Od proljeća 2021. godine Centar za ženske studije u suradnji s Tehničkim muzejom Nikola Tesla u Zagrebu provodi projekt “Žene i tehnika – prema rodno uključivom muzeju” (autorice koncepta: Kosjenka Laszlo Klemar, Barbara Blasin, Tea Kantoci), sufinanciran od strane Europskog socijalnog fonda. U Tehničkom muzeju je 13. studenog 2021. godine postavljena i izložba pod naslovom “Žene & tehnika. Izložba rodno inkluzivne tematike” koja je, kao što se navodi u deplijanu izložbe, ”usmjerena na afirmaciju žena koje su pridonijele razvoju znanosti i tehnologije, ali i na propitivanje utjecaja razvoja znanosti i tehnologije (znanstvenih otkrića i tehničkih izuma) na život i društveni status žena, s naglaskom na radnu sferu.”
Kao što je poznato, recentno “otkrivanje” uloge žena u društvu gotovo je usporedivo s kolonijalnom politikom “otkrivanja” Novog svijeta: kolonizacija ženskog tijela i njegova kontrola je u osnovi, nažalost, još uvijek dominantnog, patrijarhalnog modela organizacije društva, bilo da se radi o konzervativnim biopolitikama rađanja, hiperseksualizaciji ženskog tijela, potplaćenom ženskom radu, prevalentnoj zastupljenosti žena u poslovima kao što su čišćenje, skrb, briga, i dr. U tom smislu, ova intervencija u stalni postav Tehničkog muzeja Nikola Tesla predstavlja dobrodošao proboj u bastion tehničkih znanosti, koje su naizgled u rukama muških članova društva. No, je li odista tako?
Prema riječima inicijatorice projekta Kosjenke Laszlo Klemar, sve je započelo njenim posjetom Tehničkom muzeju u Beču koji je 2019. godine otvorio javni poziv za konferenciju Outer Edge: Queer(y)ing STEM Collections, čija inicijativa je došla od strane Royal Albert Memorial muzeja iz Exetera. Tako je bečki Tehnički muzej zapravo potaknuo prvu bečku radionicu na temu roda i seksualnosti u STEM kolekcijama u okviru akcije Focus Gender s namjerom da raščlani konstrukcije rodnih, odnosno heteronormativnih struktura u području znanosti i tehnologije, kao i da naglasi ulogu objekta i materijalne kulture općenito u mogućnostima queer i feminističkih pristupa tehnološkim znanostima. Laszlo Klemar sudjelovala je na konferenciji upravo s temom rodne analize stalnog postava Tehničkog muzeja Nikola Tesla.
Kustoske politike koje propituju rodne i heteronormativne konstrukcije nisu novost, naročito ne u austrijskom kontekstu. Tako je 2013. godine objavljena knjiga Women’s Museum: Curatorial Politics in Feminism, Education, History, and Art koju je uredila zagrebačkoj publici poznata bečka teoretičarka i kustosica Elke Krasny, a koja u uvodu naglašava upravo potrebu za pažljivom analizom ženskih muzeja i feminističkih kustoskih projekata, kako bi se dubinski analizirale njihove političke agende, estetske strategije, teorije, ideje, etika i prakse s ciljem njihovog daljnjeg razvoja i mogućih transformacije. Krasny je i autorica izložbe i knjige Stadt und Frauen (Grad i žene), projekta iz 2008. koji je osmislio i izveo drugačiju topografiju grada Beča na potki metode koju Krasny zove “narativni urbanizam”, pri čemu je niz žena dekonstruiralo svoje svakodnevne itinerere otkrivajući zajedno s autoricom potisnute, nepoznate, skrivene i prešućene žene bečke svakodnevice.
