Objavljeno

Una Bauer: Teatrologija je idealna grana za pohlepnu svejedicu poput mene  

Kako se igrati s Barbikama. Fotografirala: Jelena Topčić.

Mogućnost flerta s meni relativno nepoznatim disciplinama ili praksama posebno je veselje što mi ga omogućuje bavljenje novinarstvom. Bilo bi prilično smiješno da se pretvaram kako mnogo ili dovoljno znam o izvedbenim umjetnostima, suvremenom plesu, filozofiji, bicikliranju, putovanjima; svemu onome o čemu teatrologinja Una Bauer s rijetko viđenom lakoćom piše u svojoj nedavno objavljenoj prvoj knjizi Priđite bliže: o kazalištu i drugim radostima.  

Moje čitanje ove knjige slično je onome što ga je, u humorno-autoreferencijalnom ključu na nedavno održanoj promociji ove knjige u klubu Booksa, ispričao njezin prijatelj Marcell Mars. Najveći broj umjetnika i djela o kojima autorica piše u svojoj knjizi nikad nisam vidjela i pročitala, no način na koji ona pronalazi točke gledišta na subjekte i teme o kojima piše i analizira ih, nekonvencionalne optike koju koristi i rječotvorna magija koju pritom uspostavlja – sve to učinilo me sretnom čitateljicom Uninih tekstova i kolumni što ih je objedinila u knjizi koja je povod ovog teksta.

Moja profesorica svjetske književnosti na zadarskom FF-u Nevenka Košutić Brozović nije voljela dvadeseto stoljeće, ne samo u književnosti, nego i u ostalim umjetničkim praksama. Kao danas se sjećam jednog open air predavanja na koje nas je izvela na livadu pred crkvom Sv. Stošije.  Zgađeno je govorila o dvadesetom stoljeću u književnosti, različitim školama i pravcima. Misli i pogled su mi negdje otplutali prema vedrom nebu i anđelu na vrhu tornja, sve dok me nije prenuo njen glas kad je u jednom trenutku je viknula: „20 stoljeće – patchwork, to je patchwork!“.

Ove zgode sjetila sam se i dok sam čitala knjigu Priđite bliže, jedan od rijetkih uspješnih križanaca različitih esejističko-tekstualnih formi. Vrag zna kako je među korice iste knjige Bauer uspjela ugurati osvrt na kazališnu predstavu BADco., film Melankolija Lars Von Triera, putopis po Turskoj, Gruziji i Azerbajdžanu, esej o džemperićima za čajnike, esej o vožnji motociklom, vrtnim patuljcima, na kraju poglavlje iz doktorske disertacije o Raimundu Hogheu i još dobar broj naizgled nespojivih tema, ali uspjela je – o tome nema spora.

Za početak sam je pitala što to govori o njoj kao autorici. Pristala je zaigrati malo pseudožurnalističku bocu istine i evo što im je odgovorila:

“Oduvijek su me fascinirali klasifikacijski sustavi, pitanje kako smo organizirali svijet i po kojim kriterijima smo ga poslagali u ladice. Kada pogledaš recimo Klasifikaciju znanstvenih i umjetničkih područja i polja Državnog zavoda za statistiku RH naći ćeš recimo da u polju 7.06 plesna umjetnost i umjetnost pokreta imamo grane: 7.06.01 klasični balet, 7.06.02. suvremeni balet (? op U.B.), 7.06.03. koreografija, 7.06.04 pantomima i 7.06.05 scensko kretanje. Ako s druge strane pogledaš britanski Joint Academic Coding System (JACS) v. 1.7 Agencije za statistiku u visokom obrazovanju, tamo će stajati pod W500 ples, a pod W510 koreografija, pod W520 tjelesna svjesnost, W530 povijest plesa, W540 tipovi plesa i W590 ples koji nije nigdje drugdje klasificiran. Ako pak konzultiraš Australsku i novozelandsku standardnu klasifikaciju istraživanja Australskog ureda za statistiku i Novozelandskog ureda za statistiku, izvedbene umjetnosti i kreativno pisanje, primjerice, bit će u istoj grupi, pod brojem 1904 (ples pod 190403, a kreativno pisanje (koje uključuje dramsko pismo) pod 190402).

