Seksualni rad je rijetko predmet znanstvenog istraživanja, bilo da govorimo o sferi zdravstva ili o sferi društvenih znanosti, što nas ostavlja u neopravdanom neznanju po pitanju teškoća s kojima se susreću osobe koje prodaju seksualne usluge.
Jedno od istraživanja koje bi nam moglo pružiti bolji uvid u uvjete koji vladaju u samoj profesije objavljeno je prošlog mjeseca, a radi se o istraživanju rizika HIV-a među seksualnim radnicama u Zagrebu i Splitu koje je trajalo od 2008. do 2014. godine.
Istraživanje su proveli profesor Aleksandar Štulhofer i njegovi suradnici i suradnice, a obuhvatilo je više od 300 žena koje su se u trenutku istraživanja bavile seksualnim radom na području Splita i Zagreba. Primarno usmjereno na proučavanje rizika od zaraze HIV-om, istraživanje je rezultiralo i podacima koji upućuju na mnoge druge probleme i rizike kojima su izložene seksualne radnice u Hrvatskoj.
O kojim se rizicima radi i kakvi su uvjeti života osoba koje se bave seksualnim radom, kao i o tome što bi donijela potencijalna dekriminalizacija ili legalizacija, popričali smo s autorom istraživanja, profesorom Aleksandrom Štulhoferom.
Istraživanja zdravstvenih rizika i životnih uvjeta osoba u domeni seksualnog rada su vrlo rijetka na našim prostorima. Kako to da ste se usredotočili baš na seksualne radnice i kako ste uspostavili suradnju?
Istraživanje je bilo dio nastojanja, započetih 2003. godine u sklopu programa Globalnog fonda, da se analiziraju rizici zaraze HIV-om među svim skupinama koje se smatraju osobito ranjivima. Jedna od tih skupina su i seksualne radnice o kojima prije naših istraživanja nije bilo nikakvih sustavnih podataka. Ovdje je možda važno naglasiti da međunarodne institucije uključene u borbu protiv HIV/AIDS-a, poput UNAIDS-a i Svjetske zdravstvene organizacije, inzistiraju na uporabi termina „seksualna radnica“ umjesto stigmatiziranog pojma „prostitutka“.
U trenutku kada smo planirali prvo istraživanje, postojalo je nekoliko javno zdravstvenih istraživanja koja su bila primarno fokusirana na testiranje na HIV, a koja su uključila i manji broj seksualnih radnica. Naše istraživanje nije uključivalo biološko testiranje, već je provedeno metodama upitnika i intervjua kako bi se prikupili podaci o ponašanjima. Kontakt smo uspostavili kroz udruge koje već godinama rade sa seksualnim radnicama nastojeći smanjiti rizike kojima su izložene (dijele besplatne kondome, letke o HIV rizicima, pozive na besplatno testiranje i slično).
Nakon što su djelatnici udruga prošli kratku edukaciju, oni su bili ti koji bi seksualnim radnicama uručili kratki upitnik koji smo bili sastavili. Da smo mi kao istraživački tim pokušali sami prikupiti podatke, vjerojatno ne bi bili jednako uspješni jer je riječ o prilično zatvorenoj i nepovjerljivoj zajednici, a često su tu i svodnici koji žele imati kontrolu nad svime što se događa.
Istraživanje ste vršili u dva vala, 2007./2008. i zatim opet 2014.
Što pokazuju rezultati?
Što se tiče prisutnosti HIV-a, mislim da je situacija stabilna u tom smislu da je HIV praktički odsutan (koliko mi je poznato, u uzorku je bila samo jedna HIV pozitivna sudionica). Međutim, naši nalazi jasno pokazuju da su seksualne radnice i dalje izložene prilično velikom riziku infekcije. Primjerice, otprilike ¼ žena je navela kako joj je u prošloj godini dijagnosticirana spolno prenosiva bolest. Tu dolazimo do još jedne zanimljive povezanosti koja zaslužuje posebnu pažnju.