Ovdje treba podcrtati da je dvije godine prije Krasnyjne knjige izašlo nešto skromnije opremljeno, ali po istraživačkom obimu i žaru jednakovrijedno zagrebačko izdanje: Ženski vodič kroz Zagreb Barbare Blasin i Igora Markovića. Ta podudarnost ukazuje na logičnu, pa i ključnu, prisutnost Barbare Blasin i u ovom projektu novijeg datuma, ali i na činjenicu da zahvaljujući naporima nezavisnih pojedinaca i organizacija, domaća kulturna produkcija u tom pogledu ne kaska nimalo za bečkom produkcijom, dapače, donekle joj i prethodi.
Osim što je ravnateljica Tehničkog muzeja Nikola Tesla Markita Franulić očito osoba koja prepoznaje značaj, težinu i transformativni potencijal ovakvih projekata koje provodi u suradnji s organizacijama civilnog društva (podsjetimo na njihovo sudjelovanje na projektu Muzej susjedstva Trešnjevka, koji je pokrenuo BLOK, a čija se članica Ana Kutleša nedavno kandidirala za ravnateljicu Muzeja grada Zagreba), čini se da potrebu za propitivanjem rodnih stereotipa u muzejima i galerijama prepoznaju i druge hrvatske institucije. Tako je, primjerice, u sklopu ovogodišnjeg 41. Splitskog salona pod naslovom “Ne posve izgubljeni jedni za druge” u prostoru Hrvatskog pomorskog muzeja Split održana i izložba Nadije Mustapić i Matee Šabić Sabljić, također u obliku feminističkih intervencija u postav tog muzeja, ispunjen dominantno muškim pomorskim artefaktima, izlošcima i narativima.
U globalnom kontekstu, još 2010. godine pokrenuta je u SAD-u vrlo aktivna platforma Queering the museum, a odnedavno akcije Queering the Collection provode i Museum and Art Gallery u Birminghamu te Van Abbenmuseum u Eindhovenu. Prošle godine Museums and Gender bila je središnja tema časopisa Međunarodnog odbora za muzeje (ICOM), a prestižna nakladnička kuća Routledge objavila je i knjigu Queering the museum Nikki Sullivan i Craiga Middletona, koja donosi kritiku praksi i konvencija koje su povezane s modernim institucijama javnih muzeja, kao i pregled ontoloških pretpostavki koje ih in/formiraju, osvrćući se upravo na taj recentan diskurs pokušaja društvene inkluzije te iscrtavajući alternativne modele muzejskog pristupa koje možemo usustaviti pod zajedničkim nazivnikom: queer.
Iz te perspektive tog rastućeg diskurzivnog polja preoblikovanja muzeja, transformacije i osuvremenjivanja njihovih postava, pokušati ću se detaljnije osvrnuti i na interpolaciju u stalni postav Tehničkog muzeja Nikola Tesla koju potpisuju, abecednim redom, Barbara Blasin, nezavisna autorica, Kosjenka Laszlo Klemar ispred Tehničkog muzeja Nikola Tesla i Tea Kantoci, nezavisna autorica.
Kao što upozorava Kosjenka Laszlo Klemar, Tehnički muzej Nikola Tesla je osnovan 1954. godine, s naglaskom na reprezentaciju tehničke baštine, ali i, u to vrijeme intenzivnog, industrijskog razvoja. Postav kakav je napravljen 1960-ih u znatnoj mjeri se do danas nije bitno promijenio. U tom i takvom više od polja stoljeća starom postavu, do ove rodno uključive intervencije, bile su spomenute samo dvije žene relevantne u području znanosti i tehnologije: Valentina Tereškova, inženjerka i astronautkinja, te Marie Curie, fizičarka i kemičarka, dobitnica Nobelove nagrade 1911. godine za otkriće polonija i radija. Podcrtat ću još jednom: tijekom više od pola stoljeća u Tehničkom muzeju u Zagrebu bile su spomenute samo dvije žene vezane uz znanost i tehniku (dok se još tri žene spominju u kontekstu prikaza života Nikole Tesle).
