U drugom tekstu temata posvećenog uključenosti osoba s invaliditetom u sustav visokoškolskog obrazovanja s Brankom Meić Salie, savjetnicom pravobraniteljice za osobe s invaliditetom, razgovaralie smo o postojećem sustavu podrške studentima/icama s invaliditetom, načinima na koje bi se on mogao unaprijediti, kao i načinima na koje bi se veći broj studenata/ica potaknuo na upis studija.
Prava osoba s invaliditetom trenutačno su zajamčena jako velikim brojem različitih, vrlo često nedovoljno jasnih zakonskih i podzakonskih propisa. Postoji li intencija i/ili potreba da se prava OSI objedine i jasnije definiraju? Na koji način se ovo tiče studenata/ica s invaliditetom?
Što se tiče propisa, a i općenito svih drugih usluga u najširem smislu koje koriste svi građani, tendencija je mainstreaminga. To znači da nije uputno stvarati posebne usluge ili posebne propise, već unutar postojećih dodatno pojasniti kako neka prava ili usluge mogu realizirati osobe koje su drugačije od prosjeka, dakle, uz uvažavanje svih oblika ljudske različitosti od kojih je invaliditet samo jedan dio.
Koliko sam uspjela saznati, na nacionalnoj razini ne postoje pouzdani podaci o ukupnom broju OSI koje su uključene u visokoškolsko obrazovanje. Je li uzrok nedostataka statistike stigmatizacija koja proizlazi iz samog čina popisivanja OSI? Mislite li uopće da bi postojanje ovakve statistike moglo koristiti samim studentima/icama?
Studenti s invaliditetom nisu se dužni registrirati kao studenti s invaliditetom ukoliko smatraju da bi time bili dodatno stigmatizirani. Međutim, ukoliko žele ostvariti pravo na određeni oblik prilagodbe ili podrške tijekom studiranja potrebno je da upute zahtjev i prilože svu potrebnu dokumentaciju kojom će dokazati svoj status. Time se u skladu s definicijom invaliditeta iz Konvencije o pravima osoba s invaliditetom ogleda socijalni model invaliditeta prema kojem okolina pretvara oštećenje neke osobe u invaliditet odnosno nemogućnost sudjelovanja u aktivnostima na ravnopravnoj osnovi s osobama bez invaliditeta. Drugim riječima, osoba bez podlaktice ne mora nužno biti i osoba s invaliditetom ukoliko joj njezino oštećenje ne sprječava u redovitom funkcioniranju niti joj za takvo funkcioniranje trebaju dodatne prilagodbe i podrška. Takva osoba će međutim imati suženi izbor zanimanja pa stoga smatramo da je opravdano da pri konkuriranju za neki od studija gdje njezina teškoća neće predstavljati dodatni izazov ima prednost.
Na nekim fakultetima upisivanje kandidata s invaliditetom ograničeno je prirodom zanimanja za koja se obrazuje, a za koje je preduvjet upravo određeni stupanj tjelesnih, mentalnih i drugih sposobnosti. Upravo je tu važna uloga odabira studija koji je u skladu s oštećenjem osobe. U anketi ustanova visokoškolskog obrazovanja koju je Ured pravobraniteljice za osobe s invaliditetom proveo 2012. godine, pojedine su ustanove upozorile na razliku između evidentiranih osoba s invaliditetom i stvarnog broja, a posebno su upozorili na tamne brojke vezane uz takozvana nevidljiva oštećenja: psihičke bolesti i specifične teškoće učenja.
S tim u vezi je posebno zanimljivo očitovanje sa Sveučilišta u Zadru gdje su u Studentskom savjetovalištu proveli istraživanje na uzorku od 300 studenata svih godina i studentskih programa. Prema tom istraživanju 30% studenata navodi da ima neki oblik oštećenja vida, 5% oštećenje sluha, 1% tjelesni invaliditet, 8% kronične bolesti, 15% specifične teškoće učenja, a 11% navodi da ima psihičke bolesti i poremećaje.
Podaci su neophodni za planiranje mjera kojima bi se unaprijedio sustav. Ako ne znate koliko ljudi treba koju uslugu teško da ćete moći tu uslugu realizirati, a posebno osigurati potrebna sredstva.