Jasno je da klasifikaciju znanja i područja prati velika doza arbitrarnosti i kontingentnosti umjesto logičke dosljednosti, a kriteriji po kojima su se grupirala područja kombinacija tradicije i specifičnosti lokalne povijesti razvoja znanja s jedne strane te, s druge strane, pritiska svakodnevice i suvremenog razvoja polja, koja se otima povijesno utemeljenim načinima organizacije materijala. Neke od bizarnosti, kao, primjerice, upotrebu sintagme “suvremeni balet” u klasifikaciji Državnog zavoda za statistiku pod kojom bi se, pretpostavljam, trebao kriti suvremeni ples lako je ispraviti, ali stvar je u tome da je bilo kakva klasifikacija odraz lokalnih tradicija mišljenja o nekom predmetu, u nekom zadanom trenutku. A one su, naravno, podložne promjeni.

E sad, krenimo s druge strane – kada pišem o predstavi, a ta se predstava bavi fizičkim karakteristikama nafte, moram sjesti i proučiti o čemu se tu radi. Ali moram i odabrati što mi je od te ogromne hrpe informacija relevantno, a što nije – naravno da neću postati inžinjerka naftnog rudarstva da bih napisala tekst o predstavi. Dakle, ono što ću pokušati shvatiti nije samo pitanje nafte, nego i pitanje toga što je oko te nafte relevantno za problem kojim se predstava bavi, a što je naprosto nebitno u kontekstu predstave. Koja je, npr., logika distribucije nafte, i, primjerice, kako se to odražava na tipove društvenog uređenja– naravno, stvar može biti i u nečemu posve drugom. Međutim, bitno je napomenuti i da se ne bave sve predstave, samo zato što su predstave, stvarima na način koji bi mi omogućio da kroz njih mislim i o svijetu i o njima.  

Nagurati sve te raznorodne tekstove u jednu knjigu trebalo bi učiniti jasnim taj tip pristupa materijalu, koji ide za pronalaženjem problema ili pronalaženjem nekog zareza, ili točke ili upitnika, nečega zbog čega ćemo se na nekim stvarima zaustaviti, a na nekima nećemo, bez obzira je li riječ o predstavi, vazi za cvijeće ili društvenoj igri. I naravno da se nećemo svi zaustavljati po istoj logici, ali to je upravo ono što mene zanima, možda čak i više od konkretne predstave, vaze za cvijeće ili društvene igre. Što je to, u svemu tome, što neke stvari čini vrednijima od nekih drugih, po kojoj smo se logici odlučili za nešto, a ne za nešto drugo, i kako to opravdavamo? I kako to artikulirati a da se ne limitiramo na odgovore u obliku psiholoških motiva, uvjetovanja iz djetinjstva i naučenih obrazaca ponašanja,” pokušava Una objasniti vječnu dvojbu onih koji umjetnost gledaju i o njoj kritički pišu i/ili govore.


Sedmi pečat, drugi put. Fotografirala: Jelena Topčić.

“Citirala bih Donellu H. Meadows iz knjige Thinking in systems ‘Možeš vidjeti neke stvari kroz leću ljudskog oka, neke stvari kroz leću mikroskopa, neke kroz leću teleskopa, a neke druge kroz leću teorije sistema. Sve što se vidi kroz različite vrste leća stvarno jest tamo. Svaki način gledanja omogućava da naše znanje o čudesnom svijetu u kojem živimo postaje još malo potpunije.’

U ovom kontekstu, to bi značilo da promatram život kroz leće nekoga koga prvenstveno zanima kazalište i ples, ali ako kažem da sam teatrolog, time prvenstveno govorim o lećama koje koristim, a tek onda o žanru, grani, odnosno polju kojim se bavim. Tretiram svijet kao kazalište i obrnuto.”

Na laiku vrlo prijemčiv način Una u svom prvijencu uspijeva povezati na prvi pogled nepovezive tekstove.