Nameće se logično pitanje: što bi se dogodilo kada bismo krenuli iz rodne perspektive analizirati postave svih zagrebačkih muzeja – Muzeja grada Zagreba, Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, Muzeja za umjetnost i obrt, Hrvatskog prirodoslovnog muzeja, Muzeja naivne umjetnosti, Muzeja suvremene umjetnosti, itd. Da li bi rezultat bio jednako porazan? Hoće li druge hrvatske muzejske institucije slijediti dobar primjer Tehničkog muzeja Nikola Tesla iz Zagreba i Pomorskog muzeja iz Splita? Hoće li se to dogoditi spontano ili trebamo koordiniranu akciju kako bi se to dogodilo?
Izložba “Žene & tehnika” krenula je od stalnog postava kojeg je iz rodne perspektive, kao što je rečeno, analizirala Laszlo Klemar još 2019. godine. U relaciji s postavom osmišljeno je 14 cjelina koje se oslanjaju i logički nadovezuju na stalni postav, koje su potom u njega interpolirane putem tekstualno-slikovnih instalacija u obliku oku i ruci ugodnih mapa-panela čijim rastvaranjem ponirete u do tada sakriven ili potisnut ženski svijet Tehničkog muzeja Nikola Tesla.
Kako se navodi u uvodnoj mapi-panelu, žene su sve do 1980-ih bile zapostavljane i prešućivane u pregledima povijesti znanosti i tehnologije. Jednako tako, sve do sredine 1980-ih bile su izostavljane iz historiografskih muzejskih i drugih narativa, što se poklapa s činjenicom koju navodi Elke Krasny u već spomenutoj knjizi Women’s Museum: tek 1981. u Bonnu je pokrenut prvi Muzej žena (Frauenmuseum), nakon čega su slijedile slične institucije u Aarhusu i Meranu, gdje je 2008. godine održan Prvi internacionalni kongres ženskih muzeja. Očito su 1980-ih žene odlučile uzeti stvar u svoje ruke i preusmjeriti historiografske narative i u svom smjeru.
Svaka od mapa-panela predstavlja razgranatu historiografsku slikovnu i (meta)tekstualnu strukturu koja nam omogućava da lokalno sagledamo temu koju otvara i povijesno mjesto žena u njoj. Vatrogastvo nas upućuje na prve žene u vatrogastvu u SAD, u kratku genezu industrijskih dobrovoljnih vatrogasnih društava koja predstavljaju poligon za masovniji ulazak žena u domaće vatrogastvo, ali i na trenutnu situaciju: ”žene čine dvadeset posto u ukupnom broju vatrogasaca u Hrvatskoj, pri čemu su razlike između županija velike – Sisačko-moslavačka županija ima udio žena u vatrogastvu 30,9 posto, a Zadarska tek 1,4 posto.”
Zrakoplovstvo nas vraća do Katharine Wright, ”manje poznate sestre braće Wright, autora prvoga zrakoplova na motorni pogon, koja je odigrala važnu ulogu u prikupljanju sredstava za izgradnju zrakoplova, a sudjelovala je i u prvim letovima,” dok danas, prema statistici Međunarodnog društva pilotkinja (ISA+21), tek pet posto pilota na komercijalnim letovima … čine žene.
Mapa-panel Rudarstvo vodi nas od gotovo masovne prisutnosti žena u belgijskim rudnicima krajem 19. stoljeća do sadašnjeg trenutka kada ”globalno žene čine oko deset posto ukupne radne snage u rudnicima, no u pojedinim zemljama u kojima prevladava neformalno rudarstvo taj se postotak penje i do sedamdeset pet (Gvineja). Ondje žene obavljaju najslabije plaćene i najopasnije poslove, a izložene su i rodno utemeljenom nasilju i uznemiravanju”.