Pri tome nije važno smatra li se neka osoba osobom s invaliditetom u drugim sustavima ili ima li neke potvrde kako naš pretjerano birokratizirani sustav traži. Ukoliko student zbog svog zdravstvenog stanja ili invaliditeta ima potrebe za prilagodbom načina učenja, praćenja i pohađanja nastave, polaganja ispita ili druge oblike prilagodbe i podrške onda se on smatra studentom s invaliditetom u sustavu obrazovanja.
Što je po vašem mišljenju temeljni uzrok niskog udjela studenata/ica s invaliditetom u ukupnoj studentskoj populaciji? Na koji način mislite da bi se moglo/trebalo potaknuti veći broj osoba s invaliditetom da upisuju studij?
Smatramo da bi uzroke podzastupljenosti studenata s invaliditetom u ukupnoj studentskoj populaciji trebalo istražiti. Na temelju praćenja ove problematike iz pozicije Ureda pravobraniteljice za osobe s invaliditetom čini se da bi jedan od uzroka mogao biti loša kvaliteta srednjoškolskog obrazovanja. Srednjoškolsko obrazovanje je najslabija karika u obrazovanju učenika s teškoćama u razvoju budućih studenata jer ono za razliku od osnovnoškolskog obrazovanja nije obavezno pa se u još manjoj mjeri nego je to slučaj s osnovnoškolskim obrazovanjem poštuju odredbe o osiguravanju razumne prilagodbe i osiguravanju ostalih oblika podrške. Učenike s teškoćama se zbog arhitektonske nepristupačnosti i neprilagođenosti srednjih škola upućuje u posebne ustanove obrazovanja gdje uglavnom ne mogu steći razinu znanja potrebnu za nastavak obrazovanja.
Umjesto da mogu birati ona zanimanja za koje imaju interes, sposobnost i gdje im invaliditet neće biti prepreka moraju ‘birati’ programe koji se nude u školama u koje mogu ući. U Nacrt Nacionalne strategije izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom od 2016. do 2020. daju se podaci o pristupačnosti osnovnih, ali ne i srednjih škola.
Do sada je u Republici Hrvatskoj od 2 119 osnovnoškolskih objekata, 7% objekata u potpunosti prilagođeno, a 26% objekata je djelomično prilagođeno.
Prilagođeni ulaz u školsku zgradu ima 40% osnovnoškolskih objekata. Kako bi se učenicima omogućilo neometano kretanje između katova, 10% objekata na kat ima dizalo ili platformu. Pristup bez prepreka ima 55% školskih sportskih dvorana.
Moglo bi se zapravo reći da je podzastupljenost zapravo rezultat sustavnih propusta i neosiguravanja odgovarajuće podrške od trenutka rođenja djeteta s teškoćama u razvoju: nedostatak usluga rane intervencije u djetinjstvu te velike teškoće u uključivanju u program predškolskog odgoja i obrazovanja. Profesorica Dejana Bouillet s Učiteljskog fakulteta u Zagrebu ističe kako su istraživanja i praćenje djece pokazala da ona djeca koja su bila uključena u programe ranog odgoja i obrazovanja imaju bolje rezultate u kasnijem tijeku obrazovanja od onih koja nisu. Istovremeno sustav ne prepoznaje važnost ranog odgoja i obrazovanja kao podrške djeci koja su izložena rizicima socijalne isključenosti (uključujući i djecu s teškoćama) i doprinos socijalnom, emotivnom i kognitivnom razvoju djece, a ne samo skrb o djeci tijekom radnog vremena roditelja.
Rani inkluzivni predškolski odgoj i obrazovanje financijski je isplativiji. Što se ranije djeca uključe, kvalitetniji su njihovi rezultati u daljnjem obrazovanju. Usprkos tome, brojne su strukturne i institucijske neravnopravnosti u pristupu inkluzivnom ranom odgoju i obrazovanju. Prava nisu dobro artikulirana u javno-političkim dokumentima i nedostaje kvalitetan nadzor inkluzivnih politika. Udio djece u dobi od 0-5 godina koja su izložena riziku siromaštva i socijalne isključenosti 2012. je bio 25.9 % u EU, a 32.4 u Hrvatskoj. Udio djece starije od 3 god. koja nisu uključena ni u jedan oblik predškolskog odgoja u 2011. je bio 11 % u EU i 31 % u Hrvatskoj. Razlike u sudjelovanju u programima RiPOO među petogodišnjacima s teškoćama koji imaju kumulativne rizike socijalno-ekonomske i kulturalne bio je 11,9 % za EU i 31,9 za Hrvatsku. 250 sati obaveznog predškolskog odgoja i obrazovanja nije dovoljno. Djeci s teškoćama u razvoju se ulazak u predškolski odgoj i obrazovanje jako uvjetuje.
