Harvey Weinstein nedavno je osuđen za seksualno zlostavljanje i silovanje. Ali šta se dešava sa svim onim Weinsteinima koji i dalje slobodno i bez posledica koračaju među nama? I šta se dešava sa ženama koje su stalno ućutkivane, isteravane iz svog grada, otpuštane, dok ih mediji nemilosrdno razvlače?
Ovako počinje najava za priznanje „Za hrabre otpore seksualnom uznemiravanju“ koju je Feministički kulturni centar BeFem dodelio na događaju Bring the Noize grupi žena i njihovom slučaju koji trese region već godinama. Borba ovih žena je borba za dostojanstven rad, dostojanstven život i simbol je ženskog otpora koji nam je danas potreban.
Marija Lukić, Daniela Vukajlović i Snežana Bojić svojevremeno su od Natalije Miletić dobile naziv “Brusi Riot” kada su ustale protiv mizoginije, seksualnog uznemiravanja, i zloupotrebe položaja nekadašnjeg gradonačelnika srpske opštine Brus. Kako su izašle u javnost sa optužbama višemesečnog zlostavljanja i ucenjivanja od strane Milutina Jeličića Jutke, njihova agonija traje do dan danas. Pojedini mediji i oni privrženi Jeličiću su ih razvlačili, naterali da se presele, nasilnici su vršili pritisak, objavljivali lične podatke, montirali fotografije, pretili, zastrašivali… Ali one nisu posustale.
Ovom prilikom razgovaramo s Marijom Lukić, najprominentnijom ženom u ovom slučaju, i Danielom Vukajlović, koja je, iako je izašla javno sa optužbama, nije učestvovala u sudskom procesu jer, kako su mediji preneli, sud je smatrao njen slučaj zastarelim, kao i mnogim oštećenim ženama koje su htele da poruče ovom zlostavljaču – nećeš proći. Ovo su dve perspektive istog iskustva seksualnog zlostavljanja na radnom mestu od strane istog pojedinca, drugačije samo jer je jednu sud priznao, a drugu ne.
Kako biste ocenile način na koji su mediji predstavili vaš slučaj? Šta je moralo biti drugačije?
Marija: Kao prvo, apsolutno sam zahvalna medijima na vidljivosti jer su mi saveznici od samog početka. Koliko god tema bila pipava i vodila ka stigmatizaciji u sredini u kojoj živim, značila mi je i znači mi podrška sa njihove strane, beskrajno. Zahvaljujući medijima, javnost je mogla da bude upućena u to sta se dešava, kako u sudnici, tako i izvan nje, izuzev kada je suprotno Ustavu i Zakonu o krivičnom postupku, sa prvog ročista održanog u Brusu javnost, koju su činili novinari, isključena sa suđenja a novinari bili grubo izbačeni. Ono sto je takođe doprinelo sekundarnoj viktimizaciji su tabloidni naslovi ali to je do uređivačke politike tih medija, tako da nema veze sa konkretnim slučajem.
Daniela: Što se medija tiče, ja sam lično zadovoljna kako je čitav slučaj propraćen. I da nije bilo medija zaboravilo bi se na čitav slučaj i na važnost slucaja i zbog toga im hvala.
A kako ocenjujete rad tužilaštva i sudskog sistema u ovom predmetu? Šta je moralo biti drugačije?
Marija: Mnogo toga, posebno dok je predmet bio kod postupajućeg sudije Osnovnog suda u Brusu. Iako je optužni predlog podignut 20. jula, prvo ročiste je zakazano za 19. novembar. Ročista su zatim odlagana i prvo je održano tek 5. februara naredne godine. Odluke sudije su zaista iracionalne, obiluju nelogičnostima, kao i jasnim kršenjem kako ZKP-a, tako i Ustava. Nakon što je predmet dat na postupanje Osnovnom sudu u Kruševcu, moram da kažem da se to ne dešava. Iako sam se bojala, iz opravdanih razloga, postupajući sudija je pokazao da ima autoritet, integritet i znanja da situaciju u sudnici drži pod kontrolom, što nije lako posebno jer je nedavno imenovan i što u sudnici ima kako veliki broj advokata, zatim pravnog savetnika okrivljenog koji je doktor prava i haški osuđenik, kao i predstavnike medija. Suđenja su relativno brzo zakazivana sto je jako važno jer je za jedno od dva krivična dela za koja se Jeličić tereti u ovom postupku kratak rok zastarevanja.
Što se tužilaštva tiče, iskustvo je bilo jako traumatično. Kao i ostale žene koje su Jeličića prijavile, i ja sam bila bez advokata a kako nismo poznavale ZKP, nismo mogle da uočimo eventualne propuste. Iako sam mišljenja da su morali da mu odrede zadržavanje zbog uticaja na svedoke i mogućeg ponavljanja krivicnog dela, to se nije desilo. Ipak, zamenik tužioca sada aktivno učestvuje u postupku i to mi daje nadu da ce postupak ići u dobrom pravcu. Kako nisam stranka u postupku, apsolutno zavisim od tužilastva. Sreća je i što imam zaista sjajnog advokata, nepotkupljivog i hrabrog, koji ZKP ima u „malom prstu“ jer bez toga sigurno ne bih stigla dovde.
