Objavljeno

Anamaria Drožđan-Kranjčec: Konačno u fokus kaznenog postupka dolazi i žrtva, ne samo okrivljenik

edf

Mreža podrške i suradnje za žrtve i svjedoke kaznenih djela trogodišnji je program koji je s provođenjem započeo u siječnju ove godine, a kojeg provode Ženska soba – centar za seksualna prava, zajedno s deset lokalnih partnerskih organizacija uz financijsku pomoć Ministarstva pravosuđa.

O tome zašto je ovaj program važan za cjelokupnu zajednicu, ali i same žrtve i svjedoke kaznenih djela, razovarali smo s njegovom voditeljicom Anamariom Drožđan-Kranjčec, inače voditeljicom pravnog tima Ženske sobe.

U čemu se, ukratko, sastoji program „Mreža podrške i suradnje za žrtve i svjedoke kaznenih djela“?

Do prošle godine u Hrvatskoj smo u samo sedam županija imali odjele za podršku žrtvama i svjedocima pri županijskim sudovima. Djelatnici tih odjela tim su osobama pružale informacije, emocionalnu podršku, pratnju i snalaženje u prostorijama suda, pripreme za sami sudski postupak. U trinaest hrvatskih Županija nismo imali takvo mjesto, imamo nevladine organizacije koje se bave specijalizirano za neku vrstu prekršajnih i kaznenih djela – što je najčešće nasilje u obitelji, ali nismo imali ljude koji bi pružali pomoć i podršku svim žrtvama i svjedocima kaznenih djela, neovisno o spolu.  S ovim programa uveli smo taj program na područje ovih trinaest županija i to sada rade nevladine organizacije uz pomoć Ministarstva pravosuđa. Osim te osobne emocionalne podrške, ono što organizacije rade je psihološko, pravno savjetovanje, prate osobe u sudskim procesima u prostorije suda, na policiju, državno odvjetništvo.

Vjerujemo da su žrtve i svjedoci u tim prilikama često zbunjeni i anksiozni, napeti, dezorijentirani…

Nama je u Ženskoj sobi iz iskustva poznato  da osoba kad ide na sud ne zna gdje ide, kako izgleda prostorija, tko će sve tamo biti prisutan. U prošloj 2017. godini je ukupno bilo 52 000 žrtava kaznenih djela. To je jako velik broj iz kojeg je vidljivo koliko je ovaj program potreban. No, ono što je jako teško procijeniti je težina kaznenog djela, s obzirom na osobu kojoj se ono dogodilo. Naravno da postoje teža i lakša kaznena djela, no nekim osobama teško pada i sam dolazak na policiju, boje se i nelagodno im je. Do sada nam se u provedbi projekta pokazalo da baš pratnja osobe od povjerenja korisnicima jako pomaže, olakšava postupak i snalaženje u zgradama suda.  Sam susret s počiniteljima je za mnoge traumatičan. Direktiva na temelju koje je rađen cijeli ovaj program kaže da je baš u tom segmentu pomoć i podrška ključna. Naš sustav je osiguravao da iskaz i svjedočenje žrtve mogu dati izdvojeno, no to se odnosilo samo na trenutak davanja iskaza. Ali susretanje izvan prostorije, ispred zgrade suda i dalje nije regulirano i standardizirano u svim županijama, na nekim sudovima na to paze, dali su organizacijama koje se bave podrškom za žrtve i svjedoke posebne prostorije, žrtva tada ima uvjete da svjedoči ranije ili kasnije od počinitelja.

Pitanje je i koliko građana doista poznaje uvjete u sudstvu i policiji, dok se jednom ne nađe u tom sustavu.

