Pojam naivne umjetnosti većina će ljudi automatski povezati sa slikarstvom na staklu i onim najpoznatijim imenima poput Ivana Generalića, Ivana Lackovića, Ivana Večenaja ili pak apstrahiranih pastelnih platna Ivana Rabuzina.
Zagrebemo li malo dublje u poznavanje naive, vjerojatno ćemo se prisjetiti da se radi o samoukim, odnosno (uglavnom) neškolovanim autorima (ili barem bez službene likovne naobrazbe) koji tematiziraju svakodnevicu sela što i ne čudi jer se, barem ona najpoznatija, naiva i formirala u podneblju ruralnog područja – u Hlebinama, malom selu nedaleko Koprivnice. Započevši pritajeno 1930-ih godina, tijekom 1950-ih i 1960-ih se razvijala, rasla i stasala, da bi u 1970-ima i 1980-im godinama dosegla vrhunac u stvaralačkom, inventivnom, tržišnom smislu.
Do potonjih desetljeća život i rad žena na selu je tih i „neprimjetan“ očima prevladavajućeg patrijarhata. Iako žene drže „tri ugla kuće“ brinući se istovremeno o obitelji, kućanstvu, domaćinstvu, poljoprivredi i gospodarstvu, njihov rad se „podrazumijeva“, često uzima zdravo za gotovo i time ne valorizira. O sudjelovanju na umjetničkoj sceni se ne razmišlja, a još manje govori.
“Razlog zašto ima tako malo velikih žena umjetnica u povijesti umjetnosti, nije u tome što žene imaju manje talenta, niti u tome što su namjerno zapostavljane u povijesti umjetnosti,” piše Ljiljana Kolešnik. “Razlog leži u tome što su im kroz povijest davane drugačije uloge, te u nekim razdobljima nije poticano njihovo profesionalno likovno obrazovanje niti bavljenje umjetnošću.”
Pa ipak, nekolicina, a kasnije i zamjetan kružok žena, ohrabrit će se i krenuti u svijet umjetničkog izražavanja i oblikovanja kako bi u prvom redu sebi olakšale, sebe izrazile, a onda i drugima pokazale za kakve su pothvate sposobne. Upravo u to vrijeme (1970-ih i 1980-ih) u Galeriji naivne umjetnosti u Hlebinama održavao se ciklus izložbi Žene koji je omogućio godišnje “stvaralačko sučeljavanje i kritičko razmatranje onog što žene ostvaruju u naivnoj umjetnosti,”[i] odnosno pridonio da se čuje (i vidi) i njihov glas.
Kako je naiva tijekom 1990-ih zapala u devalvaciju, kič i hiperprodukciju, tako je i njihov glas utihnuo. Sad, kad smo već pošteno zagazili u novo, 21. stoljeće vrijeme je da tu nepravdu barem malo ispravimo. Stoga će u ovom tekstu biti predstavljena tek šačica onih žena koje u naivi treba izdvojiti, istaknuti i barem im nakratko dati mogućnost da zabljesnu pod svjetlima reflektora.
Dragica Belković (fotografija u vlasništvu Marije Hegedušić)
Ana Matina – organski pristup slici
Spomenuti ciklus izložbi u Hlebinama svaki je put pokazao sve veći broj aktivnih autorica i njihova sve sigurniju vještinu. Priču započinjemo na uobičajenom mjestu – u Hlebinama, ali s potpuno neuobičajenom autoricom. Ana Matina samouka je slikarica koja je iza sebe ostavila prilično velik opus kao dokaz intenzivnog rada od 1960-ih godina sve do smrti (1989. godine). Kao tipična žena onog vremena, Ana Matina bavila se kućanstvom i radila u poljoprivredi, koristeći slobodne trenutke za umjetničko izražavanje kroz poeziju i slikanje. Stoga je njena motivika najčešće okrenuta ženskim likovima u različitim životnim situacijama te religijskim elementima u kojima pronalazi utjehu i smisao. Njen izričaj zapanjuje svojom jednostavnošću i elementarnom izražajnošću s ponekim fantastičnim elementima. Prema riječima njene kćeri, inspiraciju i poticaj za slikarstvo pronalazi u dubinama vlastita bića, ona stvara zato što osjeća da „mora“ zabilježiti vlastite misli i doživljaje.
