Žene Bosne i danas žive trpeći štetne posljedice mirovnog sporazuma koji je, orkestriran od strane međunarodnih frakcija, sklopljen između muškaraca kao ratnih vođa. Mirovni pregovori u Siriji trenutno se kreću u istom smjeru. Sirijke su se stoga nedavno sastale sa ženama iz Bosne kako bi zajedno poradile na osmišljavanju mirovne strategije koja bi pogodovala interesima žena, ali i cjelokupnog civilnog društva.
Rat koji bjesni Sirijom u mnogočemu se razlikuje od užasa etničkog čišćenja koje se odvijalo u Bosni i Hercegovini prije dvadeset godina. Unatoč tome, kada se 10. veljače u Sarajevu dvadeset Sirijki sastalo sa bosanskim ženama, tijekom petodnevne razmjene iskustva došle su do zaključka da imaju mnogo zajedničkih tema. Obje grupacije opisale su svoja životna okruženja kao hiper-maskulizirana društva gdje je seksualno zlostavljanje žena sredstvo ratovanja pomoću kojeg muškarci ponižavaju muške neprijatelje. Bosanke su se s druge strane prepoznale u pričama o mizoginom religioznom konzervatizmu koji ugrožava sekularni i civilni prostor. Jedna od sirijskih sudionica izjavila je pri tome kako je, čak i u sigurnim područjima, ‘Teže nego ikad izaći na ulicu ako nemaš prekrivenu glavu i muškarca uza sebe.’
Konferenciju u Sarajevu organizirao je Women’s International League for Peace and Freedom (WILPF) koji je neke od žena doveo ravno iz područja pogođenih ratom, a ostale iz izbjegličkih kampova diljem Turske, Libanona i Jordana. Susret se odvijao u isto vrijeme kad i mirovni prigovori pod posredništvom UN-a u Švicarskoj, a na kojima sirijske ženske udruge i dalje nemaju predstavništvo, unatoč intervencijama UN-ove organizacije za prava žena, WILPF-a i ostalih međunarodnih nevladinih udruga. Cilj konferencije u Sarajevu bio je omogućiti Sirijkama kreiranje mirovne strategije, kako bi poučene iskustvom Bosanki čije je isključenje iz Daytonskih mirovnih pregovora za posljedicu imalo marginalizaciju ženskih interesa još desetljećima nakon sukoba, pokušale izbjeći istu sudbinu.
Bosanske žene prisjetile su se kako ih je rat potaknuo na rad na projektima za samopomoć i međusobnu ispomoć. Sjećanja na dane jedinstva u Jugoslaviji pomoglo im je da prijeđu preko etničkog sukoba i pruže jedne drugima podršku u radu i pomoći ženama koje su izbjegle ili su žrtve ratnog silovanja. No, kada je došao trenutak za mirovne pregovore, odlučeno je da će se oni održati osam tisuća kilometara dalje od Bosne, u zračnoj bazi u Daytonu u državi Ohio. Pregovarači, muškarci koji su vodili rat i koje je za pregovarački stol dovukla međunarodna frakcija, za glavni su cilj imali stjecanje teritorija i što većih ovlasti. O ženama i civilnom društvu nije bilo govora. Da bi stvari bile gore, Daytonski mirovni sporazum istovremeno je uz državu kreirao i ustav. Povukao je teritorijalne granice između antagonistički nastrojenih srpskih, hrvatskih i bošnjačkih skupina čineći svaku od njih dominantnom većinom u jednom području a ugroženom manjinom u drugom. Ustav je s druge strane uspostavio nepraktičan političko-administrativni sustav koji funkcionira na četrnaest razina i kojeg karakterizira korupcija i nedostupne javne usluge, što pridonosi daljnjoj podijeli stanovništva.
‘Vidite’, rekla je na skupu Gorana Mlinarević, ‘Daytonski mirovni sporazum precizno nas je podučio kako ne živjeti zajedno.’ Lekcija za Sirijke zaključno glasi: organizirajte se i pribavite svu međunarodnu pomoć koju možete da biste dobili glas u mirovnim pregovorima, i ni pod koju cijenu ne dopustite pregovaračima da istovremeno djeluju i kao kreatori ustava. Ustav se mora izraditi kasnije, u svojoj državi, kroz uključiv demokratski proces.
Sirijke su se na iskustvo Bosne osvrnule tijekom posebnih dnevnih strateških sastanaka. Također su raspravljale o svemu što bi mogle naučiti od borbe bosanskih žena za „tranzicijsku pravdu“ nakon rata. Doznale su mnogo i o pritisku kojeg su Bosanke vršile na vladu zahtijevajući od nje da zakonski regulira pravo žrtava ratnog silovanja na priznavanje statusa i odštetu. Duboko ih je dirnulo i svjedočenje Mure Begović i Hatidže Mehmedović, članica organizacije Žene Srebrenice koje se još uvijek bore za to da počinitelji srebreničkog masakra u kojem je stradalo deset tisuća muškaraca u srpnju 1995. budu kazneno gonjeni. Mnoge Sirijke su rekle kako pokušavaju zabilježiti kršenja ljudskih prava do kojih dolazi tijekom sukoba. Inzistiraju na obavljanju autopsija, zabilježavanju medicinskih dokaza o ozljedama i smrtovnica, imajući u vidu što brže privođenje ratnih zločinaca pravdi jednom kad sukobi završe.