“Nekima od tih tekstova u knjizi zajedničko je bivanje u iskustvu, ako hoćeš, prvo suočavanje s nekim iskustvom, prije ili umjesto profesionalizacije, specijalizacije ili bilo kakve želje da postaneš jako dobar u nečemu. Postoji nešto u prvim iskustvima, u tome da smo naivni za neke stvari, da ih ne razumijemo i da u njima nismo dobri, ali da ih ipak radimo… i da onda mislimo o tome što se događa dok ih radimo.. što me neizmjerno privlači. Kako je tebi bilo kada si prvi puta nešto radio? Što si primijetio, do čega ti je bilo stalo? Kod profesionalizacije stvari se ukrućuju, i onda razgovor postane razgovor o kugličnim ležajevima i o tome kako nešto raditi bolje, biti brži, efikasniji… i razgovor više nije o tome kako biti na biciklu, što znači voziti bicikl i kako se osjećaš dok ga voziš, i kako uopće biti živ. E pa to, kako biti živ i kako se to bivanje živim predstavlja, to je ono što mene zanima. Možda bi se i to moglo ubaciti u interdisciplinarna područja znanosti, polje 8.09 Životologija”, predlaže Una.

“Svijet u kojem živimo, odnosno svijet koji uopće možemo percipirati”, tvrdi, “uvijek je svijet predodžbi i pregovora. Svijet pojavnosti i međusobnih uvjeravanja u to što je istinito a što nije, i što je vrijedno a što nije. Ova se knjiga upravo bavi tim predodžbama, tim pojavnostima i tim životnim izvedbama. I zato su joj neke stvari bliže – poput putovanja ili grupnih dinamika. Hoću reći, nije da bi bilo što moglo stati u ovu knjigu, ono što je u nju ušlo vrlo je specifično, iako ne iscrpljuje logiku organizacije nikakvog područja – kao što to ne čine zajedno rodni studiji, biotehnologija u medicini i projektni menadžment niti ukupnost drugih polja u području interdisciplinarnih studija.”

“Ja se otvaram po automatizmu, manje-više svima koji nisu sociopati”, kaže Una u putopisnom tekstu “Užareno sunce”. Sociopate je vrlo teško brzo prozreti, tko zna kolikim se sociopatima širom otvorila, a da ni ne zna.

“Taj se tekst bavi specifičnom situacijom intenzivnog dijeljenja svakodnevice s ljudima koje ste netom upoznali, a to je zapravo situacija koja mi je, neću reći ugodna, jer često može biti jezivo neugodna, ali koja mi je vrlo zanimljiva. Način na koji se ljudi predstavljaju, dojam koji pokušavaju ostaviti, način na koji pokušavaju kontrolirati tvoju percepciju njih samih, način na koji ti pokušavaju sugerirati vlastite kriterije relevantnosti, kako sakrivaju nelagodu, kako fizički osvajaju prostor ili ga negiraju, kako im vlastite uloge bježe… to je fascinantno. I da, naravno, zato što si u isto vrijeme i promatrač i uključen u interakciju sa svojim vlastitim performansom odnosno pokušajem da budeš autentičan (jer te stvari nisu suprotnosti), svašta se može dogoditi, i svašta nam može pobjeći.”

Iz lonca kulturne ponude nije lako odabrati čemu posvetiti vrijeme za analizu. Suočio se s tim problemom svatko tko se pisanju recenzija ili ogleda o filmu, glazbi, izvedbenim umjetnostima i ostalome posvetio vlastitim izborom. Kako je tekst pronalazi, na koji način bira o kojoj predstavi će pisati, filmu, putovanju?

“Ta se odluka uvijek događa nakon odgledane predstave ili filma ili proživljenog putovanja (iako, moglo bi se reći i nakon proživljene predstave ili filma i odgledanog putovanja). Naravno da se neki odabir događa inicijalno, pri samom odlučivanju hoću li nečemu prisustvovati. Ali ne mogu znati unaprijed hoće li biti materijala za tekst. Mislim da je legitimno pronaći neke druge kriterije za pisanje, koji nisu prvenstveno žanrovski ili strukovno određeni. Ne radi se, naravno, ni o tome da pišete samo o stvarima koje su vam se svidjele, već o tome da pišete o stvarima koje su vam dale misliti, koje vas svrbe i ne puštaju, koje vas tjeraju da formulirate neku naraciju o njima. Nekad se ne osjećate dovoljno zrelom za neke stvari, ili dovoljno dobrohotnom i otvorenom.