Upravo ta iskonska potreba veže ju uz naivnu, ali i autsajdersku umjetnost. Outsider Art se djelomično poistovjećuje s pojmovima Raw Creation, Raw Vision ili Art Brut, a odnosi se na umjetnost u kojoj sam proces stvaranja postaje najbitniji, potaknut potrebom za spontanim izražavanjem. Riječ je o nekontroliranom i često automatskom stvaralaštvu oslobođenom racionalnih balasta, a utemeljenom na podsvjesnom i halucinantnom, unutarnjim viđenjima, snovitosti, fantazmama. Forme su često morbidne, na cijeni je ljepota ružnog, anarhija, dok se tradicija u potpunosti zatomljuje i ignorira. Budući da se temelji na samom činu izražavanja, poruke i značenja su gotovo uvijek šifrirane, egzistencijalne i krajnje osobne. Identitet života i umjetnosti predstavlja se osvjetljavanjem autorovih privatnih mitologija, vizija ili opsesija kroz crteže, slike, skulpture, objekte.
Ana Matina neće se u potpunosti odreći tradicije, ali će se u svakom slučaju odreći reda i formalnosti u korist spontanosti, što će i potvrditi nanošenjem boje isključivo prstima, stvarajući „organski“ pristup slici i umjetnosti. Stakla za svoje slike ne naručuje, već ih pronalazi po tavanima i stvara pomalo nezgrapne, ali izuzetno zanimljive, prostodušne kompozicije svijetlog kolorita koje bez obzira na tematiku većinom odišu veseljem i vedrinom. Već 1970-ih godina biva prepoznata od likovnog kritičara Marijana Špoljara te izlaže na ciklusima izložbi Žene. Nakon toga, njeno ime lagano pada u zaborav, od kojeg radove brižno čuva Marija Imbriovčan, Anina kći, i sama slikarica, a koje je 2013. godine donirala Muzeju grada Koprivnice. Oni su tijekom 2015. obogaćeni velikom donacijom dr. Hrvoja Neimarevića, pa se koprivnički muzej danas ponosi sa više od 100-tinjak radova ove umjetnice, čije vrijeme afirmacije i etabliranja na umjetničkoj sceni tek dolazi.
Mara Puškarić-Petras – svoja i jedinstvena
U selu nedaleko Hlebina, Novigradu Podravskom, 6. travnja 1903. godine rođena je Mara Puškarić-Petras. Završila je četiri razreda osnovne škole, a kao najstarija od šestero djece radila je sve poljoprivredne poslove. Udala se kak su drugi šteli i dogovorili 1922. godine za Matu Puškarića koji umire već 1926. godine od teške prehlade. Mara ostaje sama te skrbi za kćer Maricu obavljajući samostalno sve poljoprivredne i kućanske poslove. Proslikala je slučajno, oko 1955. godine, pomažući unuci Jasenki u izradi domaće zadaće. Tih nekoliko „radova“ držala je u zetovoj kleti kamo je 1962./1963. godine navratio Ivan Generalić te je nagovorio da krene slikati ono što je okružuje.
Mara Puškarić-Petras, Vitlanje, 1969. Muzej grada Koprivnice
Mara Puškarić-Petras u sferi umjetnosti sudjeluje čitav život. Još u mladosti je tkala, prela i vezla, tj. djelovala u sferi narodne kulture i kolektivne umjetnosti iz koje se u 60-oj godini života premješta u individualizirani svijet slikarstva. Mara, za razliku od većine autora, kao slikarsku podlogu od početka koristi lesonit (rjeđe platno) po kojem u početku slika zidnim bojama pomiješanima s lakom (kasnije i uljem), i to kistom načinjenim od kravljih dlaka. U slikarstvu će se uočiti nasljedovanje repetitivnosti (karakteristične za folklornu umjetnost) u ponavljanju njoj važnih tema i motiva, najčešće prizora iz „ženskog“ svijeta (prizori pralja, tkalja, majki…), svakodnevice i prirode.
