Objavljeno

Teorijska čitanka – Jesam li loš/a feminist/ica?

Svačiji feminizam mora početi odnekud. Vjerojatno smo se sve/i barem jednom u razdoblju naše feminističke edukacije pitali – jesam li ja loš/a feminist/ica? Što je uopće dobar feminizam, i možemo li govoriti o lošem feminizmu?

Dok kod nekih takve dileme ostaju samo na retoričkim pitanjima, Roxane Gay od njih je uspjela isplesti čitavu zbirku eseja. Bad Feminist izašla je u kolovozu prošle godine i od tada svi imaju mišljenje o njoj. I to s dobrim razlogom – Bad Feminist odlična je i pitka početnica za one koje/i tek otkrivaju (svoj) feminizam.

 “Idemo (pokušati) postati feministi kakve želimo vidjeti u svijetu. Kada ne možete naći nekoga koga ćete slijediti, morate voditi primjerom,” Gay piše u uvodu, Feminism (n.); Plural.

Feminizam, kaže Gay, pomogao joj je da povjeruje kako je njezin glas važan, čak i u svijetu gdje postoji toliko mnogo glasova koji zahtijevaju da ih se sasluša. S obzirom na pretežno pozitivne kritike koje je Bad Feminist dobila, Gayjin glas daleko se čuje. A kako i ne bi, kada se u esejima bavi onim temama koje su većini najzanimljivije – primjeni feminističke teorije na popularnu kulturu.

Komentira probleme oko kojih su se zadnjih godina vodile vruće rasprave, kao što su pjesma Blurred Lines, seksizam nekih stand-up komičara, problematični aspekti Pedeset nijansi sive, Sumrak sage i modernih šarmantnih prinčeva, te mnogi problemi s crnom rasom koje Hollywood gaji, što se najbolje vidi na primjeru filmova kao što su Tajni život kućnih pomoćnica (The Help) i Odbjegli Django.

Roxane

Najjače oružje Bad Feminista je spajanje takve feminističke kritike pop kulture s primjerima iz Gayjinog privatnog života, što dok se čita izgleda kao nevjerojatno lak i logičan prijelaz iz teorije i komentiranja u prepričavanje osobne traume, iako je vjerojatno bilo muka napisati tako nešto. Esej What We Hunger For jedan je od najboljih u knjizi upravo zbog te poveznice između subjektivnog i objektivnog.

“Fascinira me snaga žena. Ljudi misle da sam ja jaka. Nisam. Ali ipak. Poistovjećujem se s Katniss zato što se u cijeloj trilogiji od nje očekuje da bude jaka i ona se trudi ispuniti ta očekivanja, čak i kada je cijena za to previsoka.”

Mnogi kritiziraju fikciju za mlade ili YA fikciju zbog toga što je u zadnje vrijeme postala “premračna” – (gotovo) svi popularniji romani i adaptacije tih romana bave se distopijskim budućnostima, smrću, raznim traumama i ostalim temama koje bi neki valjda prije očekivali u romanima “za odrasle”, a ne u prozi koja je namijenjena mladima.

U What We Hunger For, Gay se prisjeća kako je kao mlada djevojka bila žrtva seksualnog nasilja od strane dječaka za kojeg je mislila da joj je dečko i nekolicine njegovih prijatelja. “Drolja je bilo moje ime do kraja te školske godine, zbog toga što su ti dječaci ispričali vrlo različitu priču o tome što se dogodilo,” kaže Gay.

Život mlade ljude stavlja u situacije na koje nisu nipošto spremni, ustvrđuje Gay, čak i dobre cure, cure koje imaju sreće i ne traže previše. Ponekad mislite da ste sami/e sve dok ne pronađete knjige o djevojkama poput vas. Ljepota i kvaliteta Igara gladi nije u prosječnoj prozi niti u Peetinim pekarskim rukama koje bez problema mogu podići vreću brašna, već u liku Katniss Everdeen, mladoj ženi koja je jaka junakinja, ali istodobno ima vrlo ljudske mane i probleme.

“Katniss podnosi nepodnošljivo i uspijeva preživjeti sve što joj se dogodilo, unatoč psihofizičkim traumama i ožiljcima koje dobiva. Igre gladi nude nadu za kojom gladuju svi koji su preživjeli nešto nepodnošljivo.”

