Slike Aleksandre Waliszcewske poigravaju se stereotipiziranim tropima feminiteta kao „apsolutnog drugog“. Otud svojevrstan „povratak“ načinima prikazivanja spoja ženskosti i monstruoznosti koje su bile karakteristične za srednji vijek i predmoderno doba.
Ženske figure su predstavljene ili direktno kao čudovišne – kao gorgone, proždiruća kanibalska stvorenja, neprijateljske meduze koje vrebaju muškarce iz blatišta – ili kao figure koje aludiraju na tipične fantazmagorije seksualne perverzije i fizičkog kažnjavanja, „simboličke kastracije“ koje su spajane s feminitetom kao nužnim produktom „demonskih sila“.
Čini se da su materijali i teme za slike pozajmljene sa srednjovjekovnih marginalija koje su krasile korice i stranice knjiga, pa da je taj dekorativni moment zoofilije i ginofobije – preplićući tijela žena s tijelima zvijeri – prerastao u nešto više od feudalne alegorije ilustracija poznatih scena raja, pakla, makabrizma, monstruoziteta i bestijarijuma.
U povijesti eksploatacije feminine imagologije, kao što je to primjetila Barbara Creed, posebnu konstantu imaju mitovi o „kastrirajućoj ženki“ kao hiperseksualiziranoj „maternici“ koja prijeti da će progutati muškog heroja-viteza. Primitivna, ginofobičina imagologija stavlja znak jednakosti između neukroćene divlje zvijeri s jedne strane i ženskih seksualnih nagona s druge, kada oni bivaju otrgnuti od svoje čisto prokreacijske uloge, kao i od kontrole patrijarhalnog diktata patrilinearno nadzirane seksualnosti.
Aleksandrino poigravanje ovim tipom reprezentacije kroz rekreaciju pojedinih mitskih scena, neizostavno je praćeno određenim referencama na moderno stanje, te time promatrač/ica ne može do kraja prihvatiti diktat „monstruoznosti“ kao produkt bivših vremena bez da pritom preispita porijeklo, odnosno genezu tih slika, koje se u suvremenom kontekstu neizostavno ukrštavaju sa sve vidljivijom stvarnošću seksualne i rodne opresije i one tjelesne, puritanske, što diktira posvemašnji konzervativni zaokret ka repatrijarhalizaciji maskuliniteta i novoj demonizaciji feminiteta.
Aleksandrinim slikama se tako provlači prividna naivnost predmodernog viđenja svijeta kao prostora naseljenog demonima i utvarama koje proganjanju individue na svakom koraku. Može se reći da je feminina svijest opterećena fantazmima seksualne i sadomazohističke prirode te je zbog toga poigravanje viškom zazora i ženskog tijela kao posrnulog abjekta nalik na svojevrsni egzorcizam tabuiranih, psihosocijalnih fantazija, od unutra prema vana – ka predmetnosti same slike.
Fascinacija ženskom monstruoznošću bazira se na postojećim, u dominantnoj kulturi utemeljenim strahovima od viška ženskog seksualnog znanja, koje se odmah, po principu egzotizacije i mistifikacije, pripisuje pogledu apsolutno drugog, kao prijeteće pojave demonizirane, hipertrofirane seksualnosti. Tako, uvijek iznova, lice gorgone – one koja u mitologiji ubija (muške) heroje svojim pogledom, varira od slike do slike. Ono što je, međutim, specifično u Aleksandrinoj slikarskoj fetišizaciji objekta mitomanske fascinacije, je skoro stripovska karikaturalizacija, koja oslobađa i predmet slike i promatrače/ice od asocijacije na demonsku opsjednutost i ukletost, izlažući opća mjesta maskulinocentrične umjetnosti persiflaži i ironiji.
Tako je na jednoj od gorgonskih slika prikazan fantazmagoričan makabrički ženski portret kojem tijela crnih mačaka kuljaju kroz sve otvore – oči, nosnice, usta. Lice ove gorgone dovodi do već poznatog poigravanja pogledom (gaze) koji se inverzivno okreće svojim kastrirajućim svojstvima prema muškom promatraču. Pri tome, svaki otvor na ženskom licu predstavlja se kao demonološki abjektni „spremnik“, dok su zmije kao tradicionalni rekviziti animalnog stigmatiziranja žene parodijski zamijenjene mačkama, po liniji opsesivne fasciniranosti zoomorfnom figurom žene-mačke. Iako se nastavlja kontinuitet prikazivanja žene kao omnipotentne figure u arhetipskom dosluhu s „tamnom stranom“, pastiš i posveta mitskim uzorima proizvode mjesto slobodnog poigravanja kanonskim citatima umjetnosti.
