Nezamućeno, sunčano jutro. Turisti vuku prtljagu po 1700 godina starom kamenu antičke Dioklecijanove palače. Domaći u sporom ritmu subotnje kave listaju novine. Sve se čini kao još jedan ljetni vikend u mediteranskom gradu na koji se spustila vrućina. Samo ako ugasite ton grada. Zvuk helikoptera. Sirene. Glasovi u prolazu.
– Idemo gledati pedere – kaže sijedi gospodin prolazeći pored nas.
Moj prijatelj jedva primjetno diže ruku i smijući se šapće: – Tu sam.
– Idemo tući gayeve – kaže drugi, nešto mlađi. Moj prijatelj povlači ruku u džep i šuti. Mislim se kako sad imamo politički korektne homofobe. Do prije koju godinu nisu znali što znači „gay“. Oni koje treba tući uvijek su bili pederi.
Deveti je lipnja. Još je par sati do Gay Pridea.
Grad se puni policijom i postaje sve neprohodniji zbog brojnih ograničenja kretanja. Turisti se bune jer ne shvaćaju zašto je grad u opsadnom stanju, domaći psuju. Raste nervoza na ulicama. U to doba, oko 12h, Riva je glavna promenada u Splitu. Sada je sablasno bijela i prazna. Srećem tek skupinu policajaca. Pozivaju me da im se pridružim za stolom u kafiću. Dobacujem im da se vidimo kasnije na Prideu i lica im postaju mrka.
Približavam se parku u kojem se povorka okuplja, moj prijatelj ne ide sa mnom jer ga je prošle godine otac vidio u povorci na televiziji i otada gotovo ne razgovaraju. Prolazim policijsku kontrolu. Čujem iza sebe glasove onih koji ostaju s druge strane: „Vidi je, lezbača!“ i mogu osjetiti gnušanje koje mi se lijepi za leđa. I onda, kao da ulazim u neki prostor paralelnog Splita. Park je pun, šaren i veseo. Ljudi su nasmijani. Bubnjevi nadglasavaju helikopter koji nadlijeće grad. Norveški veleposlanik sjedi na travi pod krošnjom. Tu je još nekoliko diplomata, ali bi ih bilo zasigurno puno više da baš toga dana predsjednik Ivo Josipović nije na Brijunima organizirao druženje s diplomatskim zborom. No, ovo je ionako prvenstveno dan splitskih gejeva, lezbijki, biseksualaca, transrodnih osoba, jedini u godini kada mogu glasno reći tko su i što traže. I bitno ih je više na Prideu nego prošle godine. U Splitu je očito odškrinut „ormar“ koji se više neće moći zatvoriti. Povorka uz zvižduke slavlja kreće, čvrsto okružena policijom.
Vidim Antu, puše u vuvuzelu, ispred njega se proteže rainbow zastava duga barem devet metara. Koji dan ranije mi je rekao da Pride ne bi ni za što propustio. Ima 28 godina, od malena su mu u školi dobacivali „pederu“, a taj ga povik prati i danas na ulicama. Imao je dugogodišnju vezu s muškarcem koju je panično skrivao i onda je prije dvije godine odlučio da je dosta takvog života. Od onda živi otvoreno, ide u male gerilske queer akcije po gradu, planira osnovati LGBT udrugu. Gledam ga tu, u središtu povorke, nasmijanog i sretnog.
Tu je i Tea, studentica koja se prošle godine u ovo vrijeme outala mami, a ona joj je zabranila da ide na prvi splitski Pride. Kaže da joj je bilo grozno gledati kako se drugi bore za njena prava i pritom riskiraju glave. Tada si je obećala da nikada više Pride u njenom gradu neće proći bez nje. U blizini vidim gimnazijalku Hanu, uz mamu hoda omotana u rainbow zastavu koju joj je otac kupio preko interneta. Hana je jedina outana u svojoj školi, povremeno dobiva prijetnje preko facebooka i to ju je jutro bilo strah, ali ga je zamijenila radost čim je došla u povorku. Malo dalje je Doris, nosi transparent „Ovo će biti dobar Pride, predosjećam” i puše u svoju ružičastu zviždaljku. Dan prije je polagala zadnji maturalni ispit. U školi joj još od 15 godine svi znaju da je gej i nema nekih neugodnosti osim što povremeno mora korigirati profesore kada pričaju neprimjerene viceve o homoseksualcima. Tu je i Milena (28). Ovo je njen prvi Pride. Dugo se mučila odlukom hoće li doći ili ne. Znala je da joj je u toj povorci mjesto i da će se loše osjećati ako ne dođe, ali se bojala otkaza jer radi za čovjeka koji ne voli ni strance, ni crnce, ni gejeve. Prošle godine nije imala hrabrosti, ove očito ima.
Put do Rive, na kojem su prošle godine starije uređene gospođe dizale srednji prst, a maloljetnici urlali „Ubi pedere“, sada je prazan. Prilazimo Rivi i otvara se pogled prema moru. Blistava mirna površina, umjesto zastrašujuće gomile. Policija je daleko stavila ograde i ovog puta nitko nije mogao prići povorci. Split nije prošao test tolerancije, već je policija revnosno obavila svoj posao. Ljudi oko mene se zezaju da im isto malo fale nasilnici, da razmjenjuju s njima emocije: oni njima poljupce, a ovi uvrede. Na Rivi se nižu govornici i glazbenici. Ljudi plešu, mašu zastavama, grle se. Jedna od cura koja nastupa za desetak minuta mi kaže da su joj roditelji zaprijetili da je ne žele više vidjeti niti čuti njen glas ako bude pjevala na Split Pride-u. „Nisam mogla pristati na takvu ucjenu. Ovo ovdje sam ja“, kaže.
Dok slušamo izvedbu „True colors“ Cyndi Lauper primjećujem da do mene nizozemski glumac Sipke Jan Bousema plače. Nije dobar trenutak za pitanja. Obilazi svijet radeći dokumentarni filmu o LGBT pravima i vidio je puno gora mjesta za život gay ljudi od Splita, ali ne čudim mu se. Cijeli Pride je velika emocija.
Navečer se nalazim s dvadesetak lezbijki u jedinom splitskom gay friendly kafiću. Čak i tu je jedna od njih bila pretučena. Udarac ravno u glavu. Dugogodišnja lezbijska aktivistkinja iz Srbije Lepa Mlađenović ne može vjerovati koliko ih je i plješće od sreće što mlade cure žive u slobodnijem svijetu nego što ga ona pamti. Neke su bile na Prideu i kažu da im je bilo malo tog dobrog osjećaja, da žele Pride svaki dan i da će se angažirati u nekoj udruzi. Neke nisu mogle ići zbog roditelja i plakale su gledajući live streaming. Kažu da će dogodine sigurno doći. Svi su euforični. Nazdravljamo glasno. Idemo dalje. Prolazimo centrom grada i netko vadi zviždaljku s Pridea. Kreće vesela, bučna povorka kroz tihi grad. Na Peristilu srećemo monitoring tim Amnesty Internationala. Nazdravljaju nam i oni. Kažu da su zadovoljni što je Pride protekao mirno i sigurno.
