Odgovor na pitanje Tko je Željko Luketić?, da parafraziram naslov jednog od njegovih radova, teško je svodiv na jednostavne fraze. Filmski kritičar, dugogodišnji urednik na nekadašnjoj 101-ici, filmski selektor, glazbeni urednik, novinar, suvlasnik glazbene izdavačke kuće Fox & His Friends, vječno posvećen rasvjetljavanju margina (domaće) kulturne scene i vraćanju pozornosti na njena zaboravljena imena, posebno ona vezana uz queer seksualnosti, bivši selektor Dana hrvatskog filma, Željko Luketić je sve to. Povod za ovaj razgovor izlazak je dvostruke vinil kompilacije Socijalistički disco. Ples iza jugoslavenske baršunaste zavjese 1977.-1987. koja uskoro kreće u distribuciju, koju supotpisuje s Lerijem Ahelom.
Prije nego se posvetimo kompilaciji, voljela bih se vratiti na tvoje “početke”. Kad bih trebala odabrati zajednički nazivnik koji bi obuhvatio čitav tvoj rad, mislim da bi to bila ljubav prema undergroundu, kako sam već najavila i u uvodniku. Prije nego se dotaknemo načina na koje se danas njime baviš, zanima me da se malo vratiš u prošlost i opišeš kako je uopće došlo do te fascinacije?
U pravu si oko undergrounda kao zajedničkog nazivnika, iako sam ga ja uvijek volio stavljati u suodnos sa srednjom strujom. Međutim, i danas se susrećem s filmskim kritičarima koji misle da je, primjerice, Boštjan Hladnik i njegova Maškarada zapravo trash, ili u glazbi, da je disco eskapizam bez sadržaja, a eksperimentalna elektronska glazba tek nabadanje tipki po kojekakvim uređajima. Postoje koncentrični krugovi u kulturnim percepcijama koji se konstantno vrte, ponavljaju i ne propitkuju, a ja, baš suprotno, mislim da upravo kultura i umjetnost najbolje pokazuju koliko vremenski kontekst te miješanje društvenog, političkog i teorijskog kuta gledanja pomažu dekonstrukciji nekih mitova.
Upravo tome možemo zahvaliti da danas, na primjer, znamo puno o domaćoj filmskoj avangardi i filmskom amaterizmu, dok prije nekoliko godina ni viđeniji filmopisci nisu znali što je GEFF i koliko je on bitan. U glazbi je ovo područje također bilo binarno – zabavnjaci, narodnjaci i rock s jedne strane, te nedodirljiva klasika s druge. Razumijevanje žanrova je ovdje najvažnije, kao i neka nova energija mlađih generacija da bez predrasuda istraže kolektivnu povijest. Izgleda da moja intimna percepcija dionike tog «podzemlja» smatra svojevrsnom idejnom i umjetničkom manjinom, pa ih valja dodatno zaštiti. Jer pisanih i istraživačkih radova o kanonskim djelima ima sasvim dovoljno, dok su ona manje pokrivena pravo blago koje tek treba otkriti i smjestiti u kontekst koji je slobodan i otvoren interpretaciji. Usput, neobično je zadovoljstvo nas kopača po arhivima naći nešto novo i pokazati to javnosti.
Kompilacija (preorder here) uključuje zaboravljene domaće disko raritete poput obrade kultne LGBTQ himne I Will Survive u izvedbi Zdenke Vučković ili emancipatorskih Ne gubi sa mnom vreme Vere Kapetanović i Krenimo Niki Ane Sasso. Sam proces trajao je četiri godine i, osim umjetničkog aspekta, uključivao je i brojne tehničke elemente poput traženja vrpci i licenci, ali zanima me primarno kako je tekao kustoski i istraživački dio sastavljanja kompilacije? Koji su vam bili prioriteti, koji izvori, koje poteškoće?
Ova kompilacija je kuriozum i po tome što predstavlja soundtrack niza izložbi koje smo pod naslovom Socijalistička disco kultura: Druga strana groznice subotnje večeri radili za Klovićeve dvore, te kasnije i za galeriju Hrvatskog dizajnerskog društva. Ideja je bila proširiti taj postav i na nosač zvuka, u ovom slučaju vinil, baš zbog konteksta prvobitnog izdavanja, a potom i zato što je riječ o formatu koji se pažljivije, ritualnije sluša. Teško je kroz njega prolaziti pritiskanjem tipke skip, vinilu morate dati pažnju koju zaslužuje, a on uzvraća užitkom slušanja koji je i fizički i emocionalan. Disco je to zaslužio jer, usprkos prevladavajućem mišljenju da je bio nebitan i prolazan, dokumenti, kao i razgovori sa sudionicima tadašnje scene, svjedoče kako je društveni upliv disca bio mnogo veći.
