svojevrsnog toolkita direktne demokracije.
Andreja: Početnica, kako je zovemo, inicirana je od Direktne demokracije u školi, Novog sindikata, u suradnji s BRID-om, kao konkretni edukativni alat namijenjen korisnicima radionica grupe Direktna demokracija u školi i drugih zainteresiranih grupa. Zamišljen je kao poticaj za stjecanje znanja u iznalaženju alternativnih rješenja u politički nefunkcionalnoj svakodnevici kojom smo okruženi.
Početnica kreće iz Galerije Nova s idejom da putuje po manjim gradovima Hrvatske i regije s ciljem edukacije, informiranja, otvaranja dijaloga, umrežavanja i prezentacije, te arhiviranja dotadašnjih materijala. Otvorena je za svakoga tko želi sudjelovati. Zbog toga i imamo (i na neki način i insistiramo) na dva dijela projekta: fizički odnosno prostorni – toolkit – koji je prenosiv, zanimljiv, interaktivan s korisnicama i putovat će i sa nama, ali i sa svakom drugom grupom koja to želi. Ciljamo pogotovo na manje sredine koje imaju slabiji doticaj s ovim temama na način na koji smo ih obradili. I drugi je virtualni dio projekta: www.početnica.org koja na način prilagođeno mediju interneta obrađuje iste teme.
Početnica je treći modul projekta Kreativne strategije na kojem radim od 2009. U prva dva modula sam se fokusirala na teme javnog prostora (Mamutica u Zagrebu) i samoorganizirane zajednice (Mexico City) s tamošnjim zajednicama, dok se treći modul bavi aktualnom problematikom samoorganiziranja radnika i građanskih inicijativa u hrvatskom kontekstu, novim siromaštvom i u sklopu toga i kontekstualnom teologijom. Susret s grupom Direktna demokracija u školi je bila glavni pokretač svih drugih suradnji kao i konceptualizacije tema, načina obrade, procesa, ali i budućih putovanja Početnice i nastavka rada na materijalima. Podrška kustoske platforme WHW i Martine Kontošić nam je omogućila organizacijsku i produkcijsku stranu projekta koji je u našoj sredini, kada govorimo o društveno angažiranoj umjetnosti, ne baš lagan zadatak. Ključnu ulogu u nastajanju filma Što je meni naša borba dala? i Sindikalna početnica, bila je suradnja s Novim sindikatom i BRID-om koji filmove koriste u svojim radionicama.
Na jednoj od pločica iz spomenutog toolkita pisalo je ‘Umjetnost može potaknuti promjene’. Smatraš li da bi se upravo sada, u vremenu žustrih rasprava oko novog ZOR-a, outsorcinga i ugrožavanja radničkih prava, hrvatska umjetnička scena treba više angažirati?
Andreja: Zapravo, na pločicama u toolkitu nisu tvrdnje nego pitanja koja smo zamislili kao poticaj za diskusije tijekom radionica i tribina. Imamo u prostoru ukupno 12 pitanja, i za svako smo pripremili i odgovore koje naravno ne pokazujemo skupa s pitanjima. U ovom konkretnom slučaju pitanje je: „Može li umjetnost potaknuti promjene u društvu?” Odgovor koji je pripremila Irena Bekić (autorica početnice angažirane umjetnosti) je:
„Umjetnost može potaknuti promjene u društvu jer su njezine granice fleksibilne, raspolaže različitim metodologijama i medijima i može se proširiti u druge discipline isto kao što se može interpolirati u život. Na taj način umjetnost ima mogućnost da pokaže stvari na drukčiji, začudan način, da ih ogoli od naslaga konvencionalnog prikazivanja i samim time ukaže na njihovu prirodu i različite aspekte njihova postojanja. Prikazujući ih drukčije, upućujući na mogućnost različitih pogleda, umjetnost pokazuje da je važeći poredak samo jedna od mogućih konstrukcija, a ne prirodna zadatost i da se zato može promijeniti. Umjetnost zalazi u sive zone koje dominantni poredak, odnosno ideologija zanemaruje, upućuje na njih i čini ih vidljivima. Neke umjetničke prakse kroz suradnju i komunikaciju sa širokim krugom ljudi osnažuju na kritičko promišljanje i nude alate za pomake u društvenom ustroju.”
Meni osobno je ova zadnja rečenica ključna, ali pri tome ne osjećam da imam prava svojim kolegama nametatai niti moj način rada, niti moja uvjerenja. Umjetnost je široko polje, aktivizam unutar njega je zapravo tek mali djelić, koji pri tome nije dobro prihvaćen kod nas. Možda se izvana ne čini tako, ali djelujući na sceni od 2001. mogu to sagledati iz različitih pozicija, tema je to možda za neki drugi intervju.
Na koji način se zainteresirani/e najlakše mogu pridružit u mapiranju kreativnih zajednica?
Izvor: Na mrežnoj stranici projekta www.početnica.org pripremljen je obrazac za unos potrebnih informacija i ilustracija. Kao što ćemo nadograđivati i poboljšavati fizičku, tj. prostornu Početnicu, tako smo i ovaj virtualan alat tek započeli popunjavati. Posebna nam je želja da se za mapiranje jave zajednice iz, neopravdano zapostavljenih, manjih gradova i sredina te da na taj način steknu veću vidljivost i mogućnost za umrežavanje. Uredništvo projekta unose će ažurirati uz uvjet da je prijavljena aktualna ili bivša barem lokalno relevantna organizacija, inicijativa ili akcija djelovala ili djeluje po načelima slobode, solidarnosti i jednakosti (neizostavno ekonomske i rodne jednakosti) uz poticanje samoorganiziranja i demokratizacije.
Sama mrežna stranica je nastala razradom modela kojeg je Andreja koristila i u Meksiku, ali ovaj put još otvorenije: uz osam kategorija interaktivnih karata (zajednice održive proizvodnje i razmjene, živa žarišta sukoba, organizacije za političku borbu, infrastruktura za isključene, društvena poduzeća i zadruge, svjetski primjeri promjena, arhiv pobuna, putevi početnice), repozitorij video uradaka, popis i opis preporučene literature, materijala i aktivnosti unutar projekta te izvještaj o kvalitativnom terenskom istraživanju samoorganiziranih zajednica i druge korisne informacije. Gradimo i pojmovnik po temama koje su do sada obrađene iz područja direktne demokracije, sindikalizma, feminizma, praktične teologije, održivog življenja i angažirane umjetnosti.
Koristimo ovu priliku da se izravno obratimo čitateljicama i čitateljima Vox Feminae portala, S veseljem očekujemo nove prijedloge pojmova, vaše priloge za mapiranje i pozive na suradnju! Možete nam se javiti na pocetnica(at)pocetnica.org.
Foto: Galerija Nova i Festival Željezara
