Uloga žena u ratnim sukobima većinom je prešućivana uslijed izgradnje narativa o ratu kao „muškom poslu“. Takva interpretacije uvelike zaobilazi ulogu žena u društvima koja su zahvaćena ratnim sukobima. Unatoč tome nedavno se pojavio akademski interes za položaj žena u ratnim okolnostima kao i o njihovoj ulozi u demobilizacijskom procesu.
Naime, za razliku od puno većeg broja istraživača/ca u okviru navedenog područja u SAD (Karen Kampwirth, Women and Guerrilla Movements; Linda L. Reif, Womenin Latin American Guerrilla Movements, Cynthia Charez Metoyer, Women in the State in Post-Sandinista Nicaragua, itd.) u europskom kontekstu većina je žena zaboravljena u okviru ratnih sukoba koji su se na službenom nivou sveli na diskurs o pobjedama i porazima. O ulozi žena u trenutnim konfliktnim zonama kao i o položaju žena za vrijeme ratova na Balkanu razgovarali/e smo s profesoricom Carol Mann.
Carol Mann je francusko-britanska profesorica socijalne antropologije na Sorboni te književnica i aktivistkinja iz Pariza. Utemeljiteljica je organizacije Women in War sa sjedištem u Parizu i podružnicom u Sarajevu, a bavi se rodno uvjetovanom ulogom žena u ratnim sukobima. Objavila je niz znanstvenih radova iz toga te boravila u nizu konfliktnih zona od Sarajeva do Beiruta, ukazujući na položaj i svakodnevni život žena u ratnim uvjetima.
Utemeljiteljica ste organizacije Women in War. Što vas je potaknulo na njezino osnivanje te koji su glavni ciljevi organizacije?
Prije svega potaknuta sam apsolutnom akademskom nezainteresiranošću za pitanje položaja i uloge žena u ratu. Naime, za razliku od istraživačica u SAD u Francuskoj gotovo da i ne postoji znanstveno područje koje se bavi istraživanjem svakodnevice žena koje se nalaze u konfliktnim zonama. Naime, smatram kako žene „održavanjem normalnog života“ u ratnim okolnostima predstavljaju istinske heroje čije se priče trebaju čuti. Međutim mi se također bavimo i ulogom te položajem žena u vojnim formacijama, poput žene u FARC-u i sl. Htjela bih istaknuti kako Women in War zapravo predstavlja akademsko krilo FemAid-a, humanitarne organizacije koje radi s ženama i djecom iz ratnih zona.
Prošle godine organizirali/e ste inauguracijsku konferenciju u Sarajevu pod nazivom The place of women in war 1914-2014 kakvi su dojmovi?
Bilo je zaista sjajno. Imali/e smo predavače/ice iz cijelog svijeta koji su izlagali/e pred gotovo punim dvoranama. Pokrili smo različite teme od uloge žene u kolumbijskog gerili do pripadnica vojnih postrojbi u Bosni. Plan nam je da svake godine održavamo konferenciju u nekoj konfliktnoj zoni. Tako ove godine, početkom lipnja, održavamo konferenciju u Beirutu, a iduće godine bi trebali imati izlaganja na palestinskom sveučilištu.
Naglasila bih kako je u današnjim okvirima Beirut odnosno Libanon iznimno bitan. Naime, ova zemlja prima veliki broj izbjeglica iz Sirije i Palestine te je pod velikim pritiskom. Bila sam nedavno u Beirutu koji je u potpunom kaosu. Ne znam kako još nije eksplodirao. Rat je na svakom uglu. Podjele su svakodnevna pojava. Izgleda kao Sarajevo nakon rata. Puno je agresije u zraku.
Tijekom rata u Bosni bili ste u Sarajevu te stoga ste izravno svjedočili načinu života žena koje su bile pod opsadom i pokušavale normalno živjeti unatoč bombardiranju. Kao rezultat toga objavljena je i knjiga Kućne amazonke: otpor žena iz Dobrinje.
Da, tako je. Bila sam u Dobrinji, gdje sam provela dosta vremena i svjedočila regeneraciji društva upravo u okviru svakodnevnih poslova koje su izvanredne žene tamo obavljale. One su unatoč silnoj opasnosti funkcionirale na način da se skrbe o svojoj obitelji kako bi djeca što manje osjetila strahote rata. Žene su i nakon rata nastavile svoju ulogu izgradnje društva samo što su opet marginalizirane. Znate, rat ne prestaje prekidom borbi. Po meni rat se nastavlja i nakon prekida vatre. Naime, ako pogledate bilo koju poslijeratnu situaciju, uvijek mora postojati netko tko će „pokupiti“ komadiće društva, prebrojati mrtve i žive. Tako da se rat na neki način nastavlja i nakon okončanja borbi. U tom je kontekstu uloga žena iznimno važna te predstavlja mogli bismo reći nekonvencionalni heroizam, koji označava preživljavanje i izgradnju novog života, a to upravo žene rade.
Sarajevo, 1992.