Spomenula si I Will Survive. Upravo smo tu pjesmu stavili na početak, kao uvodnu, kako bismo discu dali kontekst koji se voli prešućivati. Naime, taj tip glazbe nastao je u afroameričkim gay klubovima početkom sedamdesetih i gay scena je bila instrumentalna za razvoj disca. Village People nisu bez razloga bili odjeveni kao kauboji i policajci, niti je Studio 54 bez razloga imao dress-code politiku ulaza.
Što se tiče istraživačkog dijela procesa, kao i kod svih istraživanja kod nas, najveći problem je bio nedostatak sistematizirane građe. Recimo, znameniti Vjesnikov arhiv i njegova legendarna hemeroteka skoro su nestali u čarima privatizacije, da bi ih naposljetku, u malo okrljaštenoj verziji, spasio Hrvatski državni arhiv. Mnogim su «istraživačima» danas YouTube i Google prvi i često jedini izvor, oni ne uključuju niti desetinu onoga što je kulturna i medijska proizvodnja iznjedrila u zadnjih pedesetak godina. Važno pitanje bila su i autorska prava, pa smo tako Leri i ja znali određene snimke tražiti i po Novom Zelandu, jer bi nas tu doveli tragovi o ostavštinama i nasljednicima. Kako ne želimo funkcionirati kao bootleg izdavač, inzistiramo da i publika i autori budu zadovoljni i da se u odnosu između nas razvije povjerenje.
Kako, između ostalog, navodite u najavi izdanja, “diskografske kuće nisu bile sigurne gdje smjestiti taj zvuk, no on je društveno potaknuo sve ono što je do tada već učinio na Zapadu: slobodnije konvencije ponašanja, naglašenu seksualnost, inkluzivnost u klupskom, noćnom životu”. Možeš li ukratko navesti koji su po tebi najznačajniji doprinosi diska u tom smislu i što je od njega ostalo danas?
Od disca danas baštinimo gotovo cjelokupnu klupsku kulturu, kulturu večernjih izlazaka, ali i plesnu glazbu, ponajviše acid i house, koji su duh disca zadržali u svojoj repetitivnoj strukturi i ritmu. Proklamirani hedonizam disca, zbog kojega su mnogi mislili da je to kultura bez sadržaja, političan je sam po sebi, jer ruši norme i percepcije rada i provođenja vremena, kao i norme ponašanja, mode i izgleda. Camp, osviještenost vlastite seksualnosti u pripijenoj odjeći, ples i užitak bez granica, također su odbijanje pravila, samo što ta pravila nisu jasno proklamirana, kao što je to slučaj sa kulturnim pobunama punka i new wave-a. Disco se pokazao i kao odušak od ekonomski ne baš sjajne svakodnevice, a na račun inkluzivnosti dobio je najviše bodova – u svijetu zbog ravnopravne LGBT uloge u noćnome životu i produkciji izvođača poput Sylvestera, Divinea i Patricka Cowleyja koji nisu krili svoju seksualnost, a kod nas u socijalizmu najviše zbog uključivanja manjinskih etniciteta poput Roma i Albanaca koji su bili hit na plesnom podiju. Naprimjer, predstavnik Jugoslavije na međunarodnom natjecanju u plesu u Londonu 1981. godine bio je Hamit Đogani. Također, zagrebački klub Big Ben redovito je održavao italo-disco plesne večeri na kojima su Romi bili rado viđeni i cijenjeni kao plesači s osobitim osjećajem za ritam. Takav tip otvorenosti u klupskom životu danas je bitno manji, a u nekim sredinama više i ne postoji. Kao i u nekim drugim društvenim segmentima, nismo očekivano postali otvoreniji i progresivniji, nego baš obrnuto.
Zadržimo se još malo na toj “tajnoj vezi” između glazbe i seksualnosti izvođač/ica koja nije uvijek bila toliko tajna. Koliko je po tebi disko sudjelovao u oslobađanju ženske seksualnosti?
Prilično, ali malo će mu tko to iz rock establišmenta priznati, jer je disco, između ostaloga, bio i reakcija na maskulinost rock kulture. I dok su čak i u new wave-u momci pjevali kako «zbariti» djevojčice, a mladić s gitarom bio centar fokusa grupe, u discu se balansiralo na tankoj crti eksploatacije i emancipacije, ali pozitivan efekt nije izostao. Ženske grupe, koje su u rocku bile čuđenje i medijska atrakcija, u discu su bile uobičajene i otvoreno su komunicirale svoju tjelesnost kao svoju prednost i oružje. Sjetimo se i toga da je na plesnjacima muškarac prilazio ženi, dok u diskačima svatko pleše sam za sebe i žene su te koje biraju. Beogradski ženski sastav Duo Snoli tako u svojoj pjesmi Prava prilika doslovno komentira ponudu muškaraca u diskoteci, zaključujući da su «uglavnom glupi».
