Teu Tulić upoznala sam prvo preko njezinih romana Kosa posvuda (2011.) i Maksimum jata (2017.), a potom i uživo na zagrebačkom aerodromu kad smo skupa u prvim danima siječnja 2020. odletjele na mjesec dana rezidencijalnog suživota u Španjolski Alicante. Da je već tad počela raditi bilješke za novoobjavljeni roman Strvinari starog svijeta (OceanMore, 2023.), znala sam iz njenih priča i blokića koje svukud nosi sa sobom. Ujutro bi, u kafiću blizu lučice u koju se sunovratio sam Ikarus s daskom za surfanje, taj isti blokić spremala u torbu čim bi joj se nakon nekoliko sati nužne samoće i za jednu i za drugu na metar približila osunčanom stolu.
Kupovala je narukvice od hustler-nonića obučenog u košulju od tvida i s bajkerskim naočalama, šišala se kod kineskog frizera, jela ponajviše talijansku hranu, ali i iznimnu količinu sladoleda od turrona, non-stop uzdisala jer je baš zapela za Gibraltar i da mora tamo otići, kupovala torbe kao da za svaki novi dan mora imati novu putopisnu uniformu. Tea je, naučila sam u tih mjesec dana suživota s njom, osoba koja može iskusiti radost u svakodnevnici, u njezinim partikularijama, može privatno uživati u njima i onda ih zabilježiti, bez pretenzija i ambicija, i poslati dalje, svojim čitateljicama.
Strvinari starog svijeta roman je koji rastvara analogne živote koji polako idu svome kraju kroz odnos oca i kćeri i jedne barke Kaljinke, a upravo će njihovo preživljavanje ponuditi sliku svijeta koja ne pokazuje puno milosti prema onima koji bi radije živjeli u svijetu primjerenijem njihovu emocionalnom habitusu, nego postali bezimeni kotačići u svijetu koji je cirkus od ulaštenih tašni i poduzetnika. Kako joj uspijeva od naizgled malih stvari učiniti veliku knjigu nije pristojno pitanje, ali Tea mi je između redaka u ovom intervjuu odgovorila i na njega. Čitajte pažljivo!
Mislim da je najpoštenije da krenemo s kraja. Tvoj treći roman Strvinari starog svijeta objavljen je prije nekih mjesec dana. Kakav je osjećaj vidjeti da je nešto što si dugo promišljala i na tome pozorno radila primljeno mahom pozitivnim reakcijama, i od kritike i publike? Misliš li i brineš li se o recepciji dok pišeš ili se to dogodi tek poslije, kad ti izdavač javi da su pokrenuti tiskarski strojevi?
Dok pišem, ne mislim o recepciji jer imam potrebu biti posve uronjena u tekst, u priču koju gradim. Moram intenzivno osjećati svoje književne likove i njihov kontekst da bi ih i moji čitatelji mogli kasnije osjetiti. Zato i ne ulazim olako u taj proces. Sadržaj treba sazrjeti u meni, a naravno, poželjno je i da imam uvjete posvetiti se knjizi. Pod tim mislim na mirniji period egzistencije u svakom smislu. Publika mi se čini apstraktna sve dok finalnu verziju ne predam na čitanje svojim prvim čitateljima i čitateljicama, a to je dvoje-troje kolega i kolegica, te uredniku. Onda počinjem razmišljati o recepciji, pitati se čemu ova knjiga, ima li ona smisla u književnom kontekstu, hoće li je netko i na koji način prigrliti.
Zato mi je pomalo i teško, makar na početku, govoriti na promocijama o vlastitoj knjizi, jer ona je moja komunikacija sa svijetom u datom trenutku. Pošto po samom objavljivanju nikad nisam posve sigurna koliko sam uspjela u svojoj namjeri, uvijek mi je na neki način iznenađenje kad vidim dobru recepciju, interes publike i kritike za svoj rad. Kao kad netko prvi put dođe u tvoj grad pa ti kaže – sviđa mi se tvoj grad, pa ga onda i ti u tom trenu počneš promatrati novim očima. Jer si podigla pogled. Više nisi, makar na tren, zabrinuta i ukopana do nosa u tom tekstu ili gradu.