Nacionalni kurikulum dobro definira pravo djeteta s teškoćama na inkluzivni rani odgoj i obrazovanje, ali Pravilnik o sadržaju i trajanju programa predškolskog odgoja i obrazovanja nije usklađen s Kurikulumom i u njemu se ni ne spominju rizične skupine djece niti kako osigurati da djeca u RiPOO-u dobiju potrebnu podršku.
Djeca nisu ravnopravnu u pristupu RiPOO ovisno o mjestu stanovanja, a koliko koja lokalna zajednica ulaže u predškolski odgoj odgoj i obrazovanje nije u korelaciji s proračunom tih zajednica nego ovisi o senzibiliziranosti čelnika.
Najveći broj pritužbi koje ste zaprimili 2015., a koje se tiču visokog obrazovanja odnosio se na reguliranje studentskog statusa, odnosno produljeno vrijeme studiranja. Pojedini fakulteti su, navodite, spram ovoga zauzeli prilično krut stav. Znači li ovo u praksi da su pojedini studenti/ice izgubili status redovnih studenata/ica? U kojoj mjeri je uzrok ovoga u još uvijek nedostatnim prilagodbama koje bi uvažavale i akademske standarde, ali i specifične teškoće studenata/ica s invaliditetom? U kolikoj su mjeri za ovo odgovorni/e sami/e studenti/ice i jesu li uopće? Je li se ovo promijenilo u odnosu na prošlu godinu?
Da, pojedini studenti/ice su izgubili status redovnih studenata/studentica. Razlog tome jednim dijelom sigurno jesu nedostatne prilagodbe i nedostatna podrška za studente s invaliditetom. Važno je naglasiti da su studenti s invaliditetom kao i drugi studenti i da treba izbjegavati generalizacije. Kao i svi drugi studenti, nekad će se odlučiti za programe koji su im možda prezahtjevni ili će kasniti s izvršavanjem studentskih obaveza. U takvim situacijama ispitujemo svaki pojedinačni slučaj i utvrđujemo individualne okolnosti.
Prvo pitanje fakultetu je uvijek ono o tome koje su prilagodbe i kakvu vrstu podrške osigurali s obzirom na invaliditet studenta ili studentice. Nekad se može raditi o tome da je prilagodba bila osigurana, ali nije bila dovoljno individualizirana, odnosno nije adekvatno odgovorila na specifične prepreke na koje pojedini student/ica nailazi. Tu je vrlo važno saslušati samog studenta/icu jer oni najbolje znaju način na koji uče i funkcioniraju. U nekim slučajevima studenti/ice usprkos odgovarajućim prilagodbama ne uspijevaju zadovoljiti akademske standarde što se može dogoditi i bilo kojem drugom studentu bez invaliditeta. Poseban problem može biti stav pojedinih profesora da studenta oslobodi neke obaveze ili da se snize kriteriji umjesto da nađe alternativni način na koji je on ili ona u skladu sa svojim mogućnostima može ispuniti.
MZOS i Nacionalna zaklada za potporu učeničkom i studentskom standardu izdvajaju značajna financijska sredstva za studente/ice s invaliditetom. Ovo, kako navodite u izvješću za 2015. godinu, ne može nadoknaditi nedostatak sustavne podrške. Slično tvrde i sami/e studenti/ice kojih je, prema međunarodnom izvješću EUROSTUDENT na upit o kvaliteti javne ili institucionalne potpore, samo 1% odgovorilo je da je potpora jako kvalitetna, dok je 27% odgovorilo kako ona uopće nije kvalitetna. Koji su po vama najveći propusti na institucionalnoj razini i koje biste preporuke dali da se ovo što efikasnije riješi?