Istovremeno, tu je i primjer Moni Kovačić. Iako se radilo o ženi koja je radila s vrhunskim muzičarima i pohađala poznate škole pjevanja, zato što je otvoreno igrala na kartu erotizma i snimala erotske duplerice, s visoka je redovito komentirana kao estradni štos, zbog čega ju je i Komisija za šund uvijek proglašavala «kulturom manje vrijednosti» i ploče su joj bile pod posebnim porezom. Malo ljudi se danas pita tko je sjedio u komisijama za šund, a sjedili su uglavnom muškarci, ljubitelji pastirskog rocka i kritičari skloni «pravom rokenrolu». Djevojke poput Moni Kovačić ili Alme Ekmečić, zato su redovito ocjenjivane negativno, jer čim žena uzme svoju seksualnost i izgled u svoje ruke, to je zacijelo društveno opasno.
Prije ove kompilacije izdali ste još nekoliko vrijednih rariteta među kojima je i soundtrack Vukotićevog znanstveno-fantastičnog filma Gosti iz galaksije iz 1981. Iako film (još uvijek) nema istaknuto mjesta u domaćoj filmologiji, poseban je po nekoliko stvari. Kao prvo, prvi je dugometražni film s ovih prostora koji uključuje elektronski soundtrack, a kao drugo, uključuje i prvi gender-bending lik na domaćem filmu – riječ je o muškarcu koji doji dijete?
Tako je, drago mi je da si primijetila baš tu scenu. Žarko Potočnjak kao glavni lik ima snove u kojima čuva svoje malo dijete i jednom mu se razbije bočica mlijeka, a dijete plače jer nema više hrane. U tom nadrealnom prizoru, njemu, bradonji, krenu rasti dojke, što Vukotić kao redatelj ne izbjegava nego detaljno pokazuje. Kada dojke narastu dijete se posluži jednom i krene ju sisati, dok se otac svojih dojki nimalo ne srami, baš suprotno. Ponovo, taj će film poneki kritičar nazvati trashom, iako se u njemu otvaraju i teme posthumanog tijela, kao i seksualnog i emotivnog odnosa ljudi i androida… a sve to 1981. godine!
Znam da si se u svom istraživačkom radu bavio i seksualnošću profesora Baltazara, predstavi nam ukratko svoje čitanje?
Profesor Baltazar motivski je zapravo vrlo sličan tretmanu žena cijele Zagrebačke škole, o čemu sam prije nekoliko godina razgovarao i sa Nedeljkom Dragićem. I u njegovim radovima, kao i u radovima njegovih kolega, preteže moment prikazane ženskosti iz čistog muškog, heteronormativnog kuta. Žene su ili seks-bombe ogromnih poprsja ili starije, u kojem slučaju predstavljaju dosadna, neprivlačna prigovarala koja mlate nesretne muževe ili se odaju traču. Dragić se složio sa mnom i jasna mu je ta pozicija koja izvire iz malog muškog kluba u Vlaškoj, za kojega kaže da je na to gledao sasvim srednjoškolski. Dakle, neozbiljno i bez nekih posebnih ideja o dominaciji. Tako i u Baltazaru družicu glavnog lika vidimo samo u jednoj od ukupno 59 epizoda, dok je odnos prema ženskim članicama Baltazargrada takav da je uglavnom riječ o gospođama koje mlate kloferom i prigovaraju. To daje naslutiti kako mu žene zapravo nisu prijeko potrebne. Izrazito prijateljske odnose ima prema drugim članovima Baltazargrada što otvara prostor za razne interpretacije, kao naprimjer onu da Baltazar najviše voli bromance, iako je to pojam koji tada još nije bio uveden. Prilično zanimljivo za godine u kojima je serijal nastao.
Jedna od naj-mainstream stvari koje si radio dokumentarni je serijal Tko je… u kojem si se, kao istraživač i koscenarist, bavio zaboravljenim ikonama HRT-a. Serijal je stopiran nakon četiri epizode u kojima ste obradili imena poput Antona Martija, Angela Miladinova, Zvonimira Bajsića i Nikše Fulgosija o kojemu si kasnije na drugim mjestima i pisao te čiju si retrospektivu organizirao na 24. Danima hrvatskog filma. Riječ je o jednom od rijetkih pionira seksualnog odgoja kod nas, autoru kultnih Ljubavnih jada Pepeka Gumbasa i Marijete Buble koji su, posebice u usporedbi s današnjim programom HRT-a, bili vrlo radikalni. Zanima me kako si uopće otkrio Fulgosija, što smatraš njegovim najznačajnijim doprinosom i koliko znaš o njegovoj široj recepciji u ono vrijeme?