Odakle naslov Strvinari starog svijeta? To je potporodica jastreba, a i nekako se nastavlja na tvoju poetiku uključivanja ptica u tekstove. Kosom posvuda i Maksimumom jata, tvojim prethodnim romanima, prelijeću benevolentne, razgovorljive papige koje u pravilu hrane ljudi, ali ovdje već u naslovu srećemo pticu koja satima jedri nebeskim prostranstvima u potrazi za plijenom, ne treba ljude, ima isključiv i definiran meni, ne samo po pitanju hrane.
Naslov je došao na samom kraju pisanja rukopisa kad sam se već uplašila hoću li ga uopće naći. Kako sam pisala ulomak o bjeloglavim supovima – pošto su oni najnormalnija pojava na nebu tamo gdje moji junaci isplovljavaju u ribolov – morala sam ih malo i istražiti, pa sam na internetu odmah naletjela na njihovu ornitološku klasifikaciju.
Dakle, strvinari starog svijeta su strvinari koji obitavaju na starim kontinentima, a tu spadaju i bjeloglavi supovi. Odmah sam primijetila kako taj naslov dobro portretira i moje junake, koji na simbolički način također pripadaju starom, analognom svijetu. Kako si mi i sama u jednom razgovoru rekla: njihov algoritam je more. Inače, ovdje sam htjela nazivu ovih važnih i prelijepih ptica vratiti dostojanstvo, pošto znamo što nam kolokvijalno znače strvinari. A strvinar je ptica koja nema ništa predatorskog u sebi i koja održava naš ekološki sistem čistim. Strpljiva je, hrani se već umrlim životinjama. Ne otima život.
Michelet kaže da je ptica radnik bez ikakvih pomagala. Ali treba podsjetiti da su njena krila zato vrhunska sofisticirana pomagala. Mi im zavidimo na tome čitav život. Intrigantna mi je perspektiva ptice koja ima tu moć da se pred opasnošću na tlu samo izdigne iznad svega i nastavi dalje. Pod uvjetom da joj je nebo čisto. Ptica ima preglednost svijeta kakvu se posvećena spisateljica i čitateljica trudi gajiti u sebi i izvan sebe.
Inače, zanimljiv sinkronicitet se dogodio prilikom objavljivanja ove knjige, a tek naknadno sam to saznala – knjiga je izašla u prodaju upravo na Međunarodni dan strvinara koji se obilježava 5. rujna. To me baš razveselilo.
Zanimljivo mi je, samo da još malo nastavimo s pticama, da tvoja junakinja pri kraju romana zbrine bebu galeba. To je jedna od najrasprostranjenijih ptica duž jadranske obale i čini mi se nekakav mali upgrade po pitanju izumiranja, prehrambenog lanca i života u zajednici u odnosu na strvinare. Daješ li nam naslutiti da barem neko od tvojih junaka može iskoračiti u novi svijet, ili da stari svijet može supostojati s njim, zapravo pokazati iznimnu brigu prema njemu?
Moja junakinja iskoračuje u novi svijet upravo prihvaćenjem tog malog galeba. On joj se kao ptica inače gadi, vidi je kao oportunističku i proždrljivu, a prihvaćajući ga simbolički prihvaća grubost i novog i starog svijeta. Ne prihvaća osobine te ptice, one joj i dalje ostaju odbojne, ali prihvaća odrastao život koji je neumoljiv. Prihvaća zrelost i otpušta nešto što je prilično bolno, a to je osjećaj nevinosti spram životu.
Naše društvo se baš nalazi u toj točki susreta i sraza između starog analognog i novog digitalnog svijeta sa svim dobrim i lošim što ti svjetovi nose. Oni supostoje, a ja u ovoj knjizi dajem pažnju i brigu tom starom svijetu, onima koji ostaju neprilagođeni. Možda je to i brižljivost prema nečem umirućem. Treba pokušati čitateljicama ponuditi mekoću prema životu. Pokazati da tu postoje svjetovi i svjetovi različitih iskustava. I mene su mnoge pročitane knjige mekšale spram života. To neizostavno uključuje i mekšanje spram smrti. Zato se toliko njome i bavim u svojim knjigama. Paradoks je u tome da i kad se piše o smrti, pisanje i dalje ostaje odvraćanje od smrti.
