Objavljeno

Ubojstvo patrijarhata u pokušaju

Već je postalo iritantno: teško će vam danas u ruke pasti noviji kriminalistički roman koji na svojim koricama ponosno ne ističe da je ‘više od krimića’. Biti ‘samo krimić’ nije dovoljno, imati priču koja je uzbudljiva, u kojoj rješavamo zagonetku natječući se s detektivkom, više ne zadovoljava.

Što da radimo, zeleno ladanje Agathe Christie nas naprosto odavno ne zanima.

Teško je ovdje promašiti pomalo snobovski moment, implicitni zazor prema žanru. Lakše nam je posegnuti za ovim još uvijek pomalo prezrenim, trivijalnim korpusom, guilty pleasureom, ako sadrži, ili barem deklamira da sadrži, dubinsku psihologizaciju likova, političku subverziju, socijalni komentar ili nešto tome slično, bitno.

No evo, srećom po nas, pojavio se u tom svijetu respekta vrednijih krimića i jedan podžanr kojeg je teško ne pozdraviti.

On zagriza u pitanja patrijarhata, heteroseksizma, monogamije, a nisu mu strani, unutar tog kućansko-obiteljskog konteksta, ni razorni efekti našeg zlog ekonomskog sustava.

Vani ga zovu domestic noir ili, nešto bezobraznijim i simptomatično neadekvatnijim terminom, chick noir. Mi ćemo se držati prvoga.

Pritom, možda je ružno, ali valja odmah reći: literarno tržište funkcionira kao i svako drugo, ili barem nastoji. Harry Potter nam je rodio tisuće novih čarobnjaka, Stephanie Meyer more vampirica, a efekti 50 nijansi sive možda sad već posustaju, ali se još uvijek osjete.

Onaj pak koji se uzima za rodonačelnika, ključno mjesto domestic noira, roman je Nestala autorice Gillian Flynn.

Nije prvi kojeg bi se tako moglo kategorizirati, ali je onaj koji je ozbiljnije zarolao ovaj tržišno-literarni trend. Blurbovi su se nakon njega raspametili – svaka nova knjiga koju nam taj podžanr ponudi, nova je Nestala.

I sasvim predvidljivo, taj je roman još uvijek daleko najbolje što nam je ovaj trenutno omiljeni žanr isporučio. 

Priču znate, ako ne putem romana, onda barem iz filma. Amy Dunne je nestala, i prva polovica knjige gotovo je pa klasični whodunit, s njenim suprugom Nickom kao prvim osumnjičenim za pretpostavljeno umorstvo.

Ali od trenutka kad pripovjedno kormilo preuzima protagonistkinja, koja je nestanak lažirala da bi napakostila svom lošem mužu, priča se pretvara u ludo zabavno seciranje opscenosti monogamnog braka.

Odnos Amy i Nicka možda i je odguran do krajnosti, ali to je samo krajnost koja nam pomaže uvidjeti koliko je koncept doživotne heteropatrijarhalne monogamije zapravo imanentno perverzan.

Finale romana tome udara završan pečat. Nakon što se twistovi smire i privedu kraju, a Nick sazna za sva suprugina zlodjela (lažiranje nestanka i ostavljanje tragova koji njemu smještaju ubojstvo, zatim i saznanje o njenoj ranijoj lažnoj optužbi drugog muškarca za silovanje), svejedno odluči ostati s njom u braku.

Tobože je prisiljen ucjenom, ali savršeno je jasno, i njemu, i njoj, i čitateljici, da mu ovakav aranžman naprosto odgovara (film će ovaj moment Nickova zapravo radosnog pristanka dodatno naglasiti). Pristajući na patologiju i nesuvislost svoga braka, oni, kao i tisuće parova oko nas, naprosto uspostavljaju koordinate sebi jedine zamislive sreće: one bračno-obiteljske. Sretni su? Pa, barem onoliko koliko se u braku može biti.

Upravo je na ovom mjestu Nestala pala nepravednom žrtvom jednog, onog prvoloptaškijeg, dijela feminističke kritike, koja je u potpunosti promašila poantu, prepoznajući u našoj antijunakinji samo taloge mizoginih stereotipa o munjenoj i manipulativnoj ženi.