Na Nikši Fulgosiju bih mogao doktorirati, što mi je čak i predloženo od ljudi koji su ga poznavali (smijeh). Do njega sam došao pišući tekst za časopis Filmonaut, koji je nakon projekcije nekoliko epizoda serijala u Kinu Europa, prerastao u ideju za dokumentarni film. Naime, na projekciji se, slučajno pročitavši u dnevnom tisku najavu, pojavila preživjela Fulgosijeva rodbina i tako otvorila put daljnjim materijalima za istraživanje.
Radi se o izvanredno zanimljivoj pojavi u povijesti hrvatskog filma i televizije, ekscentričnom tipu koji je bio veliki edukator i stalno nastupao protiv struje, što ga je na koncu i koštalo raznih bunkeriranja. Jasno je da su se svi isprepadali načitanog i vrlo educiranog osobenjaka koji je sa djecom i roditeljima uspio razgovarati o spolnosti i govoriti im o seksualnom odgoju kao najuobičajenijoj stvari. Pritom se koristio anketama, komentarima tada uglednih psihijatara poput Marijana Košičeka, ali i mlađahne Mirjane Krizmanić, te skečevima koji su bili na granici Monty Pythona. Zadnje godine svog rada proveo je u sobičku na tadašnjoj TVZ, montirajući nove epizode Ljubavnih jada koji, međutim, nisu nikad prikazani. U istraživanju sam došao i do nekih sinopsisa, pa sam tako saznao da se jedna od zadnjih epizoda trebala baviti i nekrofilijom!
Fulgosi se svog prosvjetiteljstva nije sramio. Odradio je puno namjenskih i edukativnih filmova, prezentirao seksualni odgoj kao prime-time program i pokazao neviđenu normalnost u tretmanu tema koje danas izazivaju gotovo pa histeriju suprotstavljenih strana. Fulgosijev stopirani film Mala Jole bavio se ženskom kapetanicom na brodu punom muškaraca, kojima ona pokazuje kako može biti kapetanica, neovisno o svome spolu. I sve to 1955. godine!
Za kraj, da zakoračimo u akademski svijet po kojem i sam također koračaš. Trenutno na zagrebačkom Filozofskom fakultetu dovršavaš doktorsku dizertaciju pod nazivom Queer identiteti jugoslavenskog i hrvatskog filma. Riječ je o još jednom pionirskom pothvatu u kojem poduzimaš čitanje domaće filmske povijesti kakvo do sada nije postojalo, izuzev nekoliko sporadičnih interpretacija pojedinačnih filmova. Zanima me da nam ukratko predstaviš osnovne teze svog rada?
Opet, netko će reći da LGBT i queer filmova u Jugoslaviji nije postojalo. Međutim, nije baš tako. Ono što želim pokazati jest da ih je bilo, no kao i u svijetu, do trenutka dekriminalizacije homoseksualnosti, taj jezik i specifično kodiranje takvih likova ovisili su o društvenoj klimi. Pritom, sukladno sve većem broju filmologa, hrvatski film jugoslavenskog razdoblja tretiram u kontekstu bivše države, vremenski i geografski. Kulturološki je to bio jedan prostor, u kojemu su se pojavile sve varijacije prikrivanja seksualnog koda kao i u svjetskoj kinematografiji: od tretiranja homoseksualnosti kao negativnosti i tropa koji nalažu kako takav lik uvijek mora završiti negativno ili smrću, preko trans-gender i cross-dressing komedija u kojima je ženski identitet bio moguć samo ako je komedijski, do filmova u kojima se LGBT karakteri tretiraju sasvim normalno i uklopljeno u dramaturgiju, dakle, nisu ni kriminalizira ni negirani. Ponudit ću i drugačija čitanja nekih filmova koja nikad nisu ulazila u taj korpus, poput primjerice Tajne Nikole Tesle Krste Papića koji je svjesno u lik upisivao manirističke elemente kako bi dao prostora i teorijama po kojima je Nikola Tesla bio prikrivene homoseksualne orijentacije. Uključit ću i avangardni te neprofesijski film u kojemu se u ovom smislu otišlo najdalje, što je razumljivo, jer autori nisu bili pod pritiskom budžeta i medija.
