U proteklih desetak godina došlo je do velikih promjena u muzejima i galerijama diljem svijeta. Dok je u prošlosti posjet muzeju podrazumijevao šetnju kroz postav, popraćenu svojevrsnim osjećajem strahopoštovanja prema izloženim predmetima (koje, naravno, nismo smjeli dirati), danas je prisutna sve veća potreba za okruženjem u kojem posjetiteljica nije tek pasivna promatračica. Muzeji nisu više samo statična skladišta vrijednih predmeta, već i mjesta interakcije i učenja.
Takva promjena, jasno, podrazumijeva i reorganizaciju čitave strukture muzeja kako bi oni uspješno odgovorili na nove zahtjeve i osmislili nove pristupe. U knjizi Muzeji i njihovi posjetitelji (1994.) Eilean Hooper-Greenhill predlaže holistički pristup muzeju kao mediju komunikacije. “Funkcija muzeja kao komunikatora mora biti integrirana s funkcijom repozitorija, a znanje o muzejskim zbirkama mora proizlaziti iz znanja o novim oblicima muzeja, novim načinima odnošenja prema predmetima, novim stavovima prema izložbama i, prije svega, novim odnosima s publikom,” navodi Hooper-Greenhill.
U tu svrhu razvija se, između ostalog, područje muzejske edukacije, čija je glavna funkcija pružiti posjetiteljima i posjetiteljicama iskustvo učenja kako bi se potaknula njihova znatiželja i interes za umjetnička djela, predmete i zbirke. Valja istaknuti da je obrazovna funkcija muzeja prepoznata i u prijedlogu našeg novog Zakona o muzejima, u kojem stoji da se muzejska djelatnost obavlja “u svrhu proučavanja, obrazovanja i uživanja u materijalnoj i nematerijalnoj baštini čovječanstva i njegovog okoliša.”
U razvijanju obrazovne funkcije muzeja veliku ulogu imaju muzejski pedagozi, čiji su osnovni zadaci “osmisliti, realizirati i organizirati edukativni program muzeja, stalnog postava, izložbi i drugih događanja, sudjelovati u realizaciji svih muzejskih programa te surađivati s kustosima i ostalim službama u muzeju.”[i] Unatoč važnosti uloge muzejskih pedagoga, u hrvatskim muzejima oni čine tek 3% stručnih djelatnika/ca.[ii]
Kako bismo saznale više o temi muzejske edukacije u Hrvatskoj, razgovarale smo s tri stručnjakinje u tom polju, a prva sugovornica nam je bila Željka Jelavić, viša kustosica i voditeljica muzejske edukacije u Etnografskom muzeju u Zagrebu, autorica brojnih edukativnih programa, izložbi, stručnih i znanstvenih članaka te članica Odbora za muzejsku edukaciju i kulturnu akciju (CECA) pri Međunarodnom savjetu za muzeje.
Općenito gledano, kako biste ocijenili muzejsku edukaciju u Hrvatskoj danas?
U hrvatskim muzejima porasla je svijest o važnosti muzejske edukacije i ona je postala vidljivi i prepoznati aspekt muzejskog rada. No, ipak treba naglasiti da je muzejska edukacija prisutna i razvijena samo u većim muzejima i gradovima poput Zagreba, Osijeka, Rijeke ili Splita. Muzeji danas primarno u fokusu imaju posjetitelja i komuniciraju poruke i ideje kroz različite programe. Dobro je da se muzeji otvaraju i pozicioniraju kao prijateljska mjesta, odnosno okruženje u koje se posjetitelji žele vratiti. Nažalost, nije svugdje tako. U mnogim muzejima nedostaje kadrova koji bi radili s posjetiteljima. U manjim muzejima na lokalnoj razini često jedan čovjek mora brinuti o zbirci, dokumentaciji, zaštiti, edukaciji… Naravno da je u takvoj situaciji teško imati samo jedan aspekt muzejskog rada, na primjer edukaciju, u fokusu.
Program “Pričam ti priču” (foto: Etnografski muzej)
Možete li nam pojasniti kako se postaje muzejskim pedagogom, odnosno pedagoginjom?