Svoj slikarski opus formira u vrijeme 3. generacije Hlebinske škole, ali ne slijedi uzore, već ostaje svoja i jedinstvena. Njeni motivi zavičaja prožeti su poetskom interpretacijom žene koja nastoji nostalgično evocirati svijet djetinjstva i mladosti, izbjegavajući pritom jeftini sentimentalizam. Eksterijerne prizore često zaključuje vertikalama drveća i rascvjetanog grmlja, intuitivno usklađenog kolorita, koje slika minuciozno i s puno pažnje, poklanjajući pažnju svakom detalju. Do kraja života naslikala je oko 250 slika. Umrla je 4. ožujka 1998. godine u Novigradu Podravskom, neposredno prije 95. rođendana.
Katarina Henc – slikanje kao život
Također u Hlebinama, odnosno u obližnjem selu Sigetec, djetinjstvo i prve školske dane provodi Katarina Henc, rođena 19. listopada 1948. godine u zemljoradničkoj obitelji. Nakon završenih šest razreda osnovne škole, seli u Zagreb gdje nastavlja školovanje i završava Filozofski fakultet. Unatoč aspiracijama prema Akademiji likovnih umjetnosti, odustaje od upisa radi glasina o teškom prijemnom ispitu. No, kako i sama kaže, slikanje je kao disanje. Slikam, jer moram. Slikajući živim.[ii]
Prve slikarske korake odradila je još u djetinjstvu, učeći putem slika Branka Lovaka koji se pak oslanjao na ostvarenja već tada velikog Ivana Generalića. Kasnije, početkom 1970-ih godina pouke dobiva u ateljeu Vilima Svečnjaka, slikara i pedagoga koji je bio član grupe Zemlja, važne za formiranje fenomena Hlebinske škole naivne umjetnosti.[iii] Uz Svečnjaka je svladala crtačku vještinu i usvojila tehnološke finese korištenja boje i slikanja kistom.
Tematikom se uvijek vraća u podneblje svog djetinjstva, nastojeći prevladati odvajanje ciklusima punim nostalgije, doziranog idealizma s dozom kritike i asocijativnim poniranjem u prošlost i sjećanja.[iv] Zagonetna senzibilnost njenih slika proizlazi iz melankolične atmosfere postignute vještim odabirom tamnog kolorita i čudesnim igrama svjetlosti i sjene. Njen se put razlikuje od većine naivnih slikarica upravo u tome što je intelektualka – iako bez službene umjetničke naobrazbe – u prvi mah reklo bi se da je njen put do uspjeha bio jednostavniji i lakši. No, u početku stvaralaštva upravo zbog toga je odbijena u Galeriji primitivne umjetnosti (današnji Hrvatski muzej naivne umjetnosti) u Zagrebu – što je kasnije ispravljeno. Katarina Henc logikom zavičajnog podrijetla pripada Hlebinskoj školi te ju obogaćuje prebacujući težište mašte na unutarnju sliku, na zamisao koja se odvaja i od prirode i od idealnih uzora i stvara „iz sebe same“.
Dragica Belković – težnja ka neovisnosti
Katarina Henc u počecima svoje karijere za život je zarađivala slikanjem prazničkih čestitki. Upravo ju želja za zaradom i vlastitim prihodima povezuje sa sljedećom snažnom ženom – Dragicom Belković. Ako je slikarski put za umjetnice bio težak, onaj kiparski bio je kudikamo naporniji i zahtjevniji. Dragica Belković rođena je 15. lipnja 1931. godine u Hlebinama. Kiparenjem se bavi od 1967. godine kad joj je dijagnosticirana neka vrsta tuberkuloze očiju, pa u kiparstvu pronalazi utjehu, nadu i zaborav, a kasnije i nagradu, priznanje i profit. Indikativno, prvo djelo koje je izradila bila je Slijepa žena i već tada biva prepoznata od strane likovnih kritičara te je izabrana za izlaganje na međunarodnoj izložbi Naivi ’70.
