Opus francusko-američke umjetnice Louise Bourgeois po prvi puta je predstavljen u Europi u bečkom Belvedereu na izložbi naziva Persistent Antagonism, koja je otvorena 22. rujna 2023. Izloženo je 60 slika nastalih u periodu 1938. – 1949., za koje se smatra da predstavljaju formalne i tematske osnove njenih kasnijih radova. Osim poznatih radova, poput serije Femme Maison i slike Runaway Girl, publika će po prvi put vidjeti i druge slike, manje poznate široj javnosti. Izložbu u Belvedereu odlikuju pažljivo birani radovi nastali na papiru, slikarskim platnima ili u skulpturi, koji su ključni za Bourgeoisin umjetnički vokabular.
Izložbu otvara autoportret iz 1940. a u kronološkom smislu završava s njenim posljednjim monumentalnim radom Cell, The Last Climb iz 2008. Highlight izložbe je skulptura Cell (Choisy) koja je bila izložena 1993. na Venecijanskom bijenalu, a značajan segment bečke izložbe posvećen je njenim bilješkama nastalim tijekom godina psihoanalize, kroz koje analizira uvide u svoj umjetnički opus, čime je naglašena uloga Beča kao doma psihoanalitičara Sigmunda Freuda. Izložba je zaokružena skulpturom gigantskog pauka (Spider) iz 1996. koji se nalazi u baroknom vrtu Belvederea.
Pristup djelu Louise Bourgeois, kustosica Sabine Fellner i Johanne Hofer, funkcionira kao tzv. spiralna inspiracija kojom se Bourgeois služila kroz svoju sedam decenija dugu umjetničku karijeru. Ona se određenim temama vraćala čak i nekoliko decenija kasnije, te njena fokusiranost da progovara o emocijama bola, straha, tuge, nostalgije, traume, dobivala je svoje obrise u različitim tehnikama i materijalima.
To je vidljivo već u prvoj prostoriji Donjeg Belvederea, gdje centralno mjesto zauzima već spomenuta monumentalna skulptura Cell iz 1993. – mramorna kuća u metalnom kavezu s giljotinom koja prijeteći stoji nad njom, dok se na zidovima nalaze pejzaži zagasito crvenih tonova Untitled (1940.-1941.) koji prikazuju iskustvo imigracije i osjećaj gubitka domovine, te proces pronalaska sebe u ulozi majke, supruge i umjetnice. Dominantna skulptura u komunikaciji sa slikama intenzivira osjećaj traumatičnog djetinjstva, koje je sve više postajalo fokusom njenog rada. Spomenute slike nastaju u vrijeme njenog osobnog preokreta 1938. godine, kada se udaje za američkog povjesničara umjetnosti Roberta Goldwatera i seli iz Pariza u New York, gdje ubrzo postaje majka.
Prve godine u novom okruženju obilježile su Bourgeoisin kontakt s avangardnom scenom, arhitekturom nebodera, obećanjem progresa, slobode i individualnosti. Ali također i sa osjećajem nostalgije i krivnje jer je napustila porodicu i prijatelje u jeku Drugog svjetskog rata. Ove okolnosti djelovale su kao katalizator za njene slike nastale u periodu između 1938. i 1949. U tom periodu Bourgeois eksperimentira s ekstremno vertikalnim i horizontalnim formatima. Njena kompozicija je vremenom postajala slobodnija, apstraktnija; razvila je specifičan jezik forme i boje, i otkrila je sebe i svoj unutarnji svijet kao temu svojih radova. U crtežima i slikama se vide oscilacije između figuracije i apstrakcije, koju je prekrajala, reformulirala i postavljala u nove, neočekivane kontekste. Nastavljajući svoju edukaciju u New Yorku, upoznala je američku umjetničku scenu, a istovremeno je ostala u dodiru sa europskim trendovima, družeći se s umjetnicima u egzilu.