Da, sudnice u Hrvatskoj su izuzetno malene, osim Županijskog suda u Zagrebu gdje postoje nešto malo veće sudnice, to su one koje vidimo na televiziji kada se sudi političkoj ekipi i poznatim gospodarstvenicima, ali u pravilu su sudnice veličine manjeg ureda u kojemu vrlo stisnuti sjede sudac ili sutkinja, državni odvjetnik/ca, zapisničar/ka, okrivljenik i njegov odvjetnik, žrtva, nešto javnosti.  Prije dok nije bilo mogućnosti svjedočenja i davanja iskaza putem audio i video uređaja najčešće su sjedili žrtva, pored nje počinitelj, eventualno pravosudni policajac između njih. Nedavno smo na televiziji mogli vidjeti da se to ponovno dogodilo u slučaju požeškog župana i njegove supruge koji su sjedili jedan pored drugoga u sudnici dok je ona davala iskaz o obiteljskom nasilju. To je apsolutno neprihvatljivo, mada nije poznato je li takvo što žrtva u ovom slučaju sama zahtijevala. Prema mom mišljenju ona nije trebala biti u toj prostoriji dok je on davao iskaz i obratno.  Intencija same Direktive je da se prema žrtvi ponaša s poštovanjem, osjećajno, na nediskriminirajuć način, da joj se može omogućiti da razumije proces u kojem se nalazi.

U medijima i u javnosti često se žrtve prikazuju neprimjereno, često im se čak i ne priznaje status žrtve.

Konačno u fokus kaznenog postupka dolazi i žrtva, ne samo okrivljenik. Ranije se uglavnom pazilo da se ne povrijede prava okrivljenika (obzirom na odredbe kaznenog postupka), a o žrtvi se nije brinulo na isti način. Relativno kasno smo dobili i da žrtva ima status žrtve, a ne svjedoka, to se dogodilo tek 1.1. 2013. Unatrag tri ili četiri godine mi se intenzivno bavimo sa žrtvom. Mislim da smo na dobrom putu, ono što je meni kao pravnici dosta tužno je da nas je na to morala natjerati Europa. Važno je da se standardiziraju ti procesi: nije moguće da žrtve i svjedoci u Zagrebu imaju veća prava i mogućnosti nego osobe iz Ličko-senjske županije ili Dubrovačko-neretvanske.  Tehnički uvjeti sudova, ljudski kapaciteti, policija, državno odvjetništvo, rad nevladinih organizacija, rad svih ovih sektora treba biti jednak u cijeloj Hrvatskoj.

U Hrvatskoj je velik udio starijeg ženskog stanovništva koje nije mobilno i informatički je nepismeno. Kako doći do njih?

Najčešće se uglavnom žene javljaju za pomoć i podršku, najčešće su u pitanju kaznena djela nasilja i obitelji, prekršaji nasilja. Uvijek se moraju u obzir uzimati osobne značajke same žrtve.  Treba voditi brigu o starijim osobama, osobama s invaliditetom, djeci. Primjerice, starijoj ženi iz Ličko-senjske županije koja je slabo prometno povezana, nema financijske mogućnosti da ode u grad i pita nekoga za savjet ili pomoć, izolirana je zadnjih dvadeset godina, ta osoba se ne može snaći u ovom sustavu i mi joj moramo omogućiti pomoć i podršku.  Pokrenuli smo web stranicu, tiskaju se mnogobrojni materijali, išao je radio jingle na lokalne radio postaje upravo zbog ovakvih ljudi.  Moramo tražiti modele i kanale pomoću kojih informacije možemo plasirati do svih korisnika I korisnica.

U čemu se sastoji fokus u prvoj godini provedbe programa?