Institucionaliziranog obrazovanja u vidu posebnog studija s kojim se stječe diploma muzejskog pedagoga nema. Muzejski pedagog možete postati ako imate sreće da vas netko zaposli u muzeju, pa onda još završite na odjelu pedagogije! Nakon godinu dana rada polaže se stručni ispit s kojim se dobiva zvanje muzejskog pedagoga. U idealnom slučaju, uz temeljnu disciplinu – ovisno o tipu muzeja (npr. etnologiju, arheologiju, povijest umjetnosti) – bilo bi dobro imati diplomu muzeologije (što zapravo najčešće nije slučaj). Bitna su također i znanja kako poučavati i učiti izvan institucionalnog okvira školskog sustava. Studenti koji tijekom studija imaju prilike slušati barem osnovne kolegije pedagogije, andragogije, didaktike, psihologije odgoja i obrazovanja su ipak u prednosti nad onima koji se nikada nisu susreli s tim područjima, a u muzeju organiziraju i izvode programe s korisnicima.
Zvanje muzejskog pedagoga uvršteno je u Zakon o muzejima još 1998. godine, no izmjenom zakona 2015. godine muzejski pedagog prebačen je iz “zvanja” u “stručne poslove” (zvanja ostaju samo: kustos, viši kustos i muzejski savjetnik). Nedavno je pak završila javna rasprava o novom prijedlogu zakona, u kojem se nijedno muzejsko zvanje više ne spominje poimence, već će ona biti propisana pravilnikom ministra kulture. Kako to komentirate?
Prije nego se dotaknem zakona, valja reći zašto nosim zvanje više kustosice. Kada sam započela svoju muzejsku karijeru, radila sam na zbirci i položila sam ispit za kustosicu. U međuvremenu sam premještena na poslove muzejskog pedagoga, ali je ta pozicija tek kasnije definirana u zakonu. Tako da i dalje nosim titulu više kustosice, iako se već više od 20 godina bavim muzejskom pedagogijom, odnosno edukacijom.
Nisam zadovoljna s nacrtom novog Zakona o muzejima. Jako je zabrinjavajuće to što su muzejska zvanja potpuno izbačena. Pravilnik treba regulirati uvjete i načine napredovanja, ali zakon mora navesti koja su to muzejska zvanja. Ne samo ja, nego i veći dio mojih kolega, smatramo da bi muzejski pedagog u zakonu trebao biti naveden kao muzejsko zvanje. Naša specifičnost je upravo to što se bavimo muzejskom edukacijom, a prema definiciji muzeja jedna od temeljnih zadaća muzeja jest obrazovanje. No valja biti iskrena i kazati da muzejska zajednica nije jedinstvena po pitanju toga koja su to specifično muzejska zvanja.
Vezano uz prijedlog novog Zakona o muzejima, mislim da je kod velikog dijela muzealaca zapravo riječ o nepostojanju vjere da će se nešto zaista i promijeniti nabolje po pitanju organizacije i statusa struke. Postojeći zakon ima niz slabih mjesta, a novi prijedlog širom otvara vrata političkom kadroviranju, briše mogućnost uključivanja svih stručnih radnika u rad stručnog vijeća (koje je savjetodavnog karaktera, ali ipak jest tijelo u kojem se može čuti glas svih stručnjaka), ravnatelji mogu biti bez ikakvog muzejskog iskustva, smanjuju im se odgovornosti, a kustose će se kažnjavati novčano…
Pokladna radionica u Klaićevoj bolnici (foto: Etnografski muzej)
Još 1980-ih muzejski stručnjaci ukazivali su na podcjenjivački stav dijela kustosa prema pedagoškom radu u muzeju. Recimo, muzeolog i profesor Tomislav Šola naglasio je da muzejski pedagog “nije drugorazredni kustos, nije ‘cicerone’ niti neki vodič”. Kakav bi trebao biti odnos između kustosa i pedagoga u teoriji, a kakav je u praksi?