Strvinare nosi, kao i Kosu posvuda, a i Maksimum jata, junakinja o kojoj najviše doznajemo kad se odrazi u odnosima s drugim ljudima, meni posebno zanimljivim njezinim mrtvim ženama – buntovnom Bugom i luckastom Volgom. Je li ti bila namjera tako izgraditi odnose, da tvoji strvinari imaju svoje mrtve koji na nekoj metaforičkoj razini i dalje hrane njihove duše, nježnije dijelove sebe, da im ne daju da ih novonastale životne okolnosti otvrdnu? I to, paradoksalno, od strane žena čiji životi nisu bili pjesma.
Za mene kao autoricu ovo je baš dragocjen trenutak. Ovakvo tankoćutno čitanje sadržaja moje knjige nikad ne mogu posve predvidjeti. Kao što ne mogu ni predvidjeti svaki njezin aspekt. Kontrolu nad tekstom držim taman toliko da svjesno dajem i podsvjesnom da učini svoje. Kad je neki materijal dugo rastao u meni, kad ga osjećam, znam da će i ono podsvjesno ispisano raditi u službu knjige. Nije mi ovo što pitaš bila namjera, ali se, eto, fino poklopilo u tvom čitanju.
Žene čiji životi nisu bili pjesma, jednom kad se osnaže u svom životu, kad zauzmu svoje tijelo, su žene koje nas daruju svojom mudrošću. Vještine koje su putem stekle da bi prebrodile teškoće u životu, pobrinule se za sve oko sebe, a potom uspješno i vratile sebi, stjecale su u mraku, tišini, tihim razgovorima s prijateljicama, u jecaju da nitko ne čuje i stiskanju zubi. One negdje u sebi znaju da je bez nježnosti pogubno živjeti. U ovoj knjizi, ja ih pak osnažujem u smrti kako bih preko njih osnažila i živu junakinju.
Mislim da su nam mrtvi uvijek na neki način prisutni u životima. U našim umovima oni nas navigaju kroz život. Ako smo svjesni njihova životnog bremena, nesloboda i nemogućnosti, putem kroz vlastiti život činimo mnoge stvari i u njihovo ime. Nešto im nadoknađujemo. Meni je važnije prvo sebe snažiti i unaprjeđivati kao ljudsko biće, a prirodno potom i kao spisateljicu. Zato mi je i uzbudljivo pisati o intimnim ljudskim odnosima jer sam samu sebe prvo trenirala promatranju bliskih ljudi kao osoba odvojenih od mene. Promatrala sam što su oni sebi, a ne meni i u odnosu na mene. Tako sam ih mogla bolje vidjeti, očovječiti, otpustiti im ako je bilo što za otpustiti, voljeti ih. Tu vještinu sam onda počela prenašati i u tekst. Kad netko prepozna sadržaj moje knjige kao autentičan pa mi to i kaže, mislim da prepoznaje ugrađene osjećaje koje gajim prema ljudima. Pa čak i kad su, kao u ovoj knjizi, priča i njeni likovi izmišljeni.
Barka kojom tvoji otac i kći isplovljavaju i love ribu za njih je nužnost. Oni se tako prehranjuju i zapravo njome pronalaze nišu u društvu kojem se niti mogu niti znaju prilagoditi. Kako i tvoja junakinja kaže, nisu za poduzimanje, a barem jedno od njih (otac) nema ni potrebnu fizičku spremu (mladost i zdravo tijelo) da ga upregne u 9-5 rad. Nešto mi je užasno dirljivo u tom njihovom isplovljavanju jer ga ne mogu vidjeti drugačije nego kao čin pobune, uopće ne simbolički. Vidiš li ih i ti kao suvremene buntovnike – mikroaktiviste s vanbrodskom pentom?
Njihov život i jest tiha pobuna. Oni se čak pitaju je li opravdano živjeti tako, jesu li uopće dobri ljudi. Udaljili su se od ljudi da bi ih mogli vidjeti, samo što im je to udaljavanje ukinulo i širu perspektivu njih samih. Svjesni su velike sive zone života, ali isto tako raspoznaju dobro i loše. Njihovo udaljavanje je, naravno, i čin samoočuvanja, u to su se upisale i njihove osobne i društvene traume. Trauma je takva; čini kao da sve živo i neživo ima oči i da su sve te oči stalno uprte u tebe.