Neke od zoomorfnih opsesija dodatno su arhaizirane i demonizirane kao figure iz mitske „prošlosti“. Slike kao svojevrsni bestijarijumi svjedoče o dominaciji životinjskog svijeta koji nihilistički ranjava, masakrira i proždire ljude. Priroda je shvaćena prvenstveno kao još uvijek neosvojena divljina kojoj su ženske figure izložene kao naročito ranjive – kao, primjerice, na slici na kojoj izranjavana i izgrebana grupa žena bježi pred nevidljivom nemani. Namjerna dvosmislenost identiteta ovih nevidljivih progonitelja ostavlja prostor za nagađanje o možda ljudskoj, možda muškoj prirodi ovih predatorskih zvjerki, koje su na drugim slikama nešto jasnije označene. Aleksandra opsesivno varira iste motive, opskrbljujući ih dodatnim detaljima i time novim, osvježenim tumačenjima.
Posebno je vidljiva dominacija crvene boje krvi, a koža često poprima boju i obrise kirurški vivisekcirane i pred promatrača/icu izvrnute unutrašnjosti tijela, odnosno organa. Suočavanje s izvrnutom kožom, lubanjom, kao i zjapećim unutrašnjim organima – u svojevrsnom upriličenju dance macabrea – svjedoče tome da je fascinacija smrću zasnovana na magnetizmu zaziranja i privlačenja, dobrovoljnog pristajanja i prisvajanja, svojevrsne ambigvitetne spektakularizacije i estetizacije smrti i voajerskog uživanja u oprirođenoj grotesknosti prizora. Ogoljene, izložene ženske figure nas fasciniraju baš zato što smo pretpostavili njihovu smrt pomalo kao egzibicionizam i spektakl reprizne morbidnosti s kojom smo se srodili, baš kao što smo se navikli na egzibicionizam samoranjavanja ili ranjavanja apsolutno drugog koje dostiže obrise pulpa i snuffa.
Groteskni motiv tjelesnog rastvaranja i svlačenja izvrnutih organa ili penetrirane lubanje dovedeni su do karikaturalne dimenzije koja asocira na tijelo kao na postavu ili scenu rastvorenu u obliku nekakve svečane draperije. Time se s dozom morbidne ironije aludira na barokno-kičasto predstavljanje smrti kao još jedne kazališne predstave ili ukrasne metafore. To je ujedno i svojevrsno rastvaranje ne samo ženskog tijela, već i cjelovitosti ženskog subjekta koji se iz interijera zaštićenog kožom trajno eksternalizira u ovom pervertiranom obratu, čime se aludira na još jedan oblik opsjednutosti.
Fascinacija krvoločnim detaljima priziva učinak horor filmova, naročito u hiperboliziranim figurama tinejdžerki iza čije kože, kao teritorija nepodnošljive spolne drugosti, izvire određena shizoidna dualnost, mučeništvo, kao i posljedice traumatskog udvostručavanja i dislociranja „jastva“. Aleksandra se poigrava vlastitim opresivnim fantazmima spolne i rodne drugosti putem transgresivnog izmještanja, farsične dislokacije demonoloških strahova u egzorcirani prostor delirične, kvazi-bajkovite fantazmagorije.
Na jednoj od slika demonološka moć suza kao znak melankolične divinizacije napaćenosti divovske figure žene, poznata još iz srednjovjekovnih mirakula ili apokrifa, blasfemično je spojena s užasom lučenja sekreta, limfe i drugih pubescentnih tekućina, pa i same kože koja se pretvara u gnoj i u čijoj se kaši dave ostale minijaturne figure koje predstavljaju svojevrsnu multiplikaciju alegorijskog utapanja ženskog jastva.
Utoliko što se poigrava kontroverznom figurom žene kao meduze, makabrički element „opasne zavodnice“ izbija neinhibirano u prvi plan, čime se neutralizira pitanje erotski sublimnog i nježnog zavođenja, a ženski lik postaje neskriveno, nemisticirano neprijateljski i prijeteći prema maskulinitetu. Utoliko što se služi heraldičkom i feudalnom, viteškom simbolikom iz prethodnih epoha, motivi koje često varira su „ubojstvo zmije“, pri čemu se figura viteza petrificira u naglašenoj nemoći, gotovo kao porculanska figura, dok lice žene-zmije otkriva njenu demonsku neranjivost i nadmoć.
Pitanje je što ostaje od čitave mitomanijske fantazmagorije jednom kad se istjeraju demoni ženskosti na površinu. Je li moguće promijeniti paradigmu osobnih i kolektivnih opsesija i opresija, te izaći iz dualnog, crno-bijelog modela svijeta, kao i nihilističkog, parareligijskog pada u zemaljsko grotlo pakla?
Aleksandra je jedna od onih umjetnica koje su vođene vlastitim opsesijama, slikarskom demonologijom, efektima šoka i transgresijama bestijalnih rituala i tabua kao ključnim za estetsku snagu izraza. U tom aspektu ona ostaje na liniji shvaćanja vizualne umjetnosti kao polja dekadentnih pretjerivanja, zastranjivanja, korporalno-karnevalesknog, neiscrpnog poigravanja već postojećim tropima mizoginih zazora i ginofobičnih klišeja svevremenskog nasilja klerikalno-patrijarhalnih sredina.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