To je jedan vrlo kompleksan odnos! Prije dvadesetak godina, kada se muzejski pedagozi pojavljuju u većem broju, zajednički nazivnik svima bilo je golemo nezadovoljstvo i frustracija statusom muzejske pedagogije unutar muzeja, ali i statusom tih ljudi. To se s vremenom promijenilo na bolje, ali još uvijek nemamo dovoljno snažnu svijest o tome da u kreiranju muzejske izložbe treba sudjelovati cijeli tim. U idealnom slučaju, taj tim, osim kustosa i dizajnera izložbe, čine pedagozi, osobe iz marketinga, restauratori, preparatori i tehničari. Svi oni trebali bi djelovati sinergijski.
U praksi, sve ovisi o tome kako je u pojedinoj ustanovi organiziran rad i kakav je status osobe koja vodi muzejsku edukaciju u odnosu na druge kolege, odnosno za što se uspjela izboriti. Na primjeru vlastite prakse mogu reći da neki stariji kolege, koji su sada u mirovni, naprosto nisu mogli pojmiti da bismo mi trebali nešto zajedno raditi! To je funkcioniralo tako da je izložba bila postavljena i tek onda bih ja odlučila koje ću programe napraviti. Danas se s kolegicama mlađe i srednje generacije uspijevam dogovoriti i tijekom pripremanja izložbe razvijati ideje za programe.
No, kod dijela ljudi i dalje postoji nerazumijevanje što točno muzejski pedagozi rade. Neki misle da se mi samo igramo i da nam je super jer, eto, radimo s mlađom populacijom. Ja im na to odgovaram da je prenošenje ideja ili pojmova koji su dosta apstraktni djeci i mladima zapravo najteži zadatak.
Vjerojatno najvidljiviji i “najtradicionalniji” oblik komunikacije između muzeja i javnosti su izložbe. No, na koje se još načine može odvijati komunikacija muzeja s posjetiteljima?
Muzeji uz izložbe organiziraju različite programe kojima žele potaknuti posjetitelje na nove dolaske, gdje će osim dobivanja novih informacija steći i nove vještine, ali se pritom i ugodno osjećati. Muzej je mjesto koje nudi obrazovanje, ali na neformalan način, dakle ne nužno pod stegom institucionalnog oblika učenja. U muzeju učimo iako nam to možda nije bila namjera, odnosno ne percipiramo to kao neku tešku zadaću.
Pa tako, na primjer, muzeji organiziraju različite radionice na kojima se mogu steći vještine poput rada na lončarskom stolu, tkanja ili usvajanja nekih likovnih tehnika. Tu su i filmske projekcije koji se vezuju uz teme pojedinih izložbi ili fundus muzeja, a posebno zanimljivi mogu biti i susreti i razgovori s umjetnicima. Osim toga, imamo i različita predavanja, a zanimljivo je i kada se kombiniraju teme izložbi s drugim izričajima. Recimo, mi u Etnografskom muzeju imamo program pripovijedanja za djecu od najmanje dobi, a sve u svrhu promocije čitanja. K tomu, muzej je i mjesto poticanja kritičkog mišljenja, pa tako naša vaneuropska zbirka služi kao temelj na kojem organiziram radionice i diskusije o rasizmu, ksenofobiji i toleranciji.
Iz podataka koje je ranije ove godine objavio Eurostat saznajemo da Hrvate/ice najmanje od svih kulturnih sadržaja zanimaju muzeji, izložbe ili povijesni lokaliteti te da godišnje takva mjesta bar jednom posjeti tek 19,2% hrvatskih ispitanika. Po vašem iskustvu, koliko je teško privući ljude u muzej?
Moram reći da ulažemo dosta napora u to, a rezultat bi mogao biti značajno bolji. Hrvatska je zemlja u kojoj ljudi rijetko odlaze u muzeje, pri samome dnu smo europske statistike, za razliku od, na primjer, Švedske u kojoj se 60% stanovnika odlučuje dio slobodnog vremena provesti u muzejima. Trud nas muzealaca često nije dovoljan da bismo imali pune izložbene dvorane. Niz je faktora koji utječu na to. Nije samo riječ o siromaštvu – jer budimo iskrene, u većini muzeja cijene karata su na razini jednog kapučina. Riječ je i o tome koje je mjesto kulture općenito u društvu, pa onda kakav je odnos osnivača spram muzeja, kako se troši proračunski novac, čuju li donositelji političkih odluka potrebe građana i potrebe muzealaca, kakve su nam javne politike, kakva je intersektorska suradnja, ima li je uopće, itd.
