Doireann Ní Ghríofa: Duh u grlu (Fraktura, 2023.)
(ulomak iz romana)
Svako moje jutro uglavnom je isto. Poljubim muža osjećajući bol dok to radim – koliko god se često ponavlja naš jutarnji oproštaj, uvijek mi nedostaje dok odlazi. I još dok grmljavina njegovog motocikla nestaje u daljini, ja već žurim u svoj dan. Prvo dadnem jesti našim sinovima, zatim napunim perilicu posuđa, pokupim igračke, počistim sve što se prolilo, pogledam na sat, odvedem najstarijeg sina u školu, vratim se kući sa srednjim sinom i bebom, uzdišem i bjesnim, smijem se i ljubim, strovalim se na kauč kako bih dojila najmlađega, ponovo pogledam na sat, čitam Vrlo gladnu gusjenicu nekoliko puta, nad umivaonikom u kupaonici pokušavam isprati dječju bljuvotinu iz svog konjskog repa, ne uspijevam, gradim toranj od kockica koje treba srušiti, pokušavam oprati pod, odustajem kad beba zaplače, poljubim koljena srednjeg sina, koji se okliznuo na poluopranom podu, još jednom pogledam na sat, obrišem još prolivenog soka, posjednem srednjeg sina za stol kako bi slagao puzzle i odnesem najmlađega na gornji kat jer je vrijeme za spavanac.
Beba spava u dječjem krevetiću nabavljenom iz treće ruke, spojenom crnom izolir-trakom, a zidovi naše unajmljene spavaće sobe nisu ukrašeni pastelnim muralima, već mrljama crne plijesni. Nikada se ne mogu sjetiti uspavanke, stoga mi posluže melodije mojih kaseta iz mladosti. Toliko sam puta premotavala „Karma Police” da sam se zapitala hoće li smeđa traka puknuti, ali svaki put kada bi pritisnula gumb za reprodukciju, pjesma bi ponovo potekla. Sada se, iscrpljena, vraćam toj melodiji, blago je mumljajući dok beba poteže iz moje dojke. Jednom kada mu se brada opusti, a oči preokrenu, tiho se udaljim pogođena spoznajom koliko često trenutke mog dana proživljavaju bezbrojne druge žene u bezbrojnim drugim sobama, u zajedničkom scenariju naših dana. Pitam se vole li one svoj naporni posao kao što ga ja volim, uživaju li u jednako polaganom brisanju s popisa kao što je moj, na kojem su tako jednostavne stvari kao što su:
odlazak u školupranje poda usisavanje gornjeg kata kuće izdajanje kante za smeće perilica posuđa pranje rublja čišćenje WC-a mlijeko/špinat/piletina/kaša povratak iz škole banka + igralište večera kupanje spavanje
Popis držim jednako blizu kao i mobitel i osjećam duboko zadovoljstvo svaki put kad precrtam neki zadatak. U tom brisanju leži radost.
***
Na koži nosimo biografije drugih
Luiza Bouharaoua
Moje je tijelo ukleta kuća. U njoj živi kćer, ljubavnica, majka. U grlu, po tipkama prebire, kćer-luđakinja, u trbuhu, otkriva se, nezasitna ljubavnica-mit, u oku, pred zoru grebe, majka-umjetnica, majka nemajka.
Moje tijelo je pogon, raštiman stroj, ali neumoran. Tijelo tijelom hrani, tijelom čisti, tijelom tješi. Tijelo-stroj nema svojih misli, tek ponekad, kad u utrobi noći mlijeko kapne na kožu, osluhne i čuje:
Adele H., petu i najmlađu kći velikog pisca, kako nabija tipke glasovira u mom grlu i razgovara sama sa sobom. Nedjeljom pobjegne od kuće i bezglavo juri za iluzijom. Njezina duga tamna kosa omata se oko globusa.
Kad muzika utihne kažem sebi: Rasječeno tkivo će zacijeliti, tijelo će rastvoriti šav i upiti bol. Udahni prije nego te prereže, izdahni dok te presijeca. Ustani. Tvoja djevojčica je gladna. Tvoja djevojčica će uskoro zaplakati.
Razgovaram sama sa sobom, samo ja iz ove kuće nikamo ne idem. Kad se vrati kao gospođa Pinson kažem joj:
– Adele, ova ljubav…
– Ljubav je sveobuhvatna, odgovara.
– Ova ljubav je veća od mene.
– Ljubav je uvijek veća od nas, vrisne i zasvira.
Moje je tijelo pogon, raštiman stroj, ali neumoran. Tijelo tijelom hrani, tijelom čisti, tijelom tješi. Tijelo stroj ne zna za žudnju, tek ponekad koža trbuha zadrhti kad pod njom puhne Margot, nezasitna ljubavnica-mit:
– Prvu noć spustio je svoju ruku na tvoj goli trbuh, tu, ispod ošiti.
– Jednom sam bila žena, Margot. Svoja. Njegova.
– Osjeti toplinu njegovog tijela, sjeti se topline svog tijela dok ga budi želja.
– Tako sam umorna, Margot. Tijelo mi bridi i buja, za tren će se raspuknuti i svo će se majnčistvo izliti iz mene.
Margot skida plahtu s kreveta, stavlja moju ruku na njegova prsa koja se ritmički ispunjavaju dahom.
– Vidi želju kako bridi. Vidi želju kako buja kad je ne možeš ostvariti, posebno onda kad je ne možeš ostvariti.
Moje je tijelo pogon, raštiman stroj, ali neumoran. Tijelo tijelom hrani, tijelom čisti, tijelom tješi. Tijelo-stroj nema iluzija, samo pokoje pitanje dok se prvo jutarnje svjetlo vješto provlači kroz napola otvorene kapke. Iza njih, u oku, za radni stol sjeda Doris i otvara svoj kofer. U njemu nema ničega osim zlatne bilježnice.
– Doris, kako biti majka, šapnem, kako biti majka, a kako biti ti?
U snu je čujem kako se, sva svilena, meškolji u krevetiću. Spavam li uopće? Prije nego uhvati zraka da zaplače, bradavica joj je već među usnama. Tako je lako, tako je teško, namiriti njezinu glad. Oči joj sklapa san kakvog se ne sjećam. Ljubim je kao da je taj čaš došla u moj život.
– Pored nje ne mogu misliti, Doris, ni o čemu osim o njoj. Bez nje ne mogu misliti, ni o čemu osim o njoj.
Doris umetne sliku svoje djece među korice zlatne bilježnice.
– Očevi koji odu su statistika. Kako se zove majka koja ode?
Nepomična i bez riječi, Doris jurne za slovima na papiru.
Serijal Koga se to tiče? donosi izbor iz poezije i proze suvremenih autora/ica sa željom da vas potakne na čitanje i pokaže kako, zašto i koliko nas se svaki od naslova osobno tiče. Naslove odabire i na naslovno pitanje jedan od mogućih odgovora daje Luiza Bouharaoua.