“Glavna odrednica i koncept izložbe je retrospektivni prikaz radova Vlaste Delimar od 1979.-2014. Ono što smo zapravo željeli publici prikazati jest cjelokupni opus umjetnice u čiji rad, izuzev performansa nastalih tijekom 2000., ljudi mahom nemaju uvida,” ispričala nam je kustosica Martina Munivrana iz Muzeja suvremene umjetnosti gdje se u četvrtak, 15. svibnja, u 20 sati otvara retrospektivna izložba Vlasta Delimar – To sam ja.
Osim izložbenog dijela na kojem će biti prikazano ukupno 155 radova, u muzeju će se odvijati brojni popratni sadržaji zbog čega bi se ovaj događaj komotno moglo nazvati i projektom. Jedna od najzanimljivijih stavki je da umjetnica gotovo tri mjeseca svoj vlastiti dom zamjenjuje prostorom Muzeja u kojem svakodnevno boravi, spava, jede te obavlja aktivnosti poput odlaska u dućan, na plac, frizeru ili na godišnji odmor. Neposredno nakon otvorenja izložbe, ističe kustosica Martina Munivrana, održat će se međunarodna konferenciju Tijelo danas: fragment osjećaja putem koje će se rad umjetnice kao takav tematizirati kroz određena pitanja i učiniti međunarodno bitnim. Ususret velike izložbe i onoga što će se sve točno zbivati u MSU do kraja kolovoza razgovarali smo s Vlastom Delimar, izrazito hrabrom i beskompromisnom umjetnicom iza koje stoji 30 godina profesionalnog umjetničkog djelovanja.
Kako gledate na odnos politike i umjetnosti? Koliko je aktivizam zastupljen u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti u odnosu na kraj 70-tih godina?
Aktivizam danas postoji kao pojam, odnosno postoje umjetnici koji sebe nazivaju aktivistima. U 70-im i 80-tim godinama aktivizam je postojao u drugačijem obliku, sa sličnim konceptom u smislu djelovanja u društvu, tj. pokušajima preobrazbe društva. Sedamdesetih i osamdesetih godina je u ondašnjoj socijalističkoj državi Jugoslaviji za ovaj tip umjetničke prakse bilo dosta povoljno razdoblje, premda se neki s time neće složiti. Cenzura je postojala, ali više ‘u rukavicama’.
Situacija je bila puno bolja od one u drugim socijalističkim državama kao što su Rusija, Rumunjska, Češka itd. Mislim da smo mi bili na neki način pošteđeni; nitko nije završavao po zatvorima ili u izganstvu, kao što je slučaj u Rusiji. Mi smo imali slobodu kretanja, znači, mogli smo putovati, odlaziti u druge države. Prisjećam se posjete češkog umjetnika Filka koji je gostovao u Zagrebu (više se ne sjećam na koji način je dobio dozvolu da uopće dođe u Hrvatsku). Mi smo ga izveli u kino gledati kultni film Kosa. On je bio toliko zahvalan i sretan da je u jednom trenutku zaplakao. Naime, taj film se u Češkoj u ono vrijeme nije smio prikazivati. To su neke velike stvari koje smo mi imali, odnosno imali smo više informacija nego umjetnici iz drugih zemalja.
A po zatvorima su, ako idemo tako drastično, završavali samo oni umjetnici koji su imali veze s politikom (primjerice Vlado Gotovac koji je bio dosta umješan u politiku i neki njegovi stavovi nisu bili u skladu s tadašnjom vlasti). Od likovnih umjetnika nikad nitko nije završio u zatvoru. Čak to nije bio slučaj niti kod kultnog filma Plastični Isus Lazara Stojanovića koji je bio zabranjivan i u kojem je sudjelovao naš pokojni Tomislav Gotovac. Stojanović je završio u zatvoru, ali ne zbog filma, već zbog nekih svojih neusklađenosti s državnim sistemom. Tomislav Gotovac isto nikada nije završio u zatvoru, pa čak niti pri uhićenju za vrijeme trajanja performansa Zagreb volim te iz 1981. godine. Policija ga je privela, ali ga nisu zbog toga zatvorili.
Vezana za drvo, 1985.
Više od 30 godina bavite se performansom. Što se prema vašem mišljenju u performansu kao umjetničkoj praksi promijenilo? Je li on postao radikalniji i u kojoj mjeri?
Performans je kao umjetnička disciplina na prostorima bivše Jugoslavije imao svoju težinu. Kasnije, kada je Hrvatska postala mala država, to se sve razvodnilo. Konstanta performera koja je bila prisutna od svojih početaka 80-tih godina do kraja, bili smo Tomislav Gotovac i ja. Većina umjetnika bi se okušala u performansu, nešto bi napravili, ali to ih ne bi previše zadovoljilo pa bi ih jednostavno prestali jer to nije bio njihov matični, glavni medij. Devedesetih godina su se pojavili neki umjetnici kao što su Marijan Crtalić i Siniša Labrović koji su malo podigli scenu, ali performans kod nas, pa čak niti u svijetu, nikada nije zaživio na onaj način koji je trebao. Ima nekih zemalja koje više ili manje drže do performansa, ali kod nas je performans još uvijek disciplina koja lebdi u zraku.