Industrija nas pak vraća u vrijeme kada se ”ženski rad izvan kuće, u ‘javnoj sferi’, upravo u vrijeme Prve industrijske revolucije javlja kao novi oblik društveno prihvatljivog rada, barem kada je riječ o pripadnicama nižih društvenih slojeva”, preko tekstilne industrije međuraća koja je ovisila o ženskoj radnoj snazi do zamaha žene kao industrijske radnice nakon Drugoga svjetskog rata.
Tehnika pisanja i umnožavanja teksta upućuje na izum pisaćeg stroja koji je doveo do zanimanja daktilografkinje i ulaska žene u radnu sferu društva izvan kuće, no ”premda je pisaći stroj izazvao pravu revoluciju u zapošljavanju žena i otvorio im vrata u poslovni svijet, kamo im je dotad pristup bio zabranjen, posao daktilografkinje imao je i svoju ne tako svijetlu stranu. Osim što su bile znatno manje plaćene od muškaraca, koji su im redovito bili nadređeni, obavljale su zamoran, rutinski posao, bez mogućnosti napredovanja. Većina žena zaposlenih u uredima bila je neudana i mlađa od trideset godina. Percipirane su kao “lijepe djevojke”, a nakon što bi se udale, napustile bi posao.”
Mapa-panel Tekstilna tehnika vezana je, naravno, na izum šivaćeg stroja, koji je, kao i izum pisaćeg stroja, omogućio zapošljavanje žena, ali i njihovu eksploataciju. Automobilska tehnika nam približava žene koje su sudjelovale u oblikovanju i razvoju ovog moćnog stroja, ali i položaj žena zaposlenih u automobilskoj industriji. Javni prijevoz upoznaje nas s činjenicom da je prva žena strojovotkinja u Hrvatskoj prepoznata tek u 21. stoljeću, gotovo 160 godina nakon što je puštena u promet prva željeznička pruga u Hrvatskoj. Niti ovdje eksploatacija ne izostaje: ”upravitelj zagrebačkog tramvaja ing. Reicher odlučio je da na ‘ovdješnjem tramvaju namjesti ženske konduktere’, supruge bivših tramvajskih namještenika i onih koji se nalaze na ratištu, čime je izbjegao plaćanje naknade suprugama za njihove mobilizirane muževe.”
Tema Telegraf i telefon također upućuje na prisutnost žena u toj struci još od sredine 19. stoljeća, te nas upoznaje i s prvim zagrebačkim telefonisticama, kao i lokacijom prve zagrebačke telefonske centrale.
Tema Računalna tehnika otvara se paradoksalnim naslovom: ”Prvi kompjutori bili su žene” jer su računalne operacije koje danas obavljaju računala, sve do polovine 20. stoljeća (1945.) obavljale žene, a i prva računalna programerka bila je žena – Ada Lovelace. Srećom, neke IT korporacije prepoznaju ključnu povijesnu ulogu žena u razvoju ovih tehnologija, pa tako kompanija Ericsson Nikola Tesla, koja je Tehničkom muzeju Nikola Tesla ustupila na korištenje za potrebe izložbe fotografije iz vrijedne foto-arhive nekadašnje tvornice Nikola Tesla, veliku pažnju posvećuje rodnoj ravnopravnosti u svim sferama poslovanja, pa i na upravljačkim funkcijama, kako ističe Laszlo Klemar.
Prve žene u astronautici, kako nam otkriva mapa-panel Astronautika bile su žene, supruge i sestre astronoma, iako i same zaslužne za neka otkrića: npr. prva žena koja je otkrila komet, Maria Margaretha Kirch (1670. – 1720.), potom Caroline Herschel (1750. – 1848.), poznata po otkriću čak osam kometa, ili pak Annie Jump Cannon, jedna od tzv. harvardskih kompjutera, koja je klasificirala 350 000 zvijezda, itd. Neke institucije sve do sredine 1970-ih nisu pripuštale žene iz ovog područja u svoje krilo.
