Novinarka Saša Uhlová provela je šest mjeseci istražujući radne uvjete na nekima od najslabije plaćenih poslova u Češkoj , a svoja iskustva snimala je skrivenom kamerom. Češka novinarka i filmašica Apolena Rychlíková od tog je materijala napravila dokumentarni film The Limits of Work, nedavno prikazan u sklopu Festivala europske kratke priče koji se u suradnji s Hay Festivalom održao od 4. do 9. listopada u Zagrebu i Rijeci.
U filmu vidimo katastrofalne i dehumanizirajuće uvjete rada u kojima rade agencijski radnici koji za jednak rad dobivaju manju plaću od regularnih zaposlenika. No, nizak položaj agencijskih radnika nije češka specifičnost, film “The Limits of Work” baca važno svjetlo na radne uvjete agencijskih radnika diljem Europe. Rad u ovakvim uvjetima teško je podnošljiv, te vrlo često vodi u bolest i preranu smrt.
O procesu rada na ovom filmu razgovaramo s redateljicom.
Kako ste se povezali ti i Saša Uhlová, te kako ste odlučile da iz njezinog istraživanja načinite film The Limits of Work?
Mi smo bliske prijateljice, kolegice u češkom ljevičarskom magazinu A2larm. Od početka je ovo bio naš zajednički projekt – Saša je također napisala seriju tekstova nazvanu “Heroji kapitalističkog rada”, objavili smo je, a onda ubrzo poslije toga dobile ideju za veći multimedijski projekt.
Za potrebe svog istraživanja Saša je radila po nekoliko tjedana u bolničkoj praonici, u pogonu za pakiranje peradi, na blagajni u supermarketu i u postrojenju za zbrinjavanje otpada. U pitanju su neki od najtežih i istovremeno najslabije plaćenih poslova koje rade žene. Film također pokazuje fenomen agencijskog rada i njegov utjecaj na radnice koje su majke. Zašto su vam ove teme bile važne?
Saša ima četvero djece, ja dvoje. Obje smo feministkinje. Ali da budem iskrena: kada smo započele s filmom naši supruzi su preuzeli svakodnevnu brigu o djeci. U Sašinom slučaju, nakon posla u supermarketu to se promijenilo. Njezin suprug Tomáš se morao vratiti na posao i Saša se suočila s brigom za djecu i teškim radom u isto vrijeme. I od tog trenutka počele smo pratiti tu liniju.
Kad govorimo o radu, mi se uglavnom trudimo opisati sve te negativne aspekte kao što su niski prihodi, eksploatacija, radni uvjeti i pravna pitanja. Ali što s emocionalnim pitanjima, što s kontekstom obiteljskog života, psihološke skrbi? U kasnom kapitalizmu, mi ne radimo samo na radnim mjestima i poslije toga idemo kući. Naši poslovi utječu na toliko različitih razina naše egzistencije, a bivanje ženom i dalje znači da smo biološki determinirane za siromaštvo. Mi radimo poslove koji su percipirani “neprofitnima”, manje važnima. No, kada se bavimo takvim poslovima koji uključuju skrb i brigu zapravo prakticiramo antikapitalističke principe življenja. No, skrb i briga su u suprotnosti s profitom, što s gledišta kapitalista i zagovornika profita znači da ne moraju biti ni plaćeni!
Kako je film prihvaćen od publike, kritike i pogotovo mainstream medija?
Iskreno, za vrijeme rada na filmu nismo zamišljale da će film imati uspjeh kakav je uslijedio. Dobile smo stvarno velik i širok feedback. Mi radimo u doista malom kolektivu; prije tri godine pozicija našeg portala bila je marginalna u usporedbi sa svim velikim medijima u vlasništvu oligarha. Ali uspjele smo: usprkos tome što živimo u neoliberalnoj državi poput Češke, o temama poput niskih prihoda, loših radnih uvjeta ili izrabljivanja radništva počelo se govoriti mnogo više nego ranije. Dobile smo za film mnoge nagrade, ali ona najvažnija je bila promjena narativa i načina gledanja na sve te ljude koji rade najniže plaćene poslove, u najtežim uvjetima.