Nekad shvatite da ne podnosite osobu koja stoji pred vama i nešto izvodi, iako vam apsolutno ništa nije skrivila, ali imate fizičku reakciju gađenja na nečiji način postojanja u svijetu. Jedino pošteno što možete učiniti je da uopće ne pišete o tome. Nekad osjećate da snažne emocije koje je proizveo neki rad imaju vrlo malo veze s radom, a puno s trenutnim bitkama koje vodite neovisno o radu. Ali nekad baš te snažne emocije mogu biti poticaj za tekst, upravo zato jer želite verbalizirati tu željeznu kuglu apsolutne usmjerenosti. Nekad krenete pisati o nečemu, da biste usred pisanja (jer je pisanje naravno otkrivanje nečega što niste znali, nije samo zapisivanje gotovih misli), shvatili da vas zapravo ne zanima, ili da nije ono što ste mislili da jest na prvi pogled, ali to vam se razotkrilo tek u procesu kompozicije teksta.  A nekad ne želite pisati odmah o nečemu, nakon premijere, jer želite da vam se iskustvo nataloži, sedimentira, i da barem još koji puta pogledate rad.”


Pičkolet ili kako još voziti bicikl. Fotografirala: Sajber Vanderlast. 

Na stražnjim koricama knjige između ostalog piše: “… Tekst manje govori o životu, više o načinima predstavljanja života”.  Svidjela mi se ta rečenica, lijepo i istinito predstavlja knjigu.

“To je sastavio moj urednik Branko Matan, i da, slažem se s tobom, i meni se svidjela. O tome sam već govorila, i u tome leži odgovor i na prva, disciplinarna pitanja – život vam se nekako prikazuje, on vam se nekako predstavlja i manifestira. Umjetnički radovi su s te strane često zanimljiviji za analizu, zato jer uključuju i tu komponentnu svijesti o tome koje kriterije želite uspostaviti, zato jer su artificijelni, i namjerno konstruirani na točno određeni način, ali to ne znači da manje kontrolirano, ili na drugačiji način kontrolirano predstavljanje u svakodnevici nema puno toga beskrajno intrigantnog.”

U tekstu o plesnoj predstavi Marjane Krajač Rad koji ću izvesti krajem prosinca Una govori o ekološkom mišljenju društva i politike. Daje zanimljiv naputak i predlaže sljedeće: Dopusti si da gledaš izvedbeni rad onako kako će ti taj pogled najviše dati, od onoga što bi sve taj rad mogao biti.

Pitam je što dobivamo zauzvrat ako na ovakav način sudjelujemo na polju suvremenog plesa i izvedbenih umjetnosti uopće?

“Možemo dobiti više, manje ili ništa, naravno, kao i kod drugih pristupa. Pitanje je okvira percepcije koji možemo odabrati primijeniti u svakoj pojedinoj instanci umjetničkog djelovanja. Ali razmišljati o tome kako ovo djelo želi biti gledano da bi dalo najbolje od sebe, ponekad pomaže u tome da vidite stvari koje inače ne biste. Ali ponekad se desi da mislite da znate kako djelo želi biti gledano, ali vi naprosto niste u stanju tako ga gledati. Ponekad se naprosto ne možete domisliti točki gledanja, niti uroniti u afektivni modus iz kojeg biste uspostavili komunikaciju s radom. Mislim da je to isto bitno priznati – da neki radovi ne komuniciraju s načinima percepcije koje netko u danom trenutku može mobilizirati.  I ponekad nikakvo obrazovanje, nikakvo iskustvo, pa ni deseci tisuća odgledanih predstava, ne mogu tu ništa učiniti. Bitno je stalno biti svjestan toga koliko smo jadni kao ljudi, i koliko smo pristrani, osobito onda kada mislimo da nismo.”

Bauer ima prilično vrckavu biografiju. Završila je studij komparativne i filozofije na FF-u, radila kao asistentica za kazališni program u Centru za dramsku umjetnost, dobila stipendiju na Queen Mary University u Lodnonu i tamo doktorirala na tezi o neutralnosti u suvremenom plesnom kazalištu, a u svoje četiri londonske godine uspjela je godinu dana provesti konobareći u gastro pubu Morgan Arms na Mile Endu.  Čitam to na klapnama knjige i smijuljim se. Zamišljam je kako vozi slalom među stolovima u ovom lokalu koji se na internetu predstavlja kao „classy pub“. Ne mogu ne pitati je kakvo je to iskustvo bilo i čemu ju je naučilo.

