Selma Asotić: Reci vatra (Buybook, 2022.)
(izbor iz poezije)
Tebi za ljubav biću
krv krmeta-pandura, stamena kao uvojak
Aleksandre Kollontai, crveni barjak
na izgorenom polju, biću hljeb, biću hor, hitac
iz Browninga 9 mm, prijemčiva za budućnost
kao grudi prestolonasljednika, ona
koju si spremna čekati čitav život a već sam tu
kroz tvoju malodušnost gradim
prugu Brčko – Banovići, biću crni lak za nokte, molotovljev koktel
pamflet krišom ubačen pod tvoja vrata, kad kloneš, podsjetiću
mi moramo da sačuvamo srca za ljubav, biću ruže u junu i notni
zapis Marseljeze, od tvoje nedosanjanosti
napraviti čakiju, u slučaju da straže
su već umorne, i kad ti zatreba pusta ulica
u predvečerje velikih stvari, biću ulica,
odjek potpetica dok dragocjena kao dan poslije
koračaš prema trgu.
Nana
sanjam je kako ulazi
u vlastitu kuću kroz razbijen prozor
na leđima joj šumski požar
spušta ga nasred sobe
pored miraza stisnute vilice
i predskazanja
četiri je puta njena utroba
izrešetana otkucajima,
četiri puta je saznala
sve što u životu treba da zna
nasred sobe gori
šumski požar, od čela joj
pravi plamenorez.
Sanjam je
kako ulazi u vlastitu kuću
kroz razbijen prozor, na leđima joj
vjerolomstvo
kad u ramazan zacvili glad u kolijevkama
ona u lonac iscijedi sol
vlastitih bionjača, čuje
učena muška usta
kako preživaju priče
o Iblisu u ženi
priperci duž njezine kičme
kriju sjemena vreline, duboko u njoj
jedno znanje zahvata dim.
Sanjam je kako ulazi u vlastitu kuću
kroz razbijen prozor, na leđima joj stoto
božje ime
sanjam je
kako me gleda
gleda me dugo, čelo joj preorano zgarište.
Predaje mi miraz iskri.
Gleda me. Zovem je hak.
Zovem je nur..
Matrilinearnost
Jednu rastoče
na konce druga
isplete mrežu treća zahvati.
Jedna na koži
zareže godine druga savije
rešetke treća istupi.
Jedna pod jezik
ušuška trn druga uzgoji
grlo treća se usudi.
Jedna ugrize
kamen u ustima druga
proguta zube. Treća pljune.
Progovori.
.
Moraš najprije otići da bi priča započela
Luiza Bouharaoua
Moraš najprije otići da bi priča započela.*
Ti ili neka prije tebe. Ti – tvoja pratetka. Osamnaestogodišnja djevojka sa zanatom švelje u rukama i požarom u grudima koji je zapalio splitsku luku i rodni ti grad, pa se si ukrcala u brod neudana, s pomorcem čiji jezik ne govoriš, i otplovila u njegovu zemlju od 7000 otoka. U Manili je s tobom podijelio prvu od svojih riječi. Postala si Ana Santiago. Kako skladno zvuči tvoje ime s tim prezimenom, kako si lijepo sašila svoju priču. Šav koji je spaja nevidljiv je.
Najprije moraš otići da bi priča započela.
Ti ili neka prije tebe. Ti – tvoja baba, seljanka s toplim kazanom u grudima i pričama pod jezikom. Prvo moraš dulje od trideset i pet godina izdržati na selu podno Mosora, najmlađa od osam sestara i braće, nepokolebljiva i lijepa kao kamenjar. Potom, tek onda kada sama tako odlučiš, sići s brda u grad, prstom, bez slova, potvrditi udaju, tuđu kuću učiniti svojim domom. U njemu roditi kćeri. Više od svega voljeti kćeri.
Da bi priča započela, najprije moraš otići.
Ti ili neka prije tebe. Ti – tvoja majka, djevojka s pjesmom u grlu i darom za svaki zanat u rukama. Moraš živjeti svoj život i čim napuniš majčine godine, kao u bajci, kao u prokletstvu, u njega pustiti muškarca s drugog kraja svijeta. Useliti kontinent u kuću pokojne majke i pratetke, uzgajati ljubav, zajednički život, djevojčicu. Jednom kada se on, kao kontinent odvali od tebe i otplovi, utrnut ćeš pjesmu, jako zaposliti ruke. U provaliji koja od njegovog odlaska ostane, posadit ćeš šumu šutnje. Zalijevati je negodgovorenim, zabranjenim pitanjima. U toj šumi usred dnevnog boravka izgubit ćeš svoju djevojčicu, a nećeš ni primijetiti da šuma nije mjesto da u njemu raste dijete.
Moraš najzad otići da bi priča započela.
Ti, ova ti, ne neka poslije tebe. Ne odlaži, svjetlost u toj kući samuje već skoro cijelo stoljeće. Otvori grlo, prokrči put sve do grudi. Što je to što donosiš u miraz sebi? Uzmi konac, vješto njime poveži granje. Uzmi kamen i iz njega istjeraj iskru. Zapali šumu usred dnevnog boravka. Istjeraj iz nje prvo tišinu pa onda vrisak. Klekni na zgarištu, uzmi u ruku ugarak koji još tinja, njime ispiši prva slova na papiru.
Serijal Koga se to tiče? donosi izbor iz poezije i proze suvremenih autora/ica sa željom da vas potakne na čitanje i pokaže kako, zašto i koliko nas se svaki od naslova osobno tiče. Naslove odabire i na naslovno pitanje jedan od mogućih odgovora daje Luiza Bouharaoua.
- *Selma Asotić: Krajolik sa stopama u pepelu