Četvrt stoljeća istovremeno je i kratak i dug vremenski period. Svašta se može dogoditi u 25 godina, a također je moguće da se ništa ne dogodi ili promijeni.
To se najbolje vidi na primjeru borbe za ženska prava, u međuvremenu usko povezane s feminističkim pokretom, koja nas uči kako se stvari mijenjaju, ali uvijek nekako ostaju iste. Značajan podsjetnik na to jest i knjiga ‘Ženski eros i civilizacija smrti’ sociologa Vjerana Katunarića, prvotno objavljena 1984. godine, čime zaslužuje i čast biti proglašena prvom znanstvenom studijom o feminizmu na ovim prostorima. Njezino novo izdanje na tržište plasira Jesenski i Turk, obljetničarski podsjećajući na važnost ovog štiva, koje je ostavilo veliki utjecaj na feminističku teoriju u regiji. Katunarić se od tada nije vraćao ovoj tematici, usmjeravajući svoju pažnju na druge teme, poput nacionalizma i kulturne politike, no ‘Ženski eros i civilizacija smrti’ i dalje ima glas djela koje se obavezno čita.
Pomalo je neobično da je jedan muškarac, i to 1984. godine, kada je feminizam kod nas dijelom smatran i zapadnjačkom i buržujskom pojavom, osjetio potrebu pozabaviti se tom temom. Katunarić otkriva kako je za njega to bilo “potpuno prirodno, kao što je u kemiji odnos natrija i kalija ili binarni kod na kojem počiva cijeli naš svijet, i to ne samo suvremeni”.
Režimski, komunistički mediji knjigu su prešutjeli u vrijeme prvog objavljivanja, uz izuzetak jednog komentara koji je autoru zamjerio nedovoljno razumijevanje marksizma. No, svoje čitatelje, to jest čitateljice, Katunarić je ipak našao, a jedna od njih je i magistra rodnih studija Željka Jelavić: “Knjigu sam prvi put čitala kada je izašla. Tada sam bila studentica i za mene je ona i na osobnom planu značajna, a svakako je ponudila nešto novo.”
Prva stvar koja upada u oči kod Katunarićeve knjige jest, naravno, upečatljiv naslov, koji supostavlja žene i njihovu seksualnost s muškom, koju autor veže sa smrću. Ta podjela se danas čini pomalo grubom, no ovaj sociolog navodi kako je imao dobre argumente za takav izbor riječi: “Prvi razlog jest Herbert Marcuse, odnosno njegova knjiga ‘Eros i civilizacija’ posvećena Freudu, koju sam parafrazirao. A drugi je egzistencijalna dispozicija ženskog roda, koja ih više usmjerava prema životu od muškaraca.”
Iako se može činiti kako Vjeran Katunarić nije optimističan kada je riječ o ostvarivanju ženskih prava, posebice zbog naglašavanja civilizacije smrti koju perpetuiraju oba roda, autor objašnjava kako se promjene mogu događati kroz infiltraciju dominantnog sustava vrijednosti, “kad one počnu još jače izražavati svoje zahtjeve. Ženski pritisak se razvija i zasniva na mekoj moći, dok se ovaj drugi temelji na uništavanju i zbog toga ga nazivam civilizacijom smrti.”
Prijelomni trenutak u razvoju feminizma i borbe za ženska prava bio je pad komunizma, koji je, paradoksalno, ženama omogućio ogroman napredak. Devedesete su pak epoha konzervativizma i patrijarhata, a položaj žena se sve više usmjerava u koordinatama tri famozna K – Kinder, Kueche, Kirche. Vjeran Katunarić kao garant promjene na bolje vidi na prvom mjestu pritisak Europske unije: “To je inače naš glavni kanal uvoza demokracije, jer kod nas ti procesi dolaze izvana, s obzirom na slabost unutarnjih demokratskih snaga.”
Zbog svega toga je ‘Ženski eros i civilizacija smrti’ još uvijek aktualno štivo, koje imponira ne samo zbog svoje tada revolucionarne tematike, nego i zbog autorove upućenosti i erudicije. Željka Jelavić ističe kako je ovaj tekst po prvi puta u feminističko polje interesa, kao i javni diskurs, uveo problematiku nasilja nad ženama, te je i samim time osigurao izdvojeno mjesto na području domaće sociologije. Iz današnjeg gledišta je ipak možda najzanimljivije autorovo inzistiranje na trokutu marksizma, psihoanalize i feminizma kao glavnim odrednicama.
Nakon 25 godina ‘Ženski eros i civilizacija smrti’ otkriva se kao intrigantno štivo, i to zbog ideja koje autor promovira. Iako je u međuvremenu na sceni treći val feminizma, čije se teorije bitno razlikuju od prethodnih, knjiga Vjerana Katunarića još uvijek je osnova za svako temeljitije istraživanje ženske povijesti i feminističke misli na prostoru bivše Jugoslavije. Autor reprintu dodaje i epilog od dvadesetak stranica, u kojem propituje što se u međuvremenu dogodilo, a svakako je znakovit i njegov konačni zaključak o tome kako jednakost žena i muškaraca omogućava procvat društva i civilizacije. Nažalost, znamo kakvo je društvo u kojem živimo, pa je onda i jasno kako smo od jednakosti još uvijek predaleko.
Tekst je preuzet s cunterview.net-a.