“Čupavo. Otvorile su mi se nove dubine i slojevi vlastite nesposobnosti. Naime, većini ljudi, od trenutka kada prvi put počnu konobariti, treba jedva nekoliko dana, možda par tjedana da internaliziraju mehaniku posluživanja – dakle ovdje je gin, tamo je tonik, led je desno dolje, limun je lijevo – i da im se tijelo automatski reorganizira u skladu s tim. Međutim, meni ni nakon godinu dana rada u pubu i restoranu tijelo nije automatski radilo ništa – svaki put bih morala razmisliti gdje je gin i gdje je tonik i gdje je led i gdje je, zaboga, nestao limun. To je naravno trajalo čitavu vječnost, i ako bi pub ili restoran bili puni, što vrlo često jest bio slučaj, stvar se spektakularno raspadala. Moji kolege i kolegice konobari i konobarice gledali su me sa kombinacijom čuđenja i sažaljenja – kako netko ovako glup može uopće živjeti. Par mjeseci nakon što sam počela raditi u Morgan Armsu saznali su da sam na doktoratu iz kazališta i drame za koji imam punu stipendiju i to je tek izazvalo apsolutnu konsternaciju. Međutim rad u Morgan Armsu mi je omogućavao da se barem na kratko maknem iz akademskog okružja koje je prijetilo da će me potopiti u svom elitizmu i svojoj istosti.

Rad tamo me je naučio da postoji cijeli niz kompetencija, koje nisu pravocrtno i hijerarhijski organizirane, jer su ljudi istinski neobična pojava. Primjerice, nečiji dobar izgovor nekog jezika nije podudaran sa sposobnošću brzog usvajanja gramatike ili vokabulara, ili sposobnošću brzog mišljenja u jeziku odnosno simultanog prevođenja. To se sve naravno vježba, razvijaju se tehnike kojima se stvari usvajaju brže i lakše, ali poanta je da način na koji su stvari organizirane tako da su nam neke prirodne a neke neprirodne, nije baš logičan. A na toj arbitrarnosti ljudi su povijesno gradili cijele sustave vrednovanja – tko je bolji i vredniji i zašto je nešto bitnije od nečega drugog – pokušavajući pritom kao bitnije predstaviti ono što, igrom slučaja, baš njima lako ide. Moja sposobnost da skinem BBC naglasak u kombinaciji sa beskonačnom neefikasnošću i nespretnošću zbunjivala je ekipu iz Morgan Armsa. Također, proizvodila je razne nesporazume – iako dolaziš iz Hrvatske zvučiš gotovo kao native speaker, ali istovremeno nemaš pojma šta znače neki kolokvijalizmi, iako si na doktoratu, misliš sporije od većine ljudi koji su na prvoj godini fakulteta i ne možeš pogoditi gdje je limun nakon godinu dana rada u pubu, nego se vrtiš oko svoje osi kao pomahnitala vjeverica.

Naravno da smo više harmonizirani s vlastitom neobičnošću, a da smo skloni druge ljude promatrati kao tipičnije, ali zapravo, ne postoji tipično živo biće na svijetu. Svi smo mi proklete snježne pahuljice. Samo je trik upravo u tome da se ne ponašamo tako, kao da zaslužujemo poseban tretman zato jer smo posebno pametni ili posebno bogati ili posebno sposobni ili posebno zli ili posebno posebni, već da smo usmjereni na dobrobit svih, odnosno prema ideji univerzalne posebnosti. Svi zaslužuju “poseban” tretman! Šampanjca i sushija za sve! I besplatnih burgera u Burgeraju! Ali to se neće dogoditi tako da “budemo promjena koju želimo vidjeti u svijetu” jer zbroj tih individualiziranih promjena, u pravilu, neće donijeti sistemske promjene. Što pak ne znači da nikako ne bismo smjeli biti “promjena koju želimo vidjeti u svijetu”, jer to bogami neće ni štetiti.”