U filmu Uhlová ističe jednu rečenicu koju kapitalisti i radnici, a ponajviše zagovornici slobodnog tržišta stalno mantraju: “Budi sretan što imaš posao”. Ova rečenica vrlo dobro pokazuje korijene naše samoeksploatacije iz kojih također proizlazi društvena nepravda. Je li pogubno vjerovati u nju?
U današnjim društvima bez posla si ništa. Kada nekoga sretneš, prvo ili drugo pitanje je “Gdje i što radiš?” Uz stalnu povezanost s neoliberalizmom i globalnim kapitalizmom tako brzo gubimo sigurnost i uporišta, nameće nam se individualizam, a pojmovi i značenja solidarnosti, društva i zajednice ne funkcioniraju. Postoji manjak povjerenja baziran na svakodnevnom iskustvu “normalnih ljudi”. Oni rade, ali ništa se doista ne mijenja. To je pobjeda aktualnog narativa: oni se ne bune, ne organiziraju, a zahvalni su za sve manje i manje.
Minimalni dohodak u Češkoj je 2017. bio peti najniži u Europi. Je li se u međuvremenu nešto promijenilo na bolje?
Promijenilo se nešto malo, ali još uvijek smo jedna od europskih zemalja s najnižim minimalnim dohotkom. Ali to nije jedini problem: previše ljudi živi u dužničkom ropstvu, trošimo previše za stanovanje i socijalne usluge, razlike među regijama su goleme, između periferije i centra sve veće.
Koje su specifičnosti radnog prava u Češkoj i po čemu se razlikuje u zakonodavstva u drugim europskim zemljama?
Nisam stručnjakinja za europska radna prava, ali u Češkoj imamo mnogo problema na ovom planu: nedovoljnu zaštitu radničkih prava, prekarni rad, slab interes medija za ove društvene teme, odsutnost vizije i odbijanje da se prihvati politike emancipacije, nepostojanje “istinske ljevice” u političkom polju… To su mnogo više društveni nego politički problemi.
U svojoj filmografiji primarno se baviš društveno angažiranim temama poput majčinstva, ženskog neplaćenog rada, politika sjećanja i morala u politici. Kako su u ove teme povezane u tvom autorskom radu?
Ja sam novinarka, filmašica, radim podcaste. U svakoj temi kojom se bavim, posebno su mi važne perspektive “drugih”, za mene su to najvažnije teme. Ali ja nisam aktivistkinja. Samo se trudim detektirati problem, osjećam to kao nešto esencijalno zato što ljudima želim dati glas. Kada pišem o stambenim politikama, ja nisam zainteresirana za razvojne i financijske ekspertize, već želim razgovarati s ljudima koji su izgubili svoje domove i pokušavam opisati što to znači za njih, njihove obitelji, njihovo povjerenje u “demokraciju”. Kao feministkinja također vjerujem da je osobno političko, to je krucijalno za mene, ali ipak moramo biti svjesni previše emocionalne eksploatacije na području takve analize.
U Hrvatskoj i ex-Yu regiji status filmaša dokumentarista nije dobar, njihovi projekti se nerijetko odbijaju prikazati u programima nacionalnih televizijskih kuća, a imaju problema i s financiranjem iako su te televizije dužne služiti javnom interesu. Unatoč tome, hrvatski filmaši i filmašice snimaju velik broj angažiranih dokumentarnih filmova i prikazuju ih najčešće na festivalima. Ti često surađuješ s češkom nacionalnim televizijom, kakva su tvoja iskustva?
Moja iskustva su prilično dobra. Imamo jaki filmski fond, što stvarno pomaže.
Prije deset godina snimila si film “Eggs” o dvije žene koje prodaju svoje jajne stanice. Naime, to je film koji se bavi preispitivanjem majčinskog instinkta u mladih žena. Zašto ti je bilo važno snimiti film o ovoj temi?
To je bio prvi film koji sam napravila na filmskoj akademiji, tada još nisam bila feministkinja. Ali postoji i u njemu neka veza s kapitalizmom koji se temelji na neplaćenom ženskom radu. To je još uvijek aktualno, možda i više nego tada, prije deset godina. Cijela Europa trenutno prolazi konzervativnu kontrarevoluciju, a termini kao što su “tradicionalna obitelj” i “biološka uloga žene” su sve češće u upotrebi i utječu na sve više ljudi, ali i politike uopće. Moramo ostati na linijama demokratske emancipacije, ali to doista postaje sve teže i teže.