Kako se odnos prema tijelu, a time i seksualnosti mijenja unutar samog performansa, ili u umjetnosti općenito?
To se s godinama nije mijenjalo. Zazor prema golom tijelu je konstanta. Ljudi se ne snalaze i ne znaju što bi s tim golim tijelom napravili. Posebno je konfuzno stanje u zadnje vrijeme kada na površinu izlaze pedofilija ili homoseksualnost koji su oduvijek postojali, ali se o njima nije govorilo. Još nismo uspjeli prihvatiti najprirodnije tijelo bez odjeće u umjetnosti dvadesetog stoljeća, pa zamislite sada taj “kaos” – golo tijelo u umjetnosti plus homoseksualizam plus pedofilija u javnosti. Zbog svega je ovoga golo tijelo još više stradalo.
Koliko je umjetniku bitno da bude shvaćen ili prihvaćen od strane publike kada se bavi s granom umjetnosti koja je kod nas još uvijek neshvaćena te se gotovo uvijek susreće s predrasudama?
Smatram da to ovisi o tome kakva je umjetnik osoba. Netko neprihvaćanje osobno lakše prihvaća, a netko ga ne prihvaća uopće. Govori se da su umjetnici tašti, da čeznu za pohvalom i slavom. Svih godina mojeg art postojanja ja sam na margini, tzv. alternativa stoga se mnogo se govorilo protiv onoga što radim. Kada bi se zamarala svim neprihvaćanjima svoje umjetnosti, vjerojatno bi bila već davnih dana pokojna. Nije da uživam u lošim kritikama, ali normalno je da ljudi imaju pravo na svoje mišljenje. Na kraju krajeva, zašto bi se moja umjetnost svima sviđala?! Ja imam određenu publiku koja prepoznaje i voli to što radim i nisam nesretna što me cjelokupno društvo nije prihvatilo na način koji ja to, recimo, zaslužujem. Mogu se s tim nositi!
Draga Vlasta, 1985.
U Muzeju Suvremene umjetnosti sljedeći tjedan otvara se vaša velika retrospektivna izložba u sklopu koje će te održati i dva performansa Moj privremeni dom u kojem zapravo prostor muzeja postaje vaš novi dom te Poziv na druženje u kojem ćete komunicirati s posjetiteljima. Zanimljivo je da ste odabrali baš dva rada koja jako uključuju publiku, a izvodite ih nakon 30 godina za sasvim novu publiku.
Cilj, odnosno ideja ovih dvaju performansa bila je dinamizirati stvari u muzeju za koji smatram da je previše uspavan, te pokušati publiku potaknuti na interakciju. S mojim stanovanjem u muzeju publika će imati mogućnost svakodnevno samnom komunicirati, znači mogu doći u moj stan, možemo razgovarati i družiti se. Ja sam ponijela sa sobom svu svoju dokumentaciju, tako da možemo gledati press materijale – izvući novine iz 80-tih i pročitati što je koji novinar pisao o mojim izložbama, možemo gledati moje kataloge i kataloge drugih umjetnika koje sam skupljala godinama. Gledat ćemo neke filmove i radove koji iz razno raznih razloga više ne postoje ili nisu bili dostupni. Pokušavam napraviti atmosferu u kojoj muzej nije samo mjesto gdje ćeš na prstima ući unutra i na brzinu proći jer ti je neugodno, nego da taj muzej pretvorimo u mjesto u kojem će se publika osjećati ugodno i opušteno. Ta dva performansa proizašla su iz vremena 70-tih i 80-tih godina kada se kao umjetnički čin uzimalo u obzir i ponašanje umjetnika. Moj boravak u muzeju zapravo nije performans nego ponašanje, umjetnički čin.
U performansu Poziv na druženje pojavljuje se i Josipa Lisac. Kako je došlo do suradnje s Josipom?
Naš zajednički nastup bit će 29. svibnja u dvorani Gorgona, a riječ je o multimedijalnom performansu Moja prva art učiteljica. Ideja za performans je nastala iz moje priče kada sam imala 14 godina i htjela upisati Školu primjenjene umjetnosti. Zbog te odluke su svi bili protiv mene. Nisam imala ničiju podršku – ne samo roditelja, već i od najbliskijih osoba. Pobjegla sam od kuće na školovanje u Zagreb, a u odluci mi je pomogla upravo Josipa Lisac kojoj sam se divila. Ako može Josipa Lisac, mogu i ja! Prošle godine susrele smo se prvi puta. Predložila sam joj zajednički nastup i ona se s tim složila. Ovaj nastup neće biti samo njezin koncert, nego ćemo nas dvije razgovarati o 70-tim i 80-tim godinama. Biti će zanimljivo čuti što su te godine značile za naše početke. Osim razgovora, gledati ćemo i neke dokumentarne filmove, a Josipa će izvesti par pjesama koje su bile važne za moj umjetnički put.