Dragica Belković (fotografija u vlasništvu unuke Marije Hegedušić)
Njeni su likovi jednostavni i životni, sačinjenih od oblih formi – utemeljeni unutar kruga u kome sve počinje i završava. Tako će se i u svom stvaralaštvu kretati od simplificiranih formi preko skulptura sa sve složenijim detaljima do opet onih izvornih – jednostavnih, prisnih, poznatih. Dragica je krenula stvarati iz emotivne potrebe, ali i želje za ostvarivanjem vlastitog prihoda kojim će moći samostalno raspolagati – što je na kraju i uspjela i svojom umjetnošću podigla na noge nekoliko obiteljskih generacija. Unatoč negodovanjima supruga i okoline, nije se ustručavala uhvatiti u koštac s fizički napornim načinom izražavanja. Bez ustručavanja odlazila je na likovne kolonije u druga mjesta i gradove kako bi se razvijala, razmijenila iskustva sa svojim kolegama i na kraju – uspjela. Svojim je primjerom opovrgnula ustaljeno uvjerenje da je samo muškarac za dlijeto i bat – a isto će potvrditi i njena „susjeda“ Bara Mustafa, jedna od rijetkih živućih velikih umjetnica.
Bara Mustafa – kiparstvo iz inata
Bara Mustafa rođena je 17. veljače 1935. godine u Hlebinama. Kiparstvom se bavi od 1970. godine. Prvi put izlaže na izložbi Žene 1970. godine u Hlebinama, a već 1973. sudjeluje na međunarodnoj izložbi Naivi ’73 u Zagrebu. Još i danas živi i radi u Hlebinama. Iako stasa u zlatnim godinama naive, Bara Mustafa nije odabrala kiparstvo; kiparstvo je odabralo nju. Prišuljalo se iz prikrajka i ušlo u njen život neprimjetno. Prva skulptura nastaje iz svojevrsnog inata prema sebi samoj i u strahu od ismijavanja okoline, strahu od priznavanja neuspjeha. Naime, njen suprug, u vremenima procvata naive 1970-ih godina, odlučio se i sam okušati u kiparenju, ali nije mu polazilo za rukom pa je odustao. Kako bi „spasila“ svoj i obiteljski obraz, Bara Mustafa izrađuje skulpturu umjesto njega. Obzirom da su obiteljski povezani s obitelji Generalić, poticaj, formalno, pronalazi u stvaralaštvu Mate Generalića.
No, njen pravi poticaj ustvari dolazi iz nje same. Nije radila puno, ali je radila predano. Već u počecima svog stvaralaštva prepoznata je od velikih kritičarskih imena naivne umjetnosti, no unatoč tome ostaje skromna i samozatajna žena. Upravo će te odlike prenijeti u vlastiti kiparski izričaj i kao osnovni postulat postaviti simplifikaciju, redukciju na bitno, bez previše detaljiziranja. Moguće je to povezati s nedostatkom vremena, s obzirom na brojne obaveze u domaćinstvu i seoskom gospodarstvu, no sigurno je riječ i o prirođenom osjećaju za sklad, red i kompoziciju. Iako su skulpture Bare Mustafe uglavnom obrađene sa svih strana, načinom obrade ostaju plošne, monolitne i statične, većinom simetrične i jednostavno ukrašene.
Bara Mustafa, 2016. (foto: Muzej grada Koprivnice)
Kata Vizvari – umjetnost rođena iz boli
Istu jednostavnost koja će otići korak dalje, prema apstrahiranju, prepoznat ćemo i u stvaralaštvu Kate Vizvari. Stasala kao sasvim obična žena u Novigradu Podravskom, ali imala je sve samo ne običan život. Njen život protkale su patnje, tragedije, bolesti i smrti. Sve proživljene nedaće i tjeskobe koje nije željela, mogla ili nije smjela izgovoriti ostale su zabilježene u njenim skulpturama. Kata Vizvari (1918.–1999.) kiparstvom se bavi od 1968. godine, a radi u glini i drvetu, izlaže od 1970. godine. Mada se uglavnom radi o kipovima manjeg formata, njihova je sugestivnost ogromna. Kata živi od zemlje i za zemlju. Prebirući glinu među prstima bila je potpuno slobodna, sposobna u nju utkati sve frustracije i boli te ih potom procesom pečenja zapečatiti ili izbaciti. Nakon što joj smrt odnosi supruga i jednog sina, bolest preuzima jedino preostalo – drugog sina, perspektivnog akademskog slikara.