Najveći problem je nedostatak sustavne podrške i nedostatak zakonske regulative. Pod sustavnom podrškom mislimo na dosljedno pružanje usluga podrške kroz doznačivanje dostatnih financijskih sredstava visokoškolskim ustanovama kako bi se unaprijedila pristupačnost, tehnička pomagala, pomoć u nastavi, osoblje u uredima za studente s invaliditetom, digitalni udžbenici, vršnjačka podrška i formalizirale procedure za pružanje te podrške uz kontinuiranu edukaciju nastavnog i nenastavnog osoblja.
Nisu definirane procedure kojima bi se definirali načini na koji se studentima s invaliditetom pruža podrška, kao i uvjeti pod kojima se pruža. Nedostatak provedbenih akata dovodi do toga da studiranje mladih s invaliditetom ovisi o dobroj volji obrazovnih djelatnika i da se mlade osobe s invaliditetom osjećaju kao da mole ustupke, a ne da ostvaruju pravo na jednako postupanje.
Traženje prilagodbe nije usluga niti izlaženje u susret nego ostvarivanje prava na jednako postupanje. Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom kontinuirano upozorava na te propuste u godišnjim izvještajima Hrvatskom saboru, a održala je i više sastanaka s nadležnim ministarstvom. Potrebno je usvojiti zakonodavstvo kojim bi se zajamčilo osiguravanje odgovarajuće podrške studentima s invaliditetom i jasno propisali načini njezina ostvarivanja kao i dužnosti svih dionika u procesu.
Očekujemo da će se nakon usvajanja Nacionalne strategije izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom od 2016. do 2020. konačno započeti sustavno rješavati taj problem. U međuvremenu se studenti s invaliditetom uključuju u visokoškolsko obrazovanje i praksa se kreira u hodu i na temelju općih propisa.
Koji je značaj udruga civilnog društva za kvalitetu života studenata/ica s invaliditetom? Da li postojeći modeli financiranja udrugama osiguravaju sredstva dostatna za pružanje adekvatne potpore?
Uloge civilnog društva su i na području osiguravanja podrške za studiranje kao i u brojnim drugim područjima preuzele ulogu države i osiguravaju one usluge koje nisu sustavno osigurane na drugi način. Posebno se to odnosi na osiguranje prilagođenog prijevoza. Iako Ministarstvo znanosti i obrazovanja isplaćuje naknadu za prijevoz, ona ne može pomoći kad nema prilagođenih vozila za prijevoz. U Zagrebu samo Udruga za promicanje kvalitetnog obrazovanja mladih s invaliditetom Zamisli ima u svom vlasništvu prilagođena kombi vozila, zapošljava vozače i organizira prijevoz za studente.
Cilj bi bio da javni prijevoz postane dovoljno pristupačan kako bi ga mogli koristiti i studenti i studentice s invaliditetom, a ne da se opet isključuju od ostatka studentske populacije i društva. Osim toga, primili smo i pritužbe studenata da im udruge pružanje usluga prijevoza i drugih usluga uvjetuju na razne načine što nije prihvatljivo. Udruga koje osiguravaju podršku studentima s invaliditetom nema puno i ove godine nam se nisu obraćale vezano uz probleme financiranja tako da trenutno nemamo saznanja.
Studenti/ice s invaliditetom za vrijeme studija stječu samostalnost, no po završetku studija često se moraju vratiti životu s roditeljima/skrbnicima. U izvješću navodite da je nedostatnost mreže usluga i podrške socijalnoj inkluziji najuočljivija u populaciji osoba s motoričkim oštećenjima za koje u RH ne postoje alternativni oblici skrbi, budući da su pružatelji usluga organiziranog stanovanja usmjereni osobama s intelektualnim i mentalnim oštećenjima, a neki raniji pokušaji razvijanja specijaliziranog stambenog naselja za podršku osobama s motoričkim teškoćama imali su elemente „getoizacije“ i institucionalizacije. Mislite li da ovo utječe na već spomenuto produljenje studija? Postoji li inicijativa da se ovo pitanje riješi? Postoje li neke dobre prakse izvan RH?
Nedostatak podrške za samostalno stanovanje u prilagođenom prostoru sigurno je jedan od razloga produljenja studija. Kao što ste naveli, studenti se po završetku studija nemaju kamo vratiti i ona razine podrške koju su imali osiguranu tijekom studija im više nije dostupna. Ne radi se samo o prilagođenom smještaju nego o cjelokupnoj infrastrukturi koju koriste svi građani kao i specijaliziranim često mediscinskim postupcima koji su potrebni nekim osobama s invaliditetom kao i usluga osobne asistencije.