Čak su i mrtve junakinje u ovom romanu u stanju pobune. Otac i kći se bune i kad se, onako tjelesno krhki, potuku na ulici kako bi zaštitili nekog slabijeg. Bune se na načine koji im se čine dostupnima. Oni vide sumanutost suvremenog društva koje poručuje da jedino vrijediš crknut/a od posla. A to crkavanje je rijetko crkavanje za boljitak društva.
Podsjetilo me na ono kad ti, naprimjer, vlasnik neke veće firme za koju radiš vlastiti posao predstavlja kao da je vaš zajednički. Onda ti još kaže da ste svi tu prvo zbog ljubavi prema tom poslu i vi ste the team. Sve to zvuči kao da si ravnopravan partner u poslu, pa ćeš zbog tog narativa raditi i poslove koji ti nisu u opisu radnog mjesta, tući prekovremene, a šef će te moći u vezi posla zivkati i u tvoje slobodno vrijeme. Istina je, pak, da ćeš na tom mjestu, uz zaradu vlastite plaće, ostaviti kosti za tuđi profit. Ti si uposlenica, nisi čak ni radnica (nitko te tako više ne zove), a kamoli partnerica u poslu. Zato je bolje kad stvari i odnose zovemo pravim imenom.
Da nastavim s tvojim rodnim gradom. Rođena si u Rijeci, tamo si odrastala, tamo živiš, tamo si se i školovala i prati te u svim tvojim knjigama, možda najeksplicitnije u Maksimumu jata, ali najrazrađenije sad u Strvinarima. Kako je izgledalo tvoje odrastanje u Rijeci? Bilo bi šteta, naime, da si ostala u ekonomiji, što je isto zanimljiva tvoja autobiografska crtica. Zbilja te ne mogu zamisliti kao ministricu zaštite i okoliša i energetike ili voditeljicu knjigovodstvenog tečaja, ako baš moram razmišljati i u arhetipima i stereotipima.
Moje odrastanje u Rijeci je bilo uzbudljivo kao i bilo kojem djetetu u njegovom gradu ili selu. Rasla sam u okruženju djece radničkog, srednjeg sloja i romske djece. Ako nismo bili na nastavi, bili smo stalno u igri. Roditelji su nas ponekad morali vući kući. Bili smo znojni, raščupani od igre i bilo nam je divno. Kasnije nas je obuzela muzika, svatko je bio u nekom bendu makar mjesec dana. Bili smo kreativni. Imali smo osjećaj da je naš grad puno veći nego što jest.
Naravno, rat i tranzicija su i na Rijeku ostavili posljedice, ekonomske i ljudske gubitke. Moj otac je bio ekonomist, a moj pokušaj da po inerciji krenem njegovim stopama se otpočetka činio uzaludnim. Kad sam dolazila na satove prakse u njegovu firmu, on mi je u jednom trenutku rekao: “Nema ovo smisla, kćeri. Ti samo jedeš burek i kuckaš nešto po pisaćoj mašini.”
Volim pisati o svom gradu, na taj način ga također i upoznajem. Uz neke pozitivne stvari koje se tamo događaju (ponajprije mislim na novi umjetnički kvart i na neku novu djecu koja odrastaju učeći u školama kvalitetnije, naprednije i po društvo važne sadržaje), plašim se da nema konkretne vizije za taj grad. Ni ekonomske ni kulturne. Izuzev one prvoloptaške koja se fokusira na turizam i nautički turizam, a koja može donijeti devastaciju na nekoliko razina. Tako grad prestaje biti grad, a postaje destinacija. Muka mi dođe kad vidim to veselje (posebno medijsko) zbog nadolazećih kruzera, pogotovo sad kad već imamo informacije o tome koliki su zagađivači. Nešto je jako uznemirujuće u prizoru usidrene zgradurine. Kad je gledaš sa strane, često izgleda kao da je veća od samog grada, kao da će ga progutati zajedno s pjenicom od kozica. Možeš li me sad zamisliti kao ministricu zaštite okoliša?!
Pažljiva čitateljica ISBN brojeva zaključila bi da ne objavljuješ često i da je tvoj rodni profil roman. Međutim, mnogi te percipiraju i smatraju pjesnikinjom. Što ni ne čudi, jer se vidi u tvojim romanima koliko naginješ poetskom iskazu