Međutim, jedina razlika između ludila Amy i ludila njenog supruga je u tome što je njegovo ludilo pasivno, nemoćno, ono prosto pristaje biti voženo ludilom njegove žene, poduzetne, aktivne i dominantne. Beskrupulozna, ali moćna. Također, kad ubije svog bivšeg partnera, Amy to radi jer joj je jasno da je to jedini način da se izvuče iz njegova zatočeništva (za razliku od knjige, Fincherova adaptacija tu pomalo podbacuje, ne inzistirajući dovoljno na očiglednoj nužnosti njenog postupka).

To što ubojstvo pomno isplanira, govori samo koliko je svjesna važnosti strateškog djelovanja: ona ne vrišti upomoć, ona planira, ubija i bježi. Unutar patrijarhalnog konteksta, mjera njene ludosti obrnuto je proporcionalna mjeri ludosti njenog bivšeg, koji ju ne pušta iz kuće.

Njegovo uspostavljanje vlasničkog prava nad Amy i njenim tijelom nadaje nam se ni kao lud ni kao histeričan čin, već sasvim patrijarhalno-logičan i patrijarhalno-racionalan.

U takvoj situaciji, ženi koja odbija biti žrtva, ženi koja stvari uzima u svoje ruke, ne preostaje drugo nego da ponekad bude i luda. Stoga, daleko od toga da je mizogin, ovaj je roman jedan od najkompleksnijih krikova popularnog feminizma. 

Kad je žanrovska književnost u pitanju, hrvatsko izdavaštvo ne kaska baš previše, pa u prijevodu imamo još nekoliko domestic noir romana, nažalost redom puno slabijih od uzor-modela Nestale.

Opasna šutnja (nepotrebno loš prijevod odličnog originalnog naslova The Silent Wife) također zahvaća u pitanje cijene koju smo spremni platiti za održavanje braka živim, makar i na aparatima, ali i u pitanje braka kao sasvim konkretne ekonomske institucije.

Naime, tiha supruga cijeli život tolerira muževljevo varanje, a problem se javlja tek kad ju on odluči ostaviti zbog druge žene – s obzirom da nisu u pravno važećem braku, ona ne bi dobila svoju polovicu imovine. Odatle prema dolje kreće priča koja završava, naravno, ubojstvom.

Zatim, triler Prije nego što zaspim, s protagonistkinjom koja nakon nesreće svako jutro iznova gubi pamćenje, a koji zapravo više na metaforičkoj i, rekao bih, poetičnoj razini postavlja pitanje koliko uopće poznamo osobu kraj koje se svako jutro budimo, s kojom provodimo život.

A jedan od posljednjih hajpova je i Djevojka u vlaku, koja dobar dio svoje tuge i zločina uspostavlja oko pitanja majčinstva i socijalnog pritiska koji ga prati. No postoji još jedan izdanak žanra koji zaslužuje barem zaseban paragraf. 

Farma T. R. Smitha roman je koji starta s ogromnim potencijalom, već na formalnoj razini uspostavljajući svoju vrlo jasnu feminističku poziciju.

Naime, strukturiran je oko iskaza koji majka iznosi pred svojim sinom, pokušavajući ga uvjeriti, dokazati mu zločinački pothvat u koji je upleten i njegov otac. Čitatelj je u takvim okolnostima nužno stavljen u poziciju sina. Također nužno, obojica stalno sumnjaju u majčinu povremeno zaista pretjeranu priču.

Ona je toga svjesna i čitavo njeno izlaganje prošarano je autorefleksivnim komentarima, sasvim joj je jasna apriorna nepouzdanost ženskog iskaza u patrijarhalnom kontekstu. Stoga, kad ju nestrpljivi sin požuruje prema kraju priče, do zločina i razrješenja, ona deklamira:

“Kronologija je svetinja. Kad stalno skačeš naprijed-natrag, ljudi počinju sumnjati u tvoju razboritost.”

O svojim neprijateljima:

“Ti bi me muškarci pokušali uloviti na emocije. Pokušali bi me isprovocirati i tvrditi da sam histerična.”

O policiji:

“Ti će policijski službenici gotovo sigurno biti muškarci, muškarci baš poput Chrisa. Vjerovat će njemu. To mi se već događalo.” 

