U organizaciji udruge RODA – Roditelji u akciji i međunarodne organizacije Human Rights in Childbirth (HRiC) proteklog tjedna u hotelu Dubrovnik održana je konferencija Ljudska prava u porodu u istočnoj Europi.
Riječ je o prvoj konferenciji posvećenoj ovoj temi održanoj u istočnoj Europi. Na dvodnevnom događaju sudjelovalo je oko 30 predavača iz područja zdravstvene skrbi, prava i međunarodnih zagovaračkih organizacija te sudionice i sudionici iz više od 20 zemalja istočne Europe.
Human Rights in Childbirth (HRiC) je međunarodna nevladina organizacija sa sjedištem u Haagu koja istražuje i promovira prepoznavanje temeljnih ljudskih prava u sustavima i praksama porodničarske skrbi. O brojnim temama iz područja ljudskih prava u porodu diskutirali/e su primalje, liječnici/e, aktivisti/kinje, pravnici/e, antropolozi/ginje i ostali stručnjaci/kinje.
O zagovaranju ljudskih prava u porodu razgovarali smo s dr. sc. Claudiom Hanson i Willmom Kolenc, slovenskom aktivistkinjom za prava u porodu.
Dr. sc. Claudia Hanson svjetska je zdravstvena stručnjakinja s posebnim zanimanjem za poboljšanje zdravstvenog sustava i sustava skrbi za majke i njihovu novorođenčad. Od 2009. godine članica je odbora FIGO-a, internacionalne organizacije koja okuplja ginekologe/inje i opstretičare/ke, koja se zalaže za zdravlje majčinstva i novorođenčadi (FIGO Commitee Of Safe Motherhood and Newborn Health). Bila je jedna od pokretačica Inicijative FIGO-a za poboljšanje uvjeta na porodu kroz prijateljski pristup prema majkama i prema djeci. Usavršavala se za porodničarku u Njemačkoj i Francuskoj.
Pitamo je s kojim se izazovima FIGO suočavao u počecima svojeg djelovanja, unatrag proteklih petnaest godina.
„Prvo se promatrala smrtnost rodilja i djece u porodu, i shvatili/e smo da postoji sve veća potreba za fokusom na prava žena u porodu i njihovu dobrobit. Ranije je veći fokus bio na mjerama za dobrobit djeteta jer su one imale direktan utjecaj na mortalitet. Iz rada posljednjih deset godina kao posljedica je iznikla potreba da se jasno naglase prava žena u porodu.
Ženska prava su bila promatrana kroz pitanja ili probleme planiranja obitelji, pitanja pobačaja, reproduktivnu prava, ali se fokus donedavno nije pomicao prema odjelu za porodiljstvo, to je relativno nova problematika.“
Na pitanje o tome koje zemlje u Europi bilježe najveću stopu nasilja u porodu dr. Hanson nema jednostavan odgovor.
„Nemamo o tome informacije, ne možemo sa sigurnošću reći da ova ili ona zemlja pružaju određen stupanj ženskih prava u porodu, no imamo mnogo žena koje su odlučile govoriti o svojim iskustvima, to su samo individualna svjedočenja, još uvijek nemamo objektivna mjerenja. Podaci dolaze polagano, od strane aktivistkinja koje se trude dobiti što jasniju sliku o stanju.“
Odgovor na pitanje koje zemlje u Europi imaju najkvalitetniju skrb za rodilje i dojilje prilično je očekivan.
„Riječ je o uglavnom skandinavskim zemljama, uključujući Nizozemsku, ali također znamo i da su tretmanom i kvalitetom skrbi zadovoljne i žene u Francuskoj. Iz perspektive ljudskih prava skandinavske zemlje imaju uistinu napredne sustave, užitak je biti i raditi tamo. Trebali biste ih posjetiti!“
Hanson je istraživačica na Karolinska Institutet u Stockholmu te gostujuća predavačica na London School of Hygiene and Tropical medicine. Nekoliko njezinih projekata trenutno se razvija u istočnoj Africi kako bi se opisali problemi u primanju skrbi te procijenile intervencije kojima bi se poboljšalo stanje usluga vezanih za porod.
„Tanzanija je zemlja koja se suočava s mnoštvom problema na području zdravstvene skrbi, imaju malo novca, ali imaju neke fantastične ljude koje žele situaciju učiniti boljom na planu materinske skrbi, ali imaju velike probleme u mobilnosti žena tijekom trudnoće i mortalitetom rodilja. Teško da u tim uvjetima porod može biti lijepo iskustvo.“
Sudeći prema iskustvima koje donose različite aktivističke organizacije, problemi nasilja u porodu aktualni su u brojnim državama istočne, ali i centralne Europe. Premda je u nekim zemljama centralne Europe kvaliteta zdravstvene skrbi razmjerno visoka, teško je promijeniti naslijeđe sustava – patrijarhalni ustroj bolnica koji još uvijek uzrokuje kršenje prava žena u porodu.
