U svojoj novoj knjizi Nevidljive počiniteljice: žene u Strelastim križevima (Láthatatlan elkövetők – Nők a magyarországi nyilas mozgalomban) mađarska povjesničarka Andrea Pető tematizira sudjelovanje žena u radikalno desnim političkim pokretima, tranzicijsku pravdu i suđenja za ratne zločine nakon Drugog svjetskog rata u Mađarskoj, pokazujući kako je službena povijest izostavila ulogu žena kao podržavateljica i počiniteljica zločina.
Strelasti križevi (Nyilaskeresztes Párt – Hungarista Mozgalom) bila je mađarska totalitarna nacionalsocijalistička stranka koju je osnovao Ferenc Szalasi u ožujku 1939. i koja je odgovorna za smrt 500 000 mađarskih građana židovskog podrijetla. Sudjelovanje žena u ovom pokretu gotovo je potpuno nedokumentirano (unatoč tome što su, pretpostavlja se, činile između 10 i 30 posto članstva stranke), a ne postoje niti njihove fotografije iz tog perioda. Istražujući ovu zaboravljenu povijest, Pető povlači paralele s današnjom situacijom kako bi objasnila interes žena za priključivanje radikalno desnim pokretima.
Feministički pokret osvijestio je zasluge i djelovanje brojnih žena kroz povijest, no vi se u knjizi bavite ženama čije bismo “doprinose” možda radije ostavile zaboravljenima. Možete li nam reći nešto više o tome kako je knjiga nastala?
Kada je početkom 2000-ih došlo do jačanja radikalne desnice kao i podrške žena tim pokretima, zainteresirala me njihova pretpovijest. Počela sam proučavati sudske procese nakon Drugog svjetskog rata u kojima su žene bile okrivljenice, zbirke fotografija, novinske isječke, političke rasprave i arhive Strelastih križeva. Također sam intervjuirala ljude koji su prisustvovali suđenjima, svjedoke, ali i preživjele počiniteljice i njihove obitelji. Željela sam znati zašto je radikalno desna opcija tako popularna među ženama koje su odbacile konzervativnu opciju Hortyjevog režima, te kakve su unutarnje borbe proživljavale sa stranačkom birokracijom koja je nastojala marginalizirati žene. Nevidljivost je ključni koncept knjige; željela sam shvatiti procese, institucije i odnose koji su žene u desničarskim pokretima učinili nevidljivima.
Kakav je značaj povijesti ženske uključenosti u ovaj radikalno desni pokret za današnju situaciju? Je li motivacija žena ista danas kao što je bila u 1940-ima?
Nakon Prvog svjetskog rata, žene u Mađarskoj dobile su pravo glasa. Međutim, političko građanstvo odnosilo se samo na žene posvećene obitelji i rađanju djece. Ta konzervativna vizija Hortyjevog režima nije bila privlačna ženama koje su morale raditi da bi preživjele i kojima obitelj nije predstavljala utočište, već samo dodatno, neplaćeno radno mjesto. Socijalne usluge, roditeljske naknade i sigurnost na radnom mjestu koje je nudila radikalna desnica njima su predstavljale pravu alternativu. Kao što je rekao Walter Benjamin, radikalna desnica jača ako ljevica radi greške i ako se ne bavi stvarnim problemima ljudi na učinkovit način. Tome svjedočimo i danas.

Kako je brisanje – i na razini reprezentacije i historiografije – sudjelovanja žena u Strelastim križevima oblikovalo kasniju percepciju i razumijevanje tog perioda?
Članice i podržavateljice odsutne su iz historiografije budući da stranka nije marila za žene, pa postoji jako malo sačuvanih podataka o ženskoj sekciji stranke. Zanimljivo je da povijesni arhivi u Novom Sadu i Košicama (današnja Slovačka) imaju neke dokumente budući da je stranka bila jako aktivna na bivšim mađarskim teritorijima. Povijest nakon 1945. fokusirala se na monstruozne žene ili pak članice obitelji muških dužnosnika, a ne na “obične” žene. Istraživanja fašizma i počinitelja se pak fokusiraju na (važne ili obične) muškarce. S druge strane, feminističke povjesničarke su se pretežno bavile ženama koje volimo i cijenimo, a ne ženama koje su djelovale protivno idealu emancipacije.
Koje su sve uloge žene obavljale u pokretu, i kakav je bio položaj ženske sekcije u ukupnoj hijerarhiji stranke?
Žene su bile povezane sa strankom na različite načine, ne samo kroz formalno članstvo. Ženska sekcija inicijalno je osnovana u svrhu regrutiranja novih članica i obavljanja humanitarnih zadataka kao što je pružanje pomoći ženama zatočenih dužnosnika stranke i općenito potrebitim obiteljima. Istovremeno, to je stvorilo prostor za radnice i neudane žene koje su željele neki oblik zaštite, a koje se nisu željele priključiti sindikatima ili socijaldemokratskoj stranci.

Zanimljivo je da su Strelasti križevi bili prva politička organizacija koja je prepoznala seksualno uznemiravanje na radnom mjestu. Možete li nam reći nešto više o tome?
U tom periodu povećao se broj zaposlenih žena, koje su uglavnom došle iz bivših mađarskih teritorija nakon Prvog svjetskog rata i koje se nisu svrstale uz lijeve pokrete. Opća društvena klima nacionalizma i antisemitizma usmjerila ih je prema Strelastim križevima koji su nudili podršku običnim radnicama i radnicima. Ipak, treba napomenuti da je prijedlog zaštite od seksualnog uznemiravanja na radnom mjestu bio povezan sa željom da se mađarske žene zaštiti od “međunarodnih kapitalista” – Židova.
Žene su činile 10 posto ratnih zločinki osuđenih nakon Drugog svjetskog rata u Mađarskoj. Tko su bile te žene?
Suđenja su bila masovna. Samo u Budimpešti je bilo 55 000 okrivljenika, što znači da je gotovo svaka obitelj na neki način bila uključena u proces, ali i da su okrivljenici/ce dolazile iz različitih društvenih slojeva. Intelektualke, umjetnice i glumice napustile su zemlju zajedno s njemačkom vojskom i vratile su se tek nakon 1990. kao žrtve komunističke represije. Ali među članicama je bilo i nekoliko liječnica koje su se nakon služenja zatvorske kazne nastavile baviti medicinom sve do 1970-ih. Zanimljivo je da najviše medijske pozornosti u tom periodu nisu dobile predvodnice ženske sekcije, već krvnice i masovne ubojice koje su se uklapale u sliku da je mađarski kolaboracionizam bio ograničen na članstvo Strelastih križeva, na mafijaše i kriminalce.
***
Andrea Pető je profesorica na Odsjeku za rodne studije na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti i članica Mađarske akademije znanosti. Napisala je šest monografija, uredila 31 zbirku, a njezini tekstovi na temu roda, politike i holokausta prevedeni su na 19 jezika. Godine 2018. dobila je prestižnu nagradu Madame de Staël za kulturne vrijednosti.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.