U jednom od vaših članaka pišete o „institucionalnoj amneziji“ u Sarajevu koja vlada kada je riječ o ulozi žena tijekom rata u Bosni. Možete li objasniti što podrazumijevate pod tom sintagmom?
Prije svega željela bih istaknuti kako to nije fenomen koji isključivo možemo vezati uz Bosnu. Naime, on je prisutan diljem svijeta jer je povijest, nažalost, muški konstrukt koji vrlo često zaobilazi žene i njihovu ulogu tijekom sukoba. Stoga kada se u razgovara o ratu on se isključivo svodi na bitke, granatiranja i sl. u tom slučaju nitko ne govori o ženama koje su ostale pod opsadom, koje su svaki dan riskirale život izlazeći iz skloništa kao bi kupile namirnice i sl.
Zašto se marginalizira uloga žene u ratu?
To je dijelom uvjetovano kao što sam prethodno istaknula izgradnjom narativa o tome kako je rat „muška igra“. Međutim veliku ulogu u tome imaju i žene. Naime, većina žena, živeći svakodnevnim životom u ratnim okolnostima ne smatra da čini ništa važno. Stoga mi u Women in War želimo naglasiti kako su pravi heroji/ine oni koji žive svakodnevni život u nemogućim uvjetima. Želimo tim ženama odati priznaje, ali i otvoriti novo istraživačko područje jer se tim pitanjima, osim nekoliko istraživačica u SAD nitko ne bavi.
Gotovo da postoji stereotip o tome kako su žene u ratu isključivo žrtve. Međutim sukobi u Siriji kao i građanski ratovi u Africi, ipak nas upućuju na ponešto drugačiji zaključak. S druge stane neka izrazito važna pitanja poput položaja trudnica u ratu gotovo su zanemarena čak i u okviru diskursa o žrtvama.
Stereotip o žrtvi odgovara patrijarhalnoj interpretaciji rata i pobjede kao muške vrline. Međutim ako danas pogledate strukturu kurdsku vojske otkrit ćete podatak da gotovo 40% njezinih snaga čine upravo žene. Apsolutno sam protiv kreiranju diskursa o tome kako ženama tijekom rata pripada uloga žrtava. Naime, ako pogledate sukobe u Africi, pogotovo Kongu, vidjet ćete kako žene itekako nadilaze taj okvir kao pripadnice raznih vojnih formacija.
Jedan je od ciljeve naše organizacije da između ostalog proširimo istraživanje uloge žena u ratu kao i da problematiziramo i otvorimo neka nova pitanja poput položaja trudnica u pojasu Gaze ili u izbjegličkim kampovima u Libanonu. O tome danas ne govori nitko. Te se žene jednostavno ignorira. Tako nitko ne govori o tome da su trudnice predstavljale ciljeve snajperistima u Allepu. Stoga je potrebno pokrenuti kampanju kako bi se regulirala prava trudnica u okvirima međunarodnog prava.
Uslijed eskalacije sukoba na Bliskom istoku mnogo je žena i djeca pobjeglo iz ratnih zona u donekle „sigurnija mjesta“, poput Libanona, kao što se prethodno istaknuli, gdje su smješteni/e u kampove. Kakva je situacija u tim kampovima?
Da. Pristigli Sirijci/ke dijele naselja s Palestincima/kama, pa je nerijetko slučaj da palestinske izbjeglice iznajmljuju svoje prostore pristiglim Sirijcima. Prilikom posjeta jednom od kampova svjedočila sam strašnom prizoru u kojemu je Sirijka sa četvero djece u siječnju boravila u prostoru bez prozora, u potpunoj tami jer nije imala novaca za svijeću. To puno govori o njihovom položaju. Uvjeti su jednostavno grozni.
Izbjeglice iz Sirije u redu na granici s Libanonom
Kao što se naglasili žene su u ratnim okvirima prilično marginalizirane, međutim što je s njihovom ulogom u poslijeratnim okvirima. Naime, žene su u Prvom i Drugom svjetskom ratu bile društveni nosioci proizvodnje i svakodnevnog funkcioniranja, ali nakon rata one su ponovno svedena na svoja „četiri zida“. Stoga se njihova uloga tijekom rata gotovo potpuno minorizirala.
Nažalost, tomu svjedočimo i danas. Međutim ono što je zanimljivo jest činjenica kako ovo otvara novo pitanje, a to je u kolikoj mjeri rat uvjetuje rodno oslobađanje. Kao što ste istaknuli u Drugom svjetskom ratu bilo je puno žena u partizankama, ali su odmah nakon rata potpuno zaboravljene. To je problem sa svakom demobilizacijom. Ovo otvara novo istraživačko područje u kojemu se očituje kako unatoč sudjelovanju žena u borbama ili u vojsci ne događa se rodno uvjetovano oslobođenje jer su netom po završetku rata potpuno zaboravljene. Postavlja se pitanje jesu li žene više slobodne ako rade „muški posao“. Nisam sigurna jer se žene na neki način instrumentalizira.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