Na mnogo načina se čini kako se Bad Feminist u svojim esejima bavi sasvim elementarnim stvarima feminizma. Ženski rad cijeni se manje od muškog rada u svim poljima života, rasizam je sveprisutan u Hollywoodu i u suvremenoj američkoj kulturi, a sve što nije bijelo, heteroseksualno, iz srednje ili više klase je marginalizirano. Takvim temama se Gay najviše bavi. Marginaliziranom fikcijom i marginaliziranim ženama unutar i izvan nje.

Tako progovara i o hit seriji Narančasto je novo crno u eseju When Less Is More. Koliko god ta serija bila dobro prihvaćena od publike i kritike, Gay ističe jednu jako važnu stvar, a to je da je Narančasto je novo crno lijepo oblikovan spomenik Problemima Bijele Cure. Piper pati zbog svoje zatvorske kazne i scene koje ilustriraju njezine probleme duboko su dirljive, ali – raznovrsni likovi emisije su planeti u orbiti Piperinog sunca, tvrdi Gay.

“Ženama koje nisu bijele nije moguće nastanjivati vlastiti planetarni sistem. To danas nazivamo raznolikošću. Dosta mi je osjećati se kao da moram biti zahvalna kada se popularna kultura udostoji uvažiti iskustva ljudi koji nisu bijeli, iz srednje ili bogate klase i heteroseksualci. Dosta mi je ekstrema. Trebamo više. Trebamo pop kulturu koja ne pokazuje samo načine na koje smo različiti, nego i načine na koje smo slični.”

Može li nam samoprozvana “loša” feministica poslužiti kao dobar primjer? Možemo li si dopustiti da slušamo što nam “loše” feministice imaju za reći, kada bismo valjda umjesto toga trebale/i težiti da budemo bolje/i od onoga kakve/i sada jesmo? Što feministicu čini lošom?

Radi li se tu o manje ili više trivijalnim stvarima kao što je raspodjela kućanskih poslova, brijanje dlačica na nogama i ispod pazuha, i slično? Feminizam u zadnje vrijeme ponešto pati, smatra Gay, zbog toga što često zaboravljamo na razliku između feminizma i takozvanih Profesionalnih Feministica, žena koje se kite feminizmom kada im to odgovara kako bi promovirale svoj osobni brend.

Roxane Gay sebe naziva lošom feministicom zbog toga što je osoba s manama. Za sebe govori kako nije baš previše upoznata s poviješću feminizma, i da nije pročitala toliko ključnih feminističkih tekstova koliko bi željela. Posjeduje određene interese, osobine i mišljenja koja se ne slažu nužno s mainstream feminizmom, ali i dalje se naziva feministicom.

“Ne pokušavam biti primjer. Ne pokušavam biti savršena. Ne želim reći da posjedujem sve odgovore. Samo pokušavam podržavati ono u što vjerujem i dići malo buke svojim pisanjem i istodobno ostati vjerna samoj sebi. Loš feminizam čini se kao jedini način na koji mogu prihvatiti sebe kao feministicu i ostati svoja. Bez obzira na to kakve probleme imam s feminizmom, feministica sam. Ne mogu i ne želim poricati važnost i nužnost feminizma. Kao i većina ljudi, puna sam proturječja, ali ne želim da me se tretira kao smeće zato što sam žena.”

 Lijepo je moći si priznati da imamo mane i naučiti živjeti s njima, ali koliko nam koristi ako se identificiramo kao loši/e feministi/ce? Bad Feminist u sebi sadrži jednaku dozu teorije i Gayjinih osobnih iskustava, tako da je naslov knjige sasvim opravdan – Gay je pronašla svoju “etiketu” i s ponosom je koristi.

Bad Feminist odlična je literatura za one koji/e žele lagani uvod u feminizam, ili za one koji/e još uvijek nisi sasvim sigurni/e kakvi/e su feministi/ce. Gay kaže kako bi radije bila loša feministica nego nikakva feministica. U redu je priznati si kako smo možda loši/e feministi/ce, ali zadnje što nam treba jest da se pomirimo s tim. Nastavimo tweetati, čitati, pisati, postavljati teška pitanja, raditi na sebi i promišljati o feminizmu i o svijetu oko nas.


Povezano