Sa podvodnog gej vjenčanja – ljetna tradicija fotosessiona na Silbi. Fotografirala: Jelena Topčić.

!!! O, rijetkog li novinarskog zadovoljstva! Jer ako niste znali rijetki/e su sugovornici/e koji/e mi daju ovako iscrpan i ludistički odgovor na pitanje, nakon kojega stvarno nemam podpitanja (ja koja ih uvijek imam i koja sam život provela postavljajući ih.) Stvarno, ta Una nije džaba žuljala stolice po teatrima i fakultetima. Zato pitam dalje što je ovoj teatrologinji teatrologija omogućava u svakodnevnom životu. Da nije doktorirala na Queen Mary sveučilištu u Londonu, što bi sve za nju danas bilo nemoguće?

„Ovako bih ja to formulirala: teatrologija, ako se ne shvaća pozitivistički, dakle ako se ne svodi prvenstveno na to što je u kojoj programskoj knjižici pisalo te i te godine i je li Ljerka rođena tamo ili je rođena vamo, nego ako se te informacije koriste kao početna točka za mišljenje, idealna je grana za jednog pohlepnog svejeda odnosno svejedicu kakva sam ja. Kazalište je, kako god okrenemo (dobro, i neki vidovi suvremenih vizualnih umjetnosti povezanih s tijelom, kolektivom i performansom) jedino koje trpi i analizu riječi, i slike, i zvuka, i svjetla i te mitske scenske prisutnosti, o kojoj je teško reći išta suvislo, ali opet je svi osjećamo (doduše nikad se ne možemo složiti oko osoba koje je imaju odnosno nemaju, niti o trenucima u kojima je imaju odnosno nemaju).

To je jedino područje gdje mogu mirne duše pisati o svemu, dakle o totalitetu iskustva, koje je opet, da se razumijemo, nekako složeno i koncipirano, s nekom namjerom organizirano. Jer se sve računa u tom prostoru, u nekim predstavama čak i njuh i dodir postaju prostori umjetničke aktivacije. Takvu raznovrsnost niti jedna druga umjetnička disciplina ne trpi u toj mjeri. Kazalište se stalno iznova događa, i usprkos svim kritikama uperenima protiv fetišizacije prolaznosti izvedbenih modusa (Peggy Phelan & co.), s kojima se slažem, ostaje ipak ta naglašena kontingentnost kazališta i plesa, ta životnost slučajnosti i napetost koncentracije baš u tom trenutku. Gledati nekog kako (nespretno ili spretno) biva na sceni, sa drugim ljudima u situaciji prezentacije i izlaganja, u tom datom trenutku, od toga, za mene, i dalje nema ništa bolje na svijetu. Čak i kad se ne radi o čovjeku, nego, kao u Stifters Dinge Heinera Goebbelsa, o izvedbenom stroju u doslovnom smislu.“

Iz knjige zaključujem i da Una voli odlaziti na grupne umjetničke ekspedicije. Njen putopis ‘Užareno sunce’ podsjetio me na prvo moje veliko putovanje u životu, osnovnoškolsko putovanje Putevima revolucije, negdje u prvoj polovini 80-ih.  Putopis ‘Žablja koža’ osvojio me već prvim rečenicama:

“Vlastiti će ti tekst dosaditi prije nego što ga napišeš. Potrošit ćeš ga na svim onim pivima i usputnim susretima gdje ćeš ga lajati i nekontrolirano špricati. Grlo će te boljeti od ključnih mjesta putovanja, ‘simpatičnih’ duhovitosti, lokalnih bizarnosti i ‘vrckavih’ pošalica. Svaki put kad nešto izgovoriš, tvoje će ga vlastite riječi pojesti, da se više ne pojavi, osim kao ljuska ili kora. Ili kao bijele nakupine gnoja, onog od angine.”

Nikada nisam pročitala ovako drsko istinit prvi paragraf putopisa. Dapače, do sada sam uglavnom prezirala tu formu ili u najmanju ruku prema njoj bila indiferentna. Ako mislite da pretjerujem u hvaljenju Unine knjige, pročitajte je i sami provjerite.