Daniela: Mislim da bi mnogo toga trebalo da bude drugačije. Izdvojila bih jednu eto bizarnu stvar kada je tuzilastvo dopustilo njemu da prisustvuje dok smo mi davale izjave. Uz to dopustajuci da on otvoreno vređa.

Da li možete da objasnite čitateljkama i čitaocima portala vašu trenutnu situaciju u ovom procesu? Šta ste morale da uradite nakon što ste izašle u javnost sa optužbama?
Marija: Uh, mnogo toga za ove dve godine… Optužiti prvog čoveka opštine koji je 20 godina u politici, koji je u vladajućoj stranci, koji se poziva na zaštitu od strane izvršne vlasti, batinaša… Bilo je ravno ludilu. Trebalo je zadržati hladnu glavu i sačuvati razum, zdravlje u sredini u kojoj je i egzistencija ugrožena jako. Previše izazova, previše iskušenja i opasnosti. Trudila sam se da održim vidljivost upravo zbog toga,a da nekako sačuvam mir i da ne mrzim bilo koga. Nažalost, još uvek ne radim ali verujem u pravdu, Božiju i kosmičku, pa i da će se to promeniti nakon okončanja postupka.
Daniela: Ja sam mnogo toga morala da uradim pogotovo što sam u tom periodu kada sam ga prijavila bila u jako osetljivom periodu (dva meseca nakon porođaja). To je i jedan od razloga što sam tek nakon godinu dana izašla u javnost. Trenutna situacija je takva da sam se odselila sa porodicom na najdalju tačku od Brusa.
Ko vam pomaže u ovom procesu?
Marija: Porodica, pre svega. Nekoliko ljudi koje volim i kojima verujem. Javnost, mediji i sve žene ali i muškarci koji mi pružaju moralnu podršku. Posebno žene koje su prošle i prolaze gotovo identične stvari ali zbog straha ne govore javno o tome.
Daniela: Ne bih izdvajala nikog jer ih ima puno zaista… Mnogo feminističkih organizacija koje su svim srcem i sve vreme uz nas.
Koje lične gubitke ste imali, a koje pobede možete da navedete?
Marija: Trudim se da razmišljam pozitivno. Gledam na sve ovo kao na borbu, a tokom borbe se ne može razmisljati o tome sta ćemo izgubiti vec šta ćemo dobiti. Za šta se borimo. A borim se za dostojanstvo, za slobodu i pravdu, ne samo ličnu. Ne razmišljam o negativnim stvarima, zapravo, trudim se da ne razmišljam jer bez obzira na sve, nisam neko ko odustaje. Čuvam svoju tvrđavu i borim se. Pobedom smatram to sto ne osećam mržnju i što sam sačuvala zdrav razum, kap i integritet.
Daniela: Najveći gubitak mi je taj što sam bila prinuđena da se odselim. I jako sam daleko od roditelja, brata, sestre.. A pobeda… pa pobedu tek očekujem.
Formalno, navodi mnogih žena nisu ispunjavale tobože kriterijume kad se podizala optužnica. Da li možete da objasnite zašto je to bilo tako? Da li zakonodavstvo u ovim i sličnim slučajevima mora da se menja?
Marija: Verujem da je potrebno. Posebno zaštititi žrtve od sekundarne viktimizacije i omogućiti pravično suđenje u razumnom roku. O detaljima zaista ne bih mogla jer nisam pravnica i bilo ni neodgovorno i neumesno da govorim o izmenama zakona.
Daniela: Mogu isključivo da govorim o mom slučaju koji je odbijen uz obrazloženje da citiram „nisam materijalno zavisila od optuženog“. Ja sam to shvatila na način da svako može da maltretira žene na bilo koji način i neće biti kažnjen. Trebalo bi puno toga da se menja. Da zakon bude jasno definisan. A ne kao na pijaci može ovako a može i onako ili na treći nacin.
Šta vaš slučaj govori ne samo o političkoj klimi u Srbiji, već i o stanju ljudskih i ženskih prava?
Marija: Nažalost, da nema jednakosti. Ljudska i ženska prava su ugrožena, što ne bih odvajala jer su žene ljudska bića. Postoje dvostruki aršini, građani i građanke drugog reda koji se jedino mogu nadati da će tokom borbe za svoja prava imati sreće i naići na pojedinca od integriteta koji će pravo sprovoditi po zakonu a ne „u strahu od cara“.
Daniela: Što se politike tiče nisam kompetentna da govorim o tome, nisam politički aktivna ali jedno mogu da kažem a to je koliko god svi pisali i pričali o ženskim i ljudskim pravima u praksi i životu je nešto sasvim drugačije. Žene imaju jako malo prava i jako su ugrožene. Na primer, u mom trenutnom gradu nema čak organizacija koje podržavaju žene. Tražila sam ih jer sam želela da volontiram u njima ali njih nažalost nema.
Istina jeste na vašoj strani, a da li mislite da će na vašoj strani biti i pravda?
Marija: Verujem da hoće. Nadam se i borim da tako i bude.
Daniela: Ja verujem da hoće. Ali da će biti lakše – neće. Sve dok sve žene ne shvate da nije SRAMOTA prijaviti nasilnika nije bitno da li je muž, brat, neko sa posla… Pogotovo žene iz malih sredina.