Da bi ju se u takvim uvjetima čulo, da bi ju se uzelo u obzir, ova je žena svoju priču odlučila smjestiti u realističku paradigmu. Kronologija, preciznost, detalji i dokazi – svo vrijeme roman titra između superracionalnosti njenog diskursa i fantastičnosti njene priče.

Zato što se čitateljica prema kraju sve više priklanja majčinoj verziji, roman radi zaokret kojim se, kako se to nažalost prečesto događa u krimićima, rasplet urušava u antiklimaksu, i estetskom i političkom. Majka je naime, pokazuje se, neprorađenu traumu seksualnog zlostavljanja iz djetinjstva naprosto projicirala u sadašnjost, osmišljajući nepostojeću urotu.

Pa na kraju, umjesto samo s poduzetnom i hrabrom ženom, imamo, još jednom, prije svega posla sa ženom-žrtvom – izgubljenom između mašte i stvarnosti.

Roman koji zagriza puno, ali se onda uplaši vlastitih dometa pa posrne.

Valjalo bi se ovdje još pozabaviti i pitanjem zašto se domestic noir javlja, što ga omogućuje ili, nešto pretencioznijim izrazom kojeg međutim jako volim: koji su historijski uvjeti njegova nastanka?

S jedne strane ovaj žanr nastupa kao dio popularnog feminizma – onog feminizma koji se sve uspješnije probija u mejnstrim, ali koji, nikad ne smijemo zaboraviti, to nikako ne bi uspio da prije njega nije postojala uporna i dugotrajna linija ozbiljnog i mukotrpnog feminističkog rada, vrlo nepopularnog.

Naprosto, došli smo do stupnja u kojem se feministička pitanja više ili manje eksplicitno mogu provlačiti i žanrom kao što je krimić.

Vezano uz ovo, statistički vrlo potkrepljiva kriza monogamije (mislim na omjer sklopljenih i razvrgnutih brakova koji je po žilavu instituciju sve nepovoljniji), uspostavila je i tu pojavu kao onu vrijednu literarnog propitivanja.

Istovremeno, u mjeri u kojoj se pop feminizam može tržiti, i ovaj je žanr napipan kao pojava koja je ekonomski vrlo iskoristiva.

Ovo nas vodi i do posljednjeg momenta: domestic noir dobrim je dijelom dijete aktualne ekonomske krize. Ona nije mogla netaknutom ostaviti instituciju obitelji, pa je logično da ju se dotiču i ovi romani.

Prisutna je u Farmi, u kojoj zbog njenih učinaka bračnom paru srednjih godina propada biznis, pa sele iz skupog Londona u ruralnu Švedsku, gdje onda glavu diže suprugina potisnuta trauma. Istovremeno, njihov sin, lik oko kojeg se narativ usidruje, nezaposlen je, stalno bez novca i financijski ovisan o svom dečku. 

Ponajviše, aktualna ekonomska kriza prisutna je u Nestaloj, gdje funkcionira gotovo kao još jedan od likova. Upravo je ona ovaj naš čudnovati par dodatno gurnula u vrtlog beznađa i nesreće. Sama Gillian Flynn će u jednom od razgovora reći:

“Htjela sam istražiti što znači izgubiti posao, što to znači ljudima moje dobi, ljudima u kasnim tridesetima. Imala sam Nicka i Amy, dvoje ljudi koji su mislili da su njihovi poslovi zauvijek sigurni. A onda im se sve to oduzelo… Prisiljeni su da se u nekoj mjeri ponovno izmisle. Što je to značilo za njih, što je to značilo za njihov brak.

Na kraju, htio bih napomenuti da ne valja biti nefer i vrednovati ovaj takozvani trivijalni žanr samo s obzirom na njegov pretpostavljeni politički učinak. Pogotovo jer, kako to obično i biva, oni romani među gore pobrojanima koji su politički najinteligentniji, ujedno su i literarno najjači.

OK, možda nemamo posla s korpusom koji je transgresivan na način na koji je to neka druga književnost (Virginia Woolf? Clarice Lispector?), ali imamo posla, sasvim sigurno kad je Nestala, a donekle i kad je Farma u pitanju, s dobro napisanim, zabavnim, politički pametnim knjigama koje imaju širok recepcijski opseg.

A s obzirom da su literarno-tržišni trendovi izgleda neizbježni, mene iznimno raduje što postoje i ovakvi.


Povezano