Projekt “Muzej u gostima” – Mali Dom, dnevni centar za rehabilitaciju djece i mladeži (foto: Etnografski muzej)
Leži li dio odgovornosti na formalnom sustavu obrazovanja (npr. u tome što se u školama marginalizira likovna kultura)?
Da, to je vrlo važan faktor. Naš obrazovni sustav udešen je na način da se favorizira boravak u školskoj zgradi i primjena tradicionalnih, institucionalnih metoda poučavanja. Ostavljeno je malo mogućnosti da se izlazi i uči izvan škole. Nepostojanje osmišljene međusektorske suradnje – u ovom slučaju obrazovne i kulturne politike, koje bi onda imale svoje sastajalište u suradnji između škola i muzeja – velika je kočnica. Između ostaloga, smanjivanje satnice odgojnih predmeta, koji uključuju i likovnu kulturu, za rezultat je imalo to da je odlazak u muzeje u pravilu izbor pojedinih učiteljica i nastavnica, a manje rezultat osmišljenog pristupa kakav postoji u nekim drugim zemljama.
Spomenula bih samo da prije nekoliko godina, kada se krenulo u izradu novih kurikula, koliko je meni poznato, nitko od muzejskih pedagoga nije pozvan na ijedan informativni razgovor. Nitko nas nije pitao kakvo je naše viđenje i kako osnažiti vezu između škola i muzeja, odnosno što đaci mogu naučiti u muzejima. A iskustvo je pokazalo da učenici ovdje mogu usvojiti ne samo nova znanja, nego i povezati, na primjer, matematiku i likovnost. A upravo to je ono za čime je išao prijedlog kurikularne reforme. Ono što nam nedostaje su istraživanja učinaka takvih oblika učenja. Valja reći da mi nemamo provedenih znanstvenih istraživanja na tu temu – dakle, ja govorim na temelju svog dugogodišnjeg iskustva i onoga što imam kao povratnu informaciju od pojedinih nastavnica i učiteljica.
Za kraj, što mislite o manifestacijama poput Noći muzeja? Mogu li one potaknuti ljude da češće idu u muzeje?
Osobno imam vrlo kritičan stav prema toj manifestaciji. Dobro je da postoje akcije toga tipa, samo je pitanje gdje ćemo povući granicu, da se sve ne pretvori u lov na brojke, a čini mi se da je glavno obilježje Noći muzeja upravo brojanje posjetitelja. Zato su mi prve godine Noći muzeja bile, kao i mnogim muzealcima, zadovoljstvo. Više se vodilo računa o inovativnim programima i kreaciji, a manje se odrađivalo. Bojim se da smo tijekom godina odsklizali previše u estradnu varijantu.
Problem koji ja vidim u hrvatskoj kulturi generalno je što imamo sve više manifestacija raznih vrsta koje ne doprinose nužno promjenama navika posjetitelja – za to je ipak potrebno ono što sam rekla ranije: osmišljen i sinergijski pristup. Čini mi se da su se te noći namnožile i sada je važno samo da jednom godišnje stavimo kvačicu “odradili smo”.
Za izgradnju i odgoj publike potreban je dugoročno osmišljeni pristup koji osim sinergija između javnih politika uključuje i djelovanje osnivača muzeja – gradova i općina. Na primjer, ako se Zagreb želi pozicionirati kao kulturna destinacija na karti Europe, Grad bi se morao puno ozbiljnije odnositi prema muzejima, povezati i uskladiti djelovanje pojedinih resora i ureda, što sada nije slučaj.
[i] Denis Detling, “Uloga muzejskog pedagoga u muzejskoj komunikaciji na konkretnom primjeru Muzeja Slavonije” (2009.)
[ii] Točnije, od ukupno 1064 stručna djelatnika/ce samo 35 njih su muzejski pedagozi, a tome treba dodati još 15 muzejskih pedagoga koji su ujedno i kustosi, za koje se zna da su položili stručne ispite za oba zvanja, no nije poznato koji od ta dva posla rade (izvor: Muzejski dokumentacijski centar).
U sklopu ovog temata objavljeni su i razgovori s Kosjenkom Laszlo Klemar i Nadom Beroš.