Između 1946. i 1954. kreirala je oko 80 antropomorfnih skulptura u drvetu; naziv ove serije je Personages. Skulpture izrazito vertikalnog izduženog oblika koje, kao totemi, stoje u prostoru, aludirajući na prijatelje i porodicu koju je ostavila iza sebe: „I feel so lonley that I am rebuilding these people around me.“ U ovoj seriji radova se neminovno ogleda utjecaj njujorške arhitekture, ali i utjecaj njenog nekadašnjeg profesora Ferdinanda Légera od kojeg je potekla strast za trećom dimenzijom i volumenom. Personages predstavljaju preokret u njenoj karijeri, jer se nakon ovih skulptura više nikada neće vratiti slikarstvu.
Ženske (glave) kuće
Motiv kuće i šire, tema doma, prisutna je kroz cjelokupni umjetnički opus Louise Borgeois, od ranih slika, preko skulptura i prostornih instalacija. Nijednu temu nije tako ambivalentno ili konstantno kroz čitav svoj opus razvijala kao ovu. Kuća funkcionira kao prošireni omotač, kao čahura u kojoj je odvojena od svijeta, kao dom ili kao zatvor. Kuća se kao tema prvo javlja na slici The Runaway Girl koja nastaje u trenutku napuštanja Francuske i preseljenja u SAD. Cijeli ocean leži između mlade žene koja drži svoj kofer, i kuće koju je ostavila iza sebe. Obiteljska kuća kao mjesto uspomena često se ponavlja u njenim slikama po dolasku u New York.
Međutim, u New Yorku je bila konfrontirana s potpuno novom formom arhitekture koju je karakterizirao princip vertikalnog i istraživanje stabilnosti, a gdje je zahvaljujući prijateljskim susretima s Le Corbusierom, Paulom Nelsonom i Frederickom Kieslerom, naišla na vizionarske i utopijske arhitektonske koncepte. To će umnogome utjecati na njen kiparski rad, u kome će tema kuće i obiteljskog doma, zadobiti šire značenje, što je vidljivo u seriji radova Cells kojom je predstavila američki paviljon na Venecijanskom bijenalu 1993.
Tema kuće je najjezgrovitije predstavljena u središnjoj prostoriji ove izložbe, pa se može reći da zauzima centralno mjesto, kako fizički tako i simbolički u Bourgeoisinom opusu. Serija slikarskih radova naziva Femme Maison nastalih 1946/47. će postati ikonička djela drugog vala feminističkog pokreta. Slike iz ove serije su izrazito vertikalnog formata i predstavljaju ženski akt čiji je gornji dio tijela zaglavljen u arhitektonskim oblicima kuće ili zgrade. Naslikane figure su odcijepljene od vanjskog svijeta, ne mogu uspostaviti kontakt s njim; nemaju ruke, pa tako ni prostora za akciju ili pokret. Sfera djelovanja ovih protagonistica je svedena na kuću, simbol anonimnosti i izolacije.
Femme Maison je naziv i njenih kiparskih radova – u ranim 1980-ima je apstrahirala temu i kreirala minimalističke skulpture od različitih materijala, na koje bi dodala kuću; u 1990-ima se vratila figuraciji, u kojoj se arhitektonski oblici prepliću s tijelom; a 2000-ih se odnos tijela i arhitekture mijenja, kuća je sada na tijelu trudne žene – žena postaje dom novom životu, a ta promjena je vidljiva i u materijalu: umjesto mramora prelazi na mekane i savitljive materijale.
Društveni angažman
Louis Bourgeois je tijekom 1970-ih bila aktivna u američkom pokretu za žensko oslobođenje, gdje je sudjelovala u demonstracijama, diskusijama, i brojnim feminističkim izložbama. Feministički pokret je doprinio njenoj boljoj vidljivosti i na neki način ju je pretvorio u svoju ikonu. Louis Bourgeois je imala ambivalentan odnos prema feminizmu. Iako su je uzimali za role model, nju je to duboko brinulo, jer sebe nije videla kao vođu niti kao majku nove feminističke umjetnosti, već prije kao djevojčicu koja pokušava da razumije samu sebe. Govorila je da ne postoji feministička estetika, već jedino psihološki sadržaj i iskustvo koje je prošla.