Solidarnost koja se razvila između Bosanki i Sirijki tijekom ovih pet dana bila je snažna i dirljiva. Zbližavanju je pomoglo i razumijevanje organizatora za činjenicu da su emocije važne jednako koliko i misli: sudionice su u bilo kojem trenutku mogle uzeti stanku i pridružiti se smirujućim seansama koju su vodile terapeutkinje feministkinje. Još jedan doprinos bio je i korektan pristup trojezičnosti i dostupna interpretacija arapskog, bosanskog i engleskog.
Unatoč zajedničkom jeziku, pomirenje razlika u političkim stajalištima ipak je bio velik izazov za Sirijke. Konferencija je bila otvorena svima. Žene koje su sudjelovale različite su dobi, imaju drugačije pristupe feminizmu i aktivne su u ženskim udrugama koje nužno ne dijele iste poglede na to kakav bi ishod rata trebao biti. Neke, poput članica Udruženja Žena Sirije i organizacija s kojima surađuju Koalicija Žena Sirije za Demokraciju i Msawat (Jednakost), su već uložile puno truda u dobivanje pristupa mirovnim pregovorima u Ženevi. Druge su u tako uvaženim ženskim organizacijama vidjeli naznake elitizma, propitujući istovremeno mogućnost kompromitiranosti zbog dugotrajnog opstanka za vrijeme Assadskog režima. Neke od mlađih sudionica dio su grupacija nastalih tijekom rata, kao što su Lajiaat La Sabaya (Izbjeglice, ne roblje) koje kao prioritet vide pomaganje obiteljima koje se nalaze u prognanstvu i izbjeglištvu. Najlaa Alsheek je ispričala svoju vlastitu užasavajuću priču. Naime, režim joj je pritvorio muža i oca, te je pobjegla s ranjenim djetetom iz bombardirane kuće u izbjeglištvo u Tursku. Sada iz svog skučenog privremenog doma vodi projekt koji se bavi pomaganju žena u izbjeglištvu kroz izradu i prodaju rukotvorina. U jednom trenutku tijekom konferencije žena koja je dio ženevske inicijative obratila se Naajli povikom „Ostavi pletenje! Pođi s nama na mirovne pregovore!“ Ovaj omalovažavajući pogled na njen svakodnevni rad za žene u izbjeglištvu nije ju potresao. „Ne“, rekla je, „držim se pletenja.“
Neke od sirijskih sudionica žive u „oslobođenim“ područjima i u bliskim su odnosima s naoružanim snagama oporbe. Među njima je bilo onih koje su sumnjičave prema „pomirbi“ i koje žude za pobjedom jednako koliko i za mirom. Druge su članice Sirijskog Nenasilnog Pokreta (Alharak ili Ustanak) koji se protivi oružanoj reakciji na Assadski režim. Kako su ove žene trebale pronaći zajednički jezik na susretu u stranom gradu? Jedna od njih je rekla: ‘U Siriji se ljudi vole međusobno napadati. Moramo se početi međusobno poštovati, čak i ako se ne slažemo. I ja sama moram raditi na tome. Ovdje sam vidjela kako to izgleda među bosanskim ženama koje su međusobno usuglašene.’ Nawal Yazeji, predvodnica Udruženja Žena Sirije, priznala je na završnoj sjednici: „Ovaj susret je iskušao moju sposobnost da učim od mlađih generacija. Ako sam otvorena za to, i sama ostajem mlada.“ Čak je i Najlaa, bez obzira na incident s pletenjem, rekla kako je tijekom tih pet dana uvidjela važnost borbe za utjecanje na mirovne pregovore. Priznala je da su je te nove perspektive promijenile.
Sirijke su se , pričajući svoju priču Bosankama, često referirale na žensku prisutnost u „revoluciji“ 2011. godine i njihovo sudjelovanje u Arapskom proljeću prije nego što je režim brutalno slomio tada nenasilni ustanak i pretvorio ga u građanski rat. Ono što je pridodalo značaju susreta je izlazak Bosanaca na ulice u, kako Sirijci kažu, ‘borbi za vlastito dostojanstvo’ koji se odvijao tjedan dana prije i tijekom konferencije. Prosvjedi su se odvijali u Sarajevu, Zenici, Tuzli, Mostaru i drugim gradovima. Zgrade su gorjele. Vlasti četiri okruga već su odstupile kao odgovor na pobunu. Nekoliko bosanskih žena koje su bile među nama cijeli dan, preko noći su odlazile u grad i protestirale. Prenosile su nam vijesti s plenuma na kojima je bilo i po tisuću ljudi, i gdje su žene sačinjavale trećinu govornika. Potvrdile su naše mišljenje o prosvjedima kao o prvim trzajevima ujedinjene građanske pobune protiv nacionalističke vlasti koja je korumpirana i koja vrši podijele među stanovništvom, a koju je postavio Dayton. Saznali smo da prosvjednici zahtijevaju ostavku vlade, drastično smanjenje previsokih plaća državnih dužnosnika, preusmjeravanje rasipanog novca u javne i socijalne namjene i poništenje postupka privatizacije industrije.
Bosanke su ovu pobunu doživjele kao dokaz i osnaženje njihovog argumenta. Politički sustav u Bosni je kreacija rastrgana između suparničkih nacionalizama – militariziran je, patrijarhalan i korumpiran, zakida obične ljude a posebno žene, tjerajući ih u pakao neimaštine i nemoći. Naučite nešto iz svega ovoga, upozorile su Bosanke svoje kolegice iz Sirije. Ako civilno društvo ne bude imalo riječ u oblikovanju poslijeratne Sirije, nedugo nakon opet ćete trebati novu revoluciju.
Cynthia Cockburn je feministička istraživačica i spisateljica, autorica knjige Antimilitarism: Political and Gender Dynamics of Peace Movements.
Izvor: Open Democracy / Prevela i priredila: Veronika Mesić