Za razliku od žena voditeljica na malim TV-ekranima koje su postale vrlo popularne, mapa-panel Radijska i televizijska tehnika nam otkriva da su žene koje su svojim radom podržavale tehnologije radijskog i TV emitiranja ostale u sjeni. Kako u proizvodnji televizijskih prijamnika važnu ulogu ima katodna cijev (CRT), veliku ulogu odigrala je stručnjakinja za vakuumske tehnologije Milena Varićak, koje će se neki sjetiti po udžbenicima iz fizike (kako je na naslovnoj stranici stajalo M. Varićak, a udžbenik se kolokvijalno nazivao “Varićakovim”, generacije učenika i učenica, uključujući i mene, bile su uvjerene kako se radi o Milanu Varićaku, čime smo ostali uskraćeni za malu, ali bitnu rodnu perspektivu proizvodnje znanja u području fizike).
Mapa-panel Obrazovanje upoznaje nas s poviješću dostupnosti obrazovanja žena u domaćem kontekstu, s naglaskom na obrazovanje u tehničkim znanostima. Na koncu, Kućanska tehnika upućuje nas na brojne izumiteljice kućanskih aparata, koje su primjenjivale iskustva iz svoje svakodnevice kako bi olakšale život sebi, ali potom i milijunima žena (koje ipak do danas ostaju najzastupljenije članice obitelji u obavljanju kućanskih poslova).
Summa summarum, ovaj skup mapa-panela koje je vješto i duhovito dizajnirala Blasin čine ne samo dobrodošlu, već neophodnu intervenciju u stalni postav Tehničkog muzeja Nikola Tesla, a denominator izložbe ”Žene i tehnika” vodi nas kroz taj postav putem tri linije: žene znanstvenice, žene izumiteljice i korisnice izuma, te rodno-stereotipna zanimanja i ženski industrijski rad.
Laszlo Klemar naglašava da interpolacija nije trajnog karaktera, no kako, s druge strane, čitav postav Tehničkog muzeja Nikola Tesla zahtjeva reprogramiranje i uključivanje žena u isti. U međuvremenu, u okviru projekta održavaju se brojne radionice i webinari na temu kustoskih praksi, dizajna, pisanja tekstova, umjetničkog pristupa postavu, itd. te će kao rezultat nastati virtualna rodno inkluzivna izložba koju će oblikovati polaznici radionice, mladi do 25 godina, a kojoj će posjetioci potom moći pristupiti iz samog prostora Tehničkog muzeja Nikola Tesla putem QR kodova.
No, vratimo se još jednom na pitanje neprisutnosti žena u muzejskim postavima, što je društvena praksa kojoj se, očito, nazire kraj. Griselda Pollock postavlja pitanje jesu li feminizam i muzej kao institucija uopće kompatibilni, što pred nas stavlja nebrojene mogućnosti rekonceptualizacije muzeja kroz rodno inkluzivni diskurs.
Pitala sam autorice izložbe i ravnateljicu Tehničkog muzeja Markitu Franulić kako one vide daljnje mogućnosti i potencijale rekonceptualizacije muzeja (prije svega Tehničkog, ali i muzeja općenito, kao institucije) kroz rodno inkluzivni diskurs. Franulić smatra da je Tehničkom muzeju općenito potrebna obnova postava kako bi se predstavile teme i muzejska građa na način primjeren današnjem vremenu (istodobno uvažavajući postojeće vrijednosti). Nužnom vidi i interpretaciju fundusa koja uvažava društveni kontekst, kako vremena nastanka i upotrebe muzejskih predmeta, tako i današnjeg vremena, te multidimenzionalnost građe koja jest “tehnička,” ali nije samo to. Izložba ”Žene i tehnika,” nastavlja, zamišljena je kao svojevrsni pilot projekt, a ”opredjeljenje Muzeja jest inkluzivni diskurs općenito te tako i rodno inkluzivni diskurs koji je sada istražen i prezentiran” u formi privremene izložbe. Franulić podcrtava da su ”reakcije posjetitelja … takve da predlažu da izlošci trajno ostanu u postavu, što pokazuje da oni od nas to očekuju.”