Njen slikarski opus iz perioda 1938-1949. nastaje u raskoraku između prvog i drugog vala feminizma, djelujući u emancipatorskom vakuumu. U isto vrijeme, 1949. Simone de Beauvoir objavljuje Drugi spol, s glavnim argumentom da se ženom ne rađa, već se ženom postaje. Bourgeoisina djela i Beauvoirin tekst postaju apsolutni vodiči za drugi val feminizma u 1960-ima, sve do ranih 1970-ih. To je i vrijeme kada je Louise preimenovala neke od svojih slika, koje prikazuju ženski akt s kućom umjesto glave, u Femme Maison, vjerojatno postajući svjesna političkog i emancipatorskog potencijala feminizma. Crtež jedne od Femme Maison iz 1947. se tako našao na naslovnici knjige Lucy R. Lippard From the Center: Feminist Essays on Woman’s Art, objavljenoj 1976., skoro 30 godina nakon što je crtež nastao.
Imajući na umu da su se umjetnice feminističke avangarde intenzivno bavile temom kućanstva kao metafore limitiranosti i zatvora, iz različitih perspektiva i u različitim medijima, utoliko je vizionarsko značenje Bourgeoisinog dela značajnije. Djela Sandy Orgel Linen Closet (1972.) ili Francesce Woodman Untitled (1975.-78.) pojavljuju se kao „naprednija“ verzija Femme Maison i sadržajno i kroz formu. Nekoliko je umjetnica gotovo istovremeno ukazivalo na nevidljive granice kućanskih poslova i pokušaj da ih se prevaziđe. Tako i Katalin Ladik u radu Poemim (Series A9) iz 1978. i Birgit Jürgenssen u radu Ich möchte hier raus! iz 1976. ukazuju na poziv u pomoć koji je formulirala još Louise Bourgeois.
Biomorfne forme i psihoanaliza
Posljednju dionicu izložbe sačinjavaju biomorfne forme koje se u njenom radu pojavljuju još početkom 1960-ih. Tada nastaju organske strukture, apstraktni pejzaži, viseća gnijezda (Fée couturière) i spiralni kavezi napravljeni od lateksa, žbuke i kasnije, krajem 1960-ih, od bronze. Ove skulpture izgledaju kao sklonište od nečega, ali istovremeno mogu biti i zamka.
Posebno dojmljiv je posljednji segment izložbe, koji otvara rad Maman iz 2009. uvodeći nas u intimni prostor i sferu nesvjesnog obilježenu bilješkama o umjetnosti i psihoanalizom. Ovi zapisi su proizvod intenzivne psihoanalitičke terapije na koju je Bourgeois išla između 1952. i 1967. U to vrijeme je nastalo puno pisanih bilješki koje pružaju intimni uvid u njene borbe sa sobom, te prevazilaženje traume. Stoga, izložba u konačnici otvara prostor za refleksiju, ne zatvarajući Bourgeoisin opus, već kreirajući prostor za promišljanje, za osvrt ili jedan novi pogled na umjetnicu, i uvodi nas u novi krug razmišljanja o radovima, o sebi, o svijetu… Pokreće nova pitanja i ideje, dok istovremeno ostajemo očarani ili zaglavljeni u Bourgeoisinom toku misli: „Do I owe the why to anybody?“
Izložba je otvorena do 28. siječnja 2024.
Literatura:
- Louise Borgeois: Persistent Antagonism, kat. izložbe, ur. S. Rollig, S. Fellner, J. Hofer, Verlag der Buchhandlung Walter und Franz Künig, Köln, 2023.
- Louise Bourgeois: Paintings, kat. izložbe, Metropolitan Museum of Art, New York 2022.
- Katy Deepwell, „Feminist readings of Louise Bourgeois or Why Louise Borgeois is a Feminist Icon?“, n.paradoxa, svibanj 1997.
- Deborah Why, Louise Bourgeois: An Unfolding Portrait, MoMA New York, 2017.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