Naime, uključili smo više pitanja koja su bila vezana uz situaciju u kojoj se seksualne radnice nalaze. Poseban naglasak stavljen je na izloženost različitim vrstama nasilja: seksualno, neseksualno, direktno (ono što se meni dogodilo) i indirektno (ono što se drugima dogodilo – ako su moje prijateljice i kolegice imale u posljednjih tjedan nasilne klijente, onda je to i moj stres). Rezultati su pokazali da je razina izloženosti svim nabrojanim vrstama nasilja izrazito visoka.
Primjerice, gotovo jedna trećina je bila napadnuta od strane klijenta u posljednjih godinu dana, a skoro dvije trećine je navelo kako poznaje neku seksualnu radnicu koju je klijent fizički napao u istom razdoblju. Ta izloženost nasilju, kako su naše analize pokazale, povezana je s rizicima infekcije HIV-om. Žene koje su bile izloženije nasilju manje su koristile kondome i bile su prisutnije među onima je u posljednjih godinu dana dijagnosticirana neka spolna bolest. Povezanost između viktimizacije i povećanog rizika je logična ako uzmemo u obzir da nasilje i viktimizacija često kao posljedicu imaju ugroženo mentalno zdravlje, depresivnost i smanjeno samopoštovanje.Depresivnije žene bit će manje sposobne zaštiti se. Smanjeno samopoštovanje dovodi do manje brige za sebe i tako dalje.
Tu dolazimo do još jednog nalaza studija: veza između viktimizacije i veće izloženosti rizicima ne postoji kod sudionica koje su na pitanje o tome imaju li kakvu podršku (obitelj, prijatelji/prijateljice, partner/partnerica) odgovorile pozitivno.
Drugim riječima, emocionalna podrška bliskih osoba neutralizirala je učinak viktimizacije. Na žalost, u Hrvatskoj trenutno ne postoji sustavna psihosocijalna podrška seksualnim radnicama od strane države ili civilnih udruga.
Što trenutno najviše ugrožava položaj seksualnih radnica i što bi po vama trebalo promijeniti da se poboljšaju njihovi životni uvjeti?
Kakve god moralno/ideološke stavove imali o seksualnom radu, činjenica je da su te žene izložene ogromnim rizicima. Čini se da trenutna situacija oko seksualnog rada te rizike na smanjuje već ih povećava. Za početak tu je kriminaliziranost (prekršajna kažnjivost), zatim sveopća stigmatizacija, potom činjenica da ne postoji nikakvih inicijativa koja bi im omogućila izlazak iz seksualnog rada (programi za prekvalifikaciju), ali i to što seksualne radnice nemaju nikakvu reprezentaciju, što ne postoji nikakva udruga koja bi, recimo, okupljala bivše ili trenutne radnice i tako dala glas svim ženama koje prodaju seksualne usluge. To i nije neobično s obzirom na to da takva tradicija u nas ne postoji.
Recimo upravo se radi na novoj zakonskoj regulativi seksualnog rada u koju nije uključena niti jedna sadašnja ili bivša seksualna radnica. Što se tiče pomoći seksualnim radnicama, trenutno postoje dvije udruge koje se bave time (jedna u Zagrebu i jedna u Splitu) i one funkcioniraju prema principu smanjivanja rizika (tzv. harm prevention). Njihovi članovi odlaze na teren i dijele kondome, brošure, a u nekim boljim vremenima dijelili su i bonove za besplatne ginekološke preglede. Te udruge rade jako važan posao, no prevencija rizika u širem smislu, koja bi se uhvatila u koštac s viktimizacijom, pružila psihosocijalnu podršku te mogućnosti za izlazak iz seksualnog rada, ne postoji.
Da bi se zbilja pomoglo ženama u seksualnom radu hitno su potrebne dvije stvari: dostupna savjetodavna pomoć te programi prekvalifikacije koji bi onim seksualnim radnicama koje to žele omogućili izlazak iz profesije.
Oba programa bi se mogla provoditi i kroz spomenute udruge jer su tijekom višegodišnjeg rada uspjele izgraditi odnos međusobnog povjerenja. Čak i da se ništa zakonski ne promijeni, bila bi to intervencija koja bi pomogla stvarnim osobama.
Na koji način bi po Vama legalizacija utjecala na položaj seksualnih radnica?