Kako bi preživjela, njene ruke oblikovale su dijelove jednostavne, rutinizirane svakodnevice i grotlo surovih unutarnjih previranja. Uglavnom se usredotočuje na prikaze lica figura, krećući od naznaka portretiranja – unoseći kod pojedinih prepoznatljive fizionomske karakteristike, a kod drugih se bazirajući na potpunoj ekspresiji kroz groteskne izraze specifičnih elemenata lica. Ponegdje se pak odlučuje na meko oblikovanje, potpunim rasapom ili stapanjem likova u jednu cjelinu sve do naglašeno pokrenutih, fluidnih gotovo apstrahiranih formi. Koliko je njen svakodnevni život bio bijedan, toliko je umjetnički vrijedan i poseban. Umjetnost Kate Vizvari katalizator je između vanjskog i unutarnjeg, realnog i onostranog svijeta – kroz vječni sjaj nepobjedive zemlje.
Žene na druženju za vrijeme likovne kolonije (fotografija u vlasništvu Marije Hegedušić)
Ovaj tekst je nastao povodom izložbe Žene u naivi u Galeriji naivne umjetnosti u Hlebinama (3.3. – 1.4.2018.). Izložba se održala u sklopu obilježavanja 50 godina djelovanja Galerije naivne umjetnosti te je svojevrsni hommage izložbama za žene, ali i prvenstveno svim ženama – kao zahvala za njihovu odvažnost i borbenost. Naivne umjetnice i nekada i danas, aktivnim sudjelovanjem na umjetničkoj sceni, kao žene, neumorno i nesvjesno pomiču granice i ruše barijere. Ove skromne i povučene autorice kroz radove progovaraju o svojoj snazi i strasti za životom. One nisu imale i nemaju likovno obrazovanje, no kvalitetom svojih radova dokazuju kako im ono – uz prirođenu iskrenost i izvornost – nije niti (bilo) potrebno.
[i] Špoljar, Marijan, Žene ’78. (katalog izložbe), Muzej grada Koprivnice, Koprivnica, 1978.
[ii] Bihalji Merin, Oto, Katarina Henc – Budno srce pod staklom. (katalog izložbe), Muzej naivne umetnosti u Svetozarevu (1986.) i u „Kulturnom centru“ u Beogradu (1986.).
[iii] Grupa Zemlja formirala se početkom 20. stoljeća te okupljala umjetnike oko ideje kako je potrebno živjeti u duhu svoga doba i stvarati u njegovu duhu. Smatrali su da pripadnici svih društvenih slojeva mogu djelovati na izmjenu svog socijalnog statusa ako spoznaju sebe i svoj društveni položaj. Tajnik grupe, Krsto Hegedušić, često je ljetovao u Hlebinama (rodnom mjestu svoga oca) te tamo upoznao mlade Ivana Generalića i Franju Mraza te ih kroz povremene susrete i sugestije počeo upućivati u tajne likovnih tehnika i poticati da ne preslikavaju tuđe, već da slikaju ono što vide oko sebe, svakodnevicu seoskog ambijenta. Ti se događaju smatraju začetkom tzv. Hlebinske (slikarske) škole – u kojoj nije postojala sustavna likovna naobrazba, već se radilo o tek povremenim susretima i razgovorima s Krstom Hegedušićem, a kasnije i Dimitrijem Bašičevićem Mangelosom. (Usp. Crnković, Vladimir, Umjetnost Hlebinske škole, Hrvatski muzej naivne umjetnosti, Zagreb, 2010.)
[iv] Zlamalik, Vinko, KATARINA HENC – ulja, pasteli, akvareli, crteži 1970. – 1990., Društvo povjesničara umjetnosti SR Hrvatske, Zagreb, Galerie Hell & Hell, München, Zagreb, 1990.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