“Za društvenu promjenu je potrebno vrijeme. Mislim da će promjena sustava biti dug proces. Sigurna sam da će tek nova generacije ginekologa i opstretičara, educirana na drugačiji način i senzibilizirana na ove teme, moći mijenjati stvari. Ovo što radimo sada može biti početak da se nešto promijeni. Kada pogledate skandinavske zemlje u kojima se, kao što sam već kazala, iznimno poštuju prava žene u porodu, možete vidjeti da se i tamo dalje događaju slučajevi u kojima se ukazujena loše prakse.To je kontinuirani rad i ovisi o tome koliko će društva u zemljama u kojima živimo, biti spremna na promjene.“
Našem se razgovoru na zanimljiv način priključila aktivistkinja Willma Kolenc. Ona, prema vlastitom priznanju, nema previše ohrabrujućih iskustava s mlađom generacijom primalja.
„Moja generacija primalja je ofenzivna i često okrutna, premda je riječ o mladim osobama i to me užasno rastužuje, mislim da one uopće ne bi trebale raditi taj posao. Rekla bih da su neke od njih mnogo gore od starijih generacija. Ali postoje i one najmlađe generacije primalja koje se tek školuju. Primjećujem da one ne mogu podnijeti postojeći sustav i odlučno mu se opiru“, tvrdi Kolenc.
Je li tome kumovala repatrijarhalizacija nekih društava u istočnoj Europi pitanje je na koje bi odgovore mogla dati tek nova istraživanja na ovom polju.
„Moje osobno uvjerenje je da je nužna kritična masa, ako samo jedna primalja želi promjenu – nemoguće je bilo što mijenjati, morate početi stvarati kritičnu masu u nekoliko bolnica. Ali također važno je isticati zahtjeve samih žena, to može pomoći“, kaže Hanson.
Willma Kolenc ističe kako je jedna od najvećih prepreka prepoznavanje nasilja u porodu od strane samih žena.
„Primijetila sam da mnoge žene nisu svjesne da se u rađaonicama krše njihova prava. Vodim konferencije kako bih educirala medicinsko osoblje, ali i radionice za majke, kako bih im objasnila što sve može biti kršenje njihovih prava u porodu, na što imaju pravo i što porod zaista jest.“
Kao aktivistkinja za porode, ona se svakodnevno suočava s činjenicom koliko su žene istrenirane da zaborave loša iskustva u porodu i ne suočavaju se s njima.
„Tu treba pronaći kompromis, teško je osvijestiti ženu i pomoći joj da shvati da je doživjela traumu. Neke žene često potiskuju negativna iskustva i misle da su imale prekrasan porod, a ja se nalazim u situaciji da im razbijam te iluzije.“
Na kraju valja spomenuti i otpor prema javnom govorenju o ovoj temi većine hrvatskih ginekologa i opstretičara.
Naime, Daniela Drandić iz RODA kazala nam je kako se unatoč njihovom pozivu, na konferenciju nije odazvao nitko iz Hrvatskog društva za ginekologiju i opstreticiju.
„Ni jedan njihov predstavnik nije došao, također nitko ni iz rukovodećih mjesta rodilišta. Mislim da je to slika svega onoga što oni misle o ovoj temi. Ako smo mi njihove korisnice, onda bi oni nas trebali poštovati. Pozvali smo i ljude iz Ministarstva zdravstva, no ni oni se nisu pojavili. Došlo je nekoliko predstavnika iz Unicefa, Zavod za javno zdravstvo grada Zagreba, bilo je pedijatara, i nekoliko primalja, ali od ginekologa ni jedan. Možda to nije izravna poruka, ali definitivno nije ohrabrujući podatak“, smatra Drandić.
Unatoč tome, entuzijazam i sve veća umreženost što su je hrvatske aktivistice u posljednje vrijeme postigle u podizanju svijesti o nasilju u porodu u javnosti, ali i kod samih rodilja, svjedoči o misiji od koje RODA neće odustati. Stoga je ova konferencija pozitivan simptom promjene na području maternalne skrbi u Hrvatskoj.
Podsjećamo vas na još jedan članak Antonele Marušić koji obrađuje ovu problematiku – Nasilje u porodu – tabu tema patrijarhalnog hrvatskog zdravstvenog sustava.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