Osim samog uspostavljanja Mreže u prva tri mjeseca provedbe višednevnih edukacija za organizacije, fokus je bio na uspostavljanju suradnje na lokalnim razinama u županijama, da se sve organizacije upoznaju s predstavnicima sudova, policije, državnih odvjetništava. Na sudovima su postavljeni punktovi s materijalima, volonteri i volonterke dežuraju na dane kad je najviše rasprava. Koncentrirali smo se i na nacionalnu kampanju “Mreža podrške i suradnje za žrtve i svjedoke kaznenih djela” i širenju vijesti o postojanju ove mreže. Kad smo osmišljavali kampanju nismo htjeli ići u smjeru promocije prava žrtava I svjedoka, direktiva i zakona, već nam je bio cilj promovirati postojanje organizacija civilnog društva koje će provoditi Mrežu, zato nam svi materijali usmjereni na te organizacije s porukom “tu smo, obratite nam se”. Željeli smo učiniti vidljivom činjenicu da postoje mjesta na kojima se žrtve i svjedoci mogu obratiti za pomoć i podršku, a kada oni dođu tamo onda se s njima radi sve što se može kroz dostupne usluge. Organizirane su i javne akcije, okrugli stolovi, medijski istupi, sve u cilju širenja informacija. Prva godina je pilot godina u kojoj ćemo vidjeti kako u kojoj županiji zaživjeti naša Mreža. Svaka županija živi vlastiti život, u nekima smo prihvaćeni jako dobro od samog početka. Recimo, Istarska županija je jako dobro prihvatila cijelu priču, Požeško-slavonska, Varaždinska, nekim županijama će trebati malo više vremena. U drugim županijama krećemo od temelja, tamo konkretnije trebaju prihvatiti ideju i postojanje nevladinih organizacija, oni nisu upoznati s našim kapacitetima i načinima rada, oni trebaju tek shvatiti što znači kada osobu prije svjedočenja i davanja iskaza pripremimo, radimo s njom, psihološki ju ojačamo. Kada se to napravi, onda je kasnije kvalitetniji iskaz, veća je korist za sam postupak. U radu Mreže je aktivno oko osamdeset osoba, to ovisi o ljudskim kapacitetima pojedinih organizacija.

Dok radite ovaj program imate li dojam da radite posao države i državnih institucija? Organizacije civilnog društva su u hrvatskom društvu i na drugim poljima vrlo često u situaciji da preuzimaju ulogu državnih institucija.

Na mnogobrojnim sastancima sa institucijama na nacionalnoj razini smo dobili tu zamjedbu da je tako, Direktiva kaže da država mora poduzeti sve mjere da bi se žrtvama i svjedocima mogućio pristup službama za podršku, no ne propisuje iz kojeg smjera dolazi ta aktivnost. Jako je bitno naglasiti da Direktiva naglašava da bi trebale postojati opće i specijalističke službe, a naša Ženska soba kao centar za žrtve seksualnog nasilja jako je dobar primjer takve prakse. Mi se nadamo da će u svakoj županiji u kojoj radimo s vremenom otvoriti odjel za podršku i suradnju za žrtve i svjedoke. Primjerice, mi sa Odjelom za žrtve i svjedoke u Gradu Zagrebu imamo jako dobro usklađenu suradnju u ovom pitanju i to je primjer dobre suradnje odjela i NGO-a. No, dok se to ne napravi u cijeloj zemlji, činjenica je da su nevladine organizacije jedine bile spremne uključiti se u ovu priču. Međutim, želim naglasiti da je svaka od naših partnerskih organizacija jako dugo bavi ovim poslom, ni jedna nije nova, ovim su one malo proširile djelokrug rada. Ovo je samo tiješnja suradnja nevladinih organizacija i države koja je osigurala sredstva za Mrežu.

Mreža je uspostavljena na tri godine. Što kada nakon 2020 godine program Mreže bude završen?

Svakako je važno da Mreža nastavi funkcionirati i raditi nakon provedbe programa. Cilj nam da u ove tri godine dok imamo osigurana sredstva posložiti stvari, vidjeti kako se funkcionira na terenu. Uz nacionalnu potporu Ministarstva ili bez nje, prijavljivanjem na druge europske fondove Svi mi smo surađivali i prije ove Mreže, a kroz ove tri godine će se ona ojačati, Mreža će se formirati da funkcionira I bez ovih sredstava, kroz neformalnu suradnju, kroz druge projekte. Vjerujem da će se to dogoditi jer mreža ima jako dobar potencijal.


Povezano