Međutim, posebno je zamjetno nepostojanje sustava podrške za osobe s tjelesnim teškoćama koje trebaju veću razinu podrške. Pravobraniteljica je u studenom 2015. organizirala tribinu na kojoj je upozorila na taj veliki propust sustava koji dovodi do toga da se mlade osobe s tjelesnim invaliditetom smještava u ustanove za stare i nemoćne. Gradnja posebnih ustanova nije rješenje iz razloga koje ste naveli. Umjesto toga treba izgraditi fleksibilan sustav podrške koji bi osobama pružao podršku tamo gdje žive i u onom opsegu u kojem im je to potrebno.
U tom kontekstu je važno spomenuti i proširenje usluge osobne asistencije koju je trenutno moguće ostvariti samo 4 sata dnevno. Tribina koju je organizirala pravobraniteljica bila je dobro medijski popraćena pa vjerujemo da je i to pridonijelo tome što je u Nacrt Nacionalne strategije izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom za razdoblje od 2016. do 2020. uvrštena mjera u području neovisnog življenja Razviti uslugu organiziranog stanovanja za osobe s najtežom vrstom i stupnjem tjelesnog oštećenja. Ova se usluga treba zakonski definirati i sustavno financirati. Dobre prakse u zemljama zapadne Europe postoje već duži niz godina, a nama tek prestoji izgraditi takav sustav.
Na koji način mediji mogu biti saveznici osobama s invaliditetom? Mislite li da bi bilo korisno izraditi upute za novinare/ke koje bi se ticale nediskriminatornog izvještavanja o osobama s invaliditetom? Možda nešto slično već postoji?
Mediji mogu i čine puno za osobe s invaliditetom i uglavnom su vrlo osjetljivi za teškoće na koje oni nailaze. Međutim, postoji bojazan da se kroz izvještavanje o osobama s invaliditetom učvršćuju predrasude i stereotipi o njima kao o bespomoćnim žrtvama bešćutne državne administracije ili pak ‘heroje’ koji nam svima mogu biti inspiracija. Takvim prikazom se zapravo osobe s invaliditetom iskorištavaju da bi se osobe bez invaliditeta bolje osjećale jer su suosjećajne, pomažu jadnim i nemoćnima ili se osobama s invaliditetom oduzima pravo da budu ljudi kao i svi ostali sa svim svojim manama i slabostima.
Svakako je potrebno više poraditi na edukaciji novinara jer je njihova dobra volja neosporna, ali često zbog neznanja i neosvještavanja stereotipa dobre namjere ne poluče najbolji rezultat.
Odlične upute za novinare sadržane su u Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom koja u članku 8. Podizanje razine svijesti govori o nužnosti borbe protiv stereotipa, predrasuda i štetnih postupaka prema osobama s invaliditetom na svim područjima života, uključujući one utemeljene na spolu i dobi, promicanja svijesti o sposobnostima i doprinosu osoba s invaliditetom, promicanja pozitivne percepcije osoba s invaliditetom i većeg stupnja društvene svijesti o osobama s invaliditetom, promicanje priznavanja vještina, stvarnih vrijednosti i sposobnosti osoba s invaliditetom, te njihova doprinosa na radnom mjestu i tržištu rada.
Posebna je umješnost izbjeći zamku prekomjernog idealiziranja. Na internetskom stranicama Pravobraniteljice za osobe s invaliditetom nalaze se kratke smjernice za intervjuiranje osoba s invaliditetom za koje se nadamo da također mogu biti od pomoći, a želja nam je prikupljati i objavljivati više takvih materijala kao i organizirati edukacije za novinare posebno takve u kojima bi ugostili njihove kolege iz zemalja koje imaju višu razinu osviještenosti o nestigmatizirajućem prikazivanju osoba s invaliditetom u medijima.
Tekst je realiziran u okviru Javnog poziva za ugovaranje novinarskih radova u neprofitnim medijima Ministarstva kulture.
Prvi tekst temata pronađite ovdje.
Treći tekst temata pronađite ovdje.