Postoje dvije opcije, dekriminalizacija i legalizacija. Dekriminalizacija može imati dva oblika, jedan je da seksualni rad naprosto prestane biti predmetom zakonskog interesa, što bi značilo da i nuđenje i korištenje usluga prestaju biti kažnjivima. Druga varijanta, koja postaje sve popularnija i mislim da se razmatra i u Hrvatskoj, jest dekriminalizacija radnica/radnika ali kriminalizacija klijenata/klijentica, (tzv. švedski model). Moram priznati da nisam uvjeren u korisnost tog modela.
Kao istraživaču, fokus mi je na zdravlju seksualnih radnica, a čini mi se da švedski model po tom pitanju ne mijenja mnogo jer i dalje sve ostaje u podzemlju. Seksualne radnice i dalje ostaju nezaštićene jer moraju šutjeti o svom radu kako klijente ne bi izložili riziku kaznenog progona. U tom smislu, ne vjerujem da bi dekriminalizacija seksualnog rada i kriminalizacija klijenata pomogla.
Takvog su mišljenja međunarodne organizacije koje se bore protiv HIV/AIDS epidemije, a i epidemiolozi koji su prošle godine u uglednom medicinskom časopisu Lancet objavili radove o međunarodnim iskustvima borbe protiv HIV-a u populaciji seksualnih radnica. Druga mogućnost je legalizacija, što bi značilo ne samo da seksualni rad prestaje biti kažnjivim već i da ulazi na listu profesija te država regulira i ubire porez. Ta varijanta ima potencijal da zaštiti zdravlje i temeljna ljudska prava seksualnih radnica, no pitanje kako će država regulirati profesiju predstavlja potencijalni problem.
Hoće li država koja je općenito neorganzirana i neefikasna doista dobro brinuti o tradicionalno stigmatiziranoj profesiji? Hoće li, primjerice, novac prikupljen kroz porezna davanja osoba koje prodaju seksualne usluge biti iskorišten za uspostavu programa koji bi omogućili izlazak iz profesije? To su pitanja na koja nemamo odgovore, ali koje bi trebali kritički promisliti. Kako legalizirati seksualni rad u situaciju u kojoj se glas osoba koje se njime bave ne može čuti?
Koliko stručnjaci i znanstvenici mogu utjecati na legislativu?
Nemamo dovoljno istraživanja da bismo stvarno mogli ponuditi podatke na temelju kojih bi se mogla organizirati neka razumna društvena politika. Postoje isključivo podatci o rizicima, što nije dovoljno jer je vladajući moralno /ideološki princip često puno jači od principa zaštite osoba koje se nalaze u lošoj situaciji. Lakše je nešto zabraniti i nadati se da će time problem nestati, nego baviti se sudbinama žena koje su u toj profesiji. Oni koji bi poduzeli konkretne korake morali bi biti spremni i odgovarati na kritike svih kojima se to ne bi svidjelo. Samo istraživanja se nerijetko proglašavaju promocijom seksualnog rada.
Imate li podatke o muškarcima koji se bave seksualnim radom?
Na žalost nismo prikupljali podatke o muškarcima koji se bave prodajom seksualnih usluga. Premda ih je nekoliko sudjelovalo u posljednjem valu našeg istraživanja, muškarci čine vrlo mali postotak osoba u seksualnom rada i njihova je situacija drukčija od situacije u kojoj se nalazi većina žena – barem kada je riječ o muškarcima koji prodaju seks ženama. No, o tome ne znamo gotovo ništa osim da ih društvo manje stigmatizira.
Seksualne radnice su nevidljiva skupina koja je izrazito stigmatizirana i od koje postoji moralni zazor. Izložene su velikoj količini direktnog i indirektnog nasilja koje je djelomično zaslužno i za velike zdravstvene rizike fizičke i psihičke prirode.
P
odrška smanjuje negativni efekt izloženosti, što nas upućuje na to da bismo pod hitno trebali uspostaviti politiku podrške i pomoći seksualnim radnicama, bez obzira na to promatramo li problem iz aspekta javnog zdravstva ili iz aspekta temeljnih ljudskih prava.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