“Često se, u raznim eksperimentalnim praksama, spominje ideja o brisanju granice života i umjetnosti. Ali meni se čini da je ta granica prvenstveno granica koja proizvodi, i koja štiti, a ne granica koja limitira. Razlikovanje života i umjetnosti omogućava nam da nekad život promatramo kao umjetnost, a da umjetnost nekad promatramo kao život, ali da oni ipak zadržavaju svoju nužnu autonomiju. Na putovanjima, odnosno barem na određenim tipovima putovanja kao što je ovaj model grupnih umjetničkih ekspedicija naprosto se radi o tome da se ti okviri češće međusobno izmjenjuju. Ako život nazovemo promatranjem kao da se radi o životu a umjetnost promatranjem kao da se radi o umjetnosti, i dodjelimo im pripadajuće naočale odnosno odgovarajuća stakla – životu plava a umjetnosti žuta, na umjetničkim ekspedicijama naprosto češće mijenjaš naočale odnosno stakla. I češće si svjestan da ih uopće nosiš. Ali i jedne i druge naočale podrazumijevaju momente potpune prisutnosti i momente kontemplativne distance. Život nije ništa autentičniji od umjetnosti, ni obrnuto”, opet će lucidno Una o životu i umjetnosti.

Nije ni čudo da je na promociji knjige Priđite bliže: o kazalištu i drugim radostima klub Booksa pucao po šavovima. Lako za fine jestvine i kolače što ih je tamo naredala na malenom švedskom stolu, ova žena stvarno ima hordu prijatelja koji je podržavaju. Utoliko je jasnije zašto sam potrošila najmanje 300 cal boldajući imena u odgovoru na pitanje o tome tko su bili najvažniji zagovarači ove knjige i oni koji su Uni pružali potporu u pisanju tekstova.

Branko Matan, urednik Gordogana i Biblioteke Gordogan, koji je uopće i predložio da objavim knjigu i dao mi punu slobodu oko njene koncepcije. Đorđe Balmazović, iz čijeg sam dnevnika crteža odabrala ilustracije. Dejan Dragosavac Ruta, izvrstan grafički dizajner. Antonija Letinić, glavna urednica Kulturpunkta i moj veliki životni i profesionalni oslonac. Sabina Sabolović, koja mi je pomogla da odaberem Balmazovićeve ilustracije, i koja inače kontinuirano pruža bezrezervnu podršku kao pravi groupie te me stalno bocka da pišem blog koji sam zapostavila. Ksenija Stevanović, jer se napričasmo do sita i nikad nije dosta. Danijela Stepić, jer joj šaljem apsolutno sve što napišem u posljednje tri godine i jer beskrajno cijenim njen sud. Nevena Crljenko, anđeo čuvar. Jelena Topčić, autorica fotografije na zadnjoj strani i moja jezična savjetnica. Tomislav Medak i Ivana Ivković, jer su obitelj odnosno family of choice, kako bi rekla Bobby Baker. Dean Bratušek, jer ga je teško staviti u ladicu ali lako voljeti, i zato što upravo sad virka u to što pišem i prigovara da bi intervju trebao biti spontan i sastojati se od odgovora koji ti prvo padnu na pamet, a da ja tu sad glancam neku sliku sebe. Naša nekadašnja lokalna friendfeed zajednica. Marcell Mars. Agata Juniku. Dušanka Profeta. Ivan Mandić. Kate Brown. Moji planinari iz PDS Velebit, koji me uglavnom podjebavaju, ali s nježnošću i uvažavanjem. Mama, tata, Višnja, bake, tetke, tetci, bratići, živi i neživi, slučajni prolaznici, slanutak i tikvice, senf i gibanica, Vanda Lloranda. Neki drugi ljudi, koji su pomogli zato jer su odmogli, kako to već bude”, završava Bauer svoju maltene oscarovsku listu zahvala.

Što reći na kraju, teško da je ostalo prostora da dodam nešto više od puke informacije gdje možete nabaviti ovu sjajnu i neobičnu knjigu: Knjižara Vuković&Runjić, Teslina 16, Antikvarijat Jesenski & Turk, Preradovićeva 5, Superknjižara, Rooseveltov trg 4, Antikvarijat & knjižara, Antuna Bauera 9. 

 

Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.


Povezano