Pisala sam o većini knjiga proze koje sam posljednjih mjeseci čitala, ali o poeziji ni slovca. Uzrok takvoj autocenzuri nije u kvaliteti pročitanog, već u svijesti da bi u medijskom prostoru mozaičkog priloga lirika bila atraktivna koliko i krijesnica u carstvu šljokica.
Da bi se takva percepcija u medijima makar malo promijenila, trebalo bi o pjesništvu pisati redovito, što u Hrvatskoj čini jedino Nikola Petković u Novom listu.
Već sam, kad god sam imala priliku, naglašavala da naša suvremena poezija – ona dobra i inovativna – brže hvata priključak s vremenom u kojem živimo, da je, i u idejama i u izvedbi, izazovnija od proze. Luđa, ako baš hoćete, jer ono što je u recentnoj prozi škakljivo ili neistraženo, u poeziji je, daleko od očiju javnosti, odavno apsolvirano.
Ipak, pozicija poezije u Hrvatskoj nije, nažalost, alternativna – produktivan nasrtaj na granice književnog mainstreama, nego rubna, u zapećku, jer pjesnička scena na literarnoj margini često odaje dojam autizma, nereda i nedostatka suvislog vrijednosnog sustava. Pa se tako i budalaste knjige mogu, u časopisima, izborima i na soarejama, bez posljedica predstavljati kao odlične, što je u prozi ipak nešto rjeđi slučaj.
Izvan tog ruba, najčešće iza scene, svaka u svojoj vlastitoj sobi, postoje pjesnikinje.
Ako na stvar gledamo iz tog očišta, dakle realno, onda je rodna odrednica zbirke ogleda o poeziji suvremenih autorica „Pisati mlijekom“ pjesnikinje i kritičarke Darije Žilić (1972., Zagreb) itekako opravdana. Iako zazirem od getoizacije pod egidom ženskog pisma, u slučaju pjesnikinja koje (osim iznimno) nemaju nijedan drugi javni identitet izvan pjesničkog, a i taj je gotovo nevidljiv, ovakva knjiga je potreban izvor saznanja što je na tom rodnom polju niklo u novije vrijeme.
A nije zanemariv ni marketinški učinak takvog javnog identiteta/identificiranja.
Od takvih, vantekstualnih, važniji su razlozi koji se nameću samim tekstovima, a koji su autorici bili polazište, što je pojašnjeno i naslovom knjige koji apostrofira žensko “pisanje jezikom bliskom tijelu” i “oslobođenje s lanca sintakse” (prema Helene Cixous).
Kako se ne radi o panoramskom pregledu, među autoricama o kojima kritičarka piše nećemo naći, primjerice, tekstove o Vesni Parun ili o Anki Žagar, Gordani Benić, Andriani Škunci, Jagodi Zamodi, već klasičnim suvremenim pjesnikinjama, kao i o nekim novijim pjesničkim uzdanicama. Žilićeva je sakupila, izabrala i ukoričila eseje i kritike koje je objavljivala u radijskim emisijama i po periodici, nametnuvši se kao jedan od najprepoznatljivijih kritičkih glasova novije generacije kada je o poeziji riječ. O toj generaciji pjesnikinja koje su se afirmirale ili potvrdile 90-ih i 2000-ih, najčešće i piše, a osim hrvatskih, u prikazima su zastupljene i neke najvažnije pjesnikinje “iz regije”, kao i pregled suvremenog srpskog, odnosno slovenačkog pjesništva.
I sama pjesnikinja, Darija Žilić zna s kakvim delikatnim materijalom ima posla, teorijski alat koristi znalački i ludički, bez žongliranja terminologijom. Pišući o tuđim svjetovima, ona ih ne secira, nego najčešće prisvaja, pripitomljava, opipava i upisuje u svoj autorski tekst, podsjećajući na ono na što je upozorio i Northrop Frye, a što često zaboravljaju i sami kritici – da je književna kritika i umjetnost.
U Darijinom malom, ali vrijednom portfelju snažnih i „divljih“ glasova našle su se (redoslijedom kojim su navedene u knjizi): Dorta Jagić, Saška Rojc, Lana Derkač, Sanja Lovrenčić, Sibila Petlevski, Vesna Biga, Sonja Manojlović, Aida Bagić, Sanja Sagasta, Marija Andrijašević, Ana Brnardić, Irena Matijašević, Andrea Zlatar, Nataša Badovinac, Marija Lamot, Jasenka Kodrnja, Ana Ristović, Radmila Lazić, Dubravka Đurić, Lucija Stupica, Sanja Pejović. Čini mi se dovoljno lijepo s njihovim imenima završiti, u nadi da će se ovaj portfelj kvalitetno debljati.
Darija Žilić: Pisati mlijekom, Altagama, Zagreb, 2008.