I danas izvodite performanse koje ste radili 80-tih godina. Po čemu se oni razlikuju? Koji su to novi aspekti koje unosite, o čemu oni ovise? Do kakvih novih zaključaka dolazite?
Nisam često ponavljala performanse, ali kod ponovljenih performansa me uvijek zanima kako će reagirati nova publika koja se pojavila. 2005. godine ponovila sam performans Taktilna komunikacija koji sam radila s Željkom Jermanom 1981. godine. Bilo je to u Kyotu i bilo je fantastično! Zanimalo me kako će publika u Japanu, visoko tehnološkoj zemlji koju je tehnološka razvijenost totalno preuzela, gledati na performans koji se sastoji od dodirivanja ljudi. Bila sam iznenađena! Performans se odvija tako da idem od osobe do osobe i dodirujemo se na razne načine – netko želi ostvariti veći kontakt, netko manji. U Kyotu mi se dogodilo da sam zagrlila jednu djevojku, a ona je počela plakati. Jedva sam je uspjela odmaknuti od sebe! Taj moment je bio izrazito dirljiv. Većina publike reagirala je na vrlo emotivan način. Ovaj performans ponovila sam i u Splitu 2008. godine i rezultat je bio isti. Kao da ljudima, bez obzira na pojačanu komunikaciju putem mobitela i interneta, ipak fali još neke vrste bliskosti. Kad ponavljam performanse oni se ne mijenjaju u svojoj temeljnoj ideji, osim kad publika sudjeluje na izravan način. U tom slučaju opet dolazi do promjene u smislu publike, ne mene.
Žena je nestala, 2000.
Ove godine održat će se 9. Festival performera Moja zemlja, Štaglinec koja se već tradicionalno održava na imanju vašeg oca kod Koprivnice. Može se primjetiti da festival svake godine sve više napreduje te ostvaruje suradnje s brojnim inozemnim umjetnicima/performerima. Na koji način će festival biti uključen i u ovu izložbu?
Festival nije izravno povezan s ovom izložbom, više je riječ o najavi i promociji. Informirat ćemo ljude o festivalu, dijeliti promo materijale, a bit će organiziran i prijevoz do muzeja u Štaglinecu. Inače je svake godine autobus kretao ispred Lisinskog, a ove godine smo zamislili da bi kretao ispred MSU-a te bi i na taj način napravili neku povezanost. Ove godine će festival biti malo siromašniji jer naprosto nemam toliko vremena kao prijašnjih godina, a festival zahtjeva puno organizacijske energije. Čak sam razmišljala da se ove godine festival ne održi, ali kad sam vidjela koliki je interes, morala sam pristati da se on ipak nastavi. Prošle godine su gostovali umjetnici iz Azije i bilo je odlično jer su azijski umjetnici sa svojom kulturom beskrajno pozitivni i drugačiji. Sve se bojim da se tako nešto više neće ponoviti. Inače, stanovnici Štaglineca su oduševljeni festivalom, drago im je da se tamo nešto dešava. Kroz naš festival selo Štaglinec je postalo poznato mjesto na karti. Pozitivna je atmosfera, surađujemo s mještanima kad god nam nešto treba, oni nam pomognu, a kuharice iz Udruge žena Proljeće nam pripremaju ručak. Svi imaju zadatke i na taj način svi sudjeluju.
Na rad Treba vjerovati muškarcima reagirale su ženske udruge i feministički krugovi koji su se osjetili ugroženima. Koja je vaša perspektiva i je li se stav promijenio ili ste vi možda promijenili nešto u svom pristupu?
Bila sam strašno iznenađena intervencijama neke ženske udruge čije su pripadnice napisale na plakatima ‘svaka peta žena pada niz stepenice’, a preko mojeg lica zalijepile sliku pretučene žene. To me prenerazilo jer uopće nisam shvatila zašto su se osjetile ugroženima rečenicom ‘treba vjerovati muškarcima’. Čitav svoj artistički život borim se za približavanje različitosti. Taj natpis nije samo upućen muškarcima nego je to rečenica koja se odnosi na poštivanje svih različitosti. Ja sam uvijek za dijalog kojim se mogu riješiti problemi koje mi žene imamo s muškarcima i u tom smislu im treba vjerovati. Mislim da se ništa neće riješiti stalnim optužbama poput ‘muškarci su šovinističke svinje’. Vjerujem da su dijalog i međusobno povjerenje, a ne optužbe i svađe, ispravan put.
Lady Godiva, 2001.
