Nakon završetka ovogodišnjeg Zagreb Pridea zajedno s tri prijateljice zaputila sam se kući. Dok smo se približavale tramvajskoj stanici na Glavnom kolodvoru zamijetile smo skupinicu od 6-7 klinaca (ne znam kako bih ih drugačije nazvala jer mislim da su još uvijek debelo u srednjoj školi) za koje sam automatski nagonski pretpostavila da bi mogli biti problematični – sve je, od načina na koji su nas promatrali do trenutka kada se jedan od njih nasilno ugurao u moj osobni prostor upućivalo na to kako ideološki pripadaju skupini koja nas je suptilnim iskazivanjem neslaganja dočekala na Trgu bana Josipa Jelačića.
Naravno, predviđanja su se pokazala točnima: verbalno smo napadnute, prijetnje su pljuštale i da, s punim nas je pravom moglo biti strah – zato što smo bile četiri djevojke naspram sedmorice klipana koji su, iako nekoliko godina mlađi fizički bili dvostruko veći od nas; jer je kod takve vrste ljudi, koji tako slijepo i bezobzirno izlijevaju svoju mržnju nemoguće odrediti posjeduju li ikakvu moralnu ili etičku granicu koja će me u njihovim očima označiti kao drugo ljudsko biće, a ne mrsku ništicu manju od kukca koju je potrebno bespovratno zatrti; i konačno, jer nisam bila sigurna da će nam u slučaju otvorene eskalacije fizičkog nasilja itko priskočiti u pomoć. Ovakve primisli uglavnom dovode do barem nekoliko sekudni potpune paralize i osjećaja panike i bespomoćnosti kakvu napadači i žele postići, ali sam se ipak uspjela trgnuti i zaprijetiti mu kako ću nazvati policiju; čim sam iz torbe izvukla mobitel, „hrabra“ je skupina podvila rep među noge.
Jasno mi je da smo, za razliku od primjerice Dražena i Igora prošle sasvim bezbolno – sve je ostalo na riječima, fizički smo ostale u jednom komadu. Trauma koju smo doživjele u odnosu na brojna druga iskustva toliko je benigna da je pitanje imam li je uopće pravo nazvati traumom, a nas žrtvama. Ono što me ljuti je što trag, ako već ne fizički, jest ostao, što ja i dalje razmišljam o tom događaju, dok je našim (verbalnim) napadačima iščilio iz pamćenja u onom trenutku kada su napustili stanicu, izuzev što su si možebitno čestitali što su pokazali „nakazama“ tko ovdje vedri i oblači.
Američka feministička psihoanalitičarka Laura S. Brown u kratkom ogledu Not Outside the Range: One Feminist Perspective on Psychic Trauma (uvršteno u Trauma: Explorations in Memory; uredila Cathy Caruth, The John Hopkins University Press, 1995.) bavi se definicijom traume kao događaja izvan raspona uobičajenog ljudskog iskustva. Ovo što je u naizgled neutralnoj definiciji problematično upravo je odsutnost bespristranosti koja bi trebala biti temelj znanstvenog pristupa problemu – sintagma uobičajeno ljudsko iskustvo u ovom se slučaju odnosi na iskustvo dominantne, dakle bijele, heteroseksualne, muške populacije. Intenzitet i „stvarnost“ traume mjeri se isključivo mjerilima navedene skupine, tj. mogućnošću da pripadnici te skupine navedenu traumu iskuse kao žrtve. Ovakvo primijenjeno mjerilo automatski isključuje negativna iskustva ne-dominantnih i manjinskih grupa, ujedno usrdno osnažujući „mit o voljnosti žrtve… koji služi kako bi održao odnose moći u hetero-patrijarhalnom društvu.“ (Brown, 1995: 105) Osim toga, Brown spominje i koncept „suptilne traume“ , koju definira kao „traumatične posljedice opresije koja ne predstavlja nužno izravno nasilje ili prijetnju fizičkoj dobrobiti u danom trenutku, ali koja traumatizira psihu i duh.“ (1995: 107)
Ovakve „mikrotraume“ dobro su poznate svakoj marginalnoj skupini, od „duhovitih“ dosjetki temeljenih na račun nečijeg fizičkog izgleda koji „odskače“ on norme, seksualnih aluzija s kojima se žene svakodnevno susreću na ulici i radnom mjestu, verbalnih šikaniranja i maltretiranja koja ne štete našoj fizičkoj dobrobiti, ali nas nesumnjivo pogađaju tamo gdje smo najranjiviji i iz dana u dan nas čine svjesnima naše izloženosti napadima bilo koga tko si to uzme za pravo. Kakav kick od toga što čine imaju oni koji to čine, nikada mi neće biti jasno.
Nikada mi neće biti jasan užitak koji osjeća dvostruko veći i teži muškarac kada pritjera ženu u kut zahtijevajući od nje seksualne usluge, dok se ona pita kako on ne posjeduje niti najmanju osjetljivost spram drugog (slabijeg) ljudskog bića, niti kada trostruko brojnija skupina fizički napadne dva pojedinca zbog neslaganja s njihovim seksualnim preferencijama.
Ono što me najviše brine u takvim slučajevima je onaj dobro poznati „ne talasaj“ stav kojemu smo izloženi od najmlađih dana, s kakvime smo uostalom manje-više svi odgojeni. Razumljivo je zašto nas obitelj i društvo uči tome da ne treba talasati, već prignuti glavu, gledati svoja posla i nadati se kako neće baš nas: u pitanju je osobni integritet, preživljavanje, najposlije i fizička sigurnost. Razumljivo je da mnogo ljudi ne želi prisustvovati manifestacijama poput Pridea iz čistog straha i brige za vlastitu sigurnost; ljudski je nagon za samoodržavanjem, napokon, onaj najtemeljniji. Zašto bismo riskirali vlastitu glavu zbog nekakvog ideala kada je očito da od društva i državnih institucija nećemo dobiti gotovo nikakvu zaštitu, a svjesni smo da svijet oko nas nije kao u Disneyevim crtićima i bad guys na kraju neće nužno dobiti ono što zaslužuju. S druge strane, svaki put kada ostanemo pasivni suočeni s verbalnim i fizičkim napadima na nas ili nekog drugog, gubimo djelić tog toliko brižno čuvanog osobnog integriteta.
Zbog ovog što mi se u petak dogodilo sasvim sigurno neću zaobići Pride iduće godine, a drago mi je što su i oni koji puno lošije prošli izrazili jednak stav. Jedini način na koji je moguće boriti se protiv bilo kojeg oblika traume je svjesno napuštanje položaja žrtve. Sudionici i sudionice Pridea to čine već devet godina za redom.