Barbara Blasin drži kako bi se prvenstveno trebalo nastaviti s istraživanjima u području ‘historije žena’ ili ‘rodne historije’, a kao dijelu nacionalne povijesti. “U konkretnom primjeru Tehničkog muzeja Nikola Tesla, to bi značilo daljnje istraživanje o povijesti obrazovanja žena u tehničkim znanostima kod nas, o znanstvenicama i izumiteljicama koje su stvarale tehnička pomagala, kao i onima koje su ih unutar svoje profesije koristile,” objašnjava Blasin. Ona smatra da takva istraživanja, prezentirana najčešće u vidu izložbi ili publikacija, ”bitno mijenjaju našu sliku o povijesnim promjenama unatrag 150 godina i sliku današnjeg društva u cjelini, te obogaćuju naše spoznaje o historijskim potrebama i rješenjima na području tehnike.”
Muzeji, smatra Laszlo Klemar, ”trebaju jasno definirati vrijednosti koje zastupaju/zagovaraju i sukladno tome kreirati politike prikupljanja, izložbene politike, interpretaciju građe pa i popratne (edukativne) programe.” Kako je rodna ravnopravnost jedna od tih vrijednosti, odnosno svakako bi trebala biti, “onda bi postizanje rodne ravnopravnosti trebalo biti jedan od ciljeva prikupljanja građe, izlaganja, interpretacije i edukacije.” Laszlo Klemar ističe iz svoje prakse kako se partikularnim pristupom ne može postići mnogo, jer promjenom izložbenog narativa, a uz propuštanje očuvanja relevantnih predmeta i/ili dokumenata koji bi priču komunicirali spram javnosti, postav ostaje manjkav. U tom smislu izložba “Žene i tehnika” osmišljena je tek kao poticaj na promišljanje, propitivanje dominantne paradigme. “Njome se,” objašnjava kustosica, “želi ukazati na to da postojeći muzejski narativ/i nije/nisu jedini mogući, i da se (čak i) povijest znanosti i tehnike može ispričati na drugačiji, rodno inkluzivniji način.”
Tea Kantoci pak ustvrđuje kako je izložbom napravljen iskorak u dosadašnjem načinu interpretacije tehničke građe koja je trenutno prezentirana u stalnom postavu Tehničkog muzeja Nikola Tesla, te naglašava ”da se radi o potrebnom i dobrodošlom zaokretu u smjeru rodne uključivosti, na što ukazuju, između ostalog, i pozitivne reakcije publike.” Pokrenuti dijalog dokazuje kako odnose muzejskih institucija i posjetitelja “treba graditi s ciljem stvaranja osnažene zajednice u kojoj djeluju aktivni društveni subjekti” te kako ”struka treba uzeti u obzir zahtjeve muzejske publike, koji osim u smjeru uključivosti idu i prema raznolikosti i dostupnosti muzejskih sadržaja (u svoj širini njihove prezentacije i komunikacije/medija)”. Također, Kantoci podcrtava kako pitanje reprezentacije svih društvenih skupina u muzejima treba kontinuirano revidirati, što ima za posljedicu rekonceptualizaciju kao ”neminovan proces za većinu baštinskih institucija, napose muzeje.”
Zaključak se sam nameće: rekonceptualizacija muzeja u Hrvatskoj je nužna. Pitanje je kadra koji to može iznijeti, ali i političke volje koja će takvu rekonceptualizaciju, kroz “propuštanje” progresivnijeg kadra, omogućiti.
Izložbu možete pogledati do 15. ožujka 2022. Interpolirana je u stalni postav Muzeja i za njezino razgledavanje vrijedi ulaznica za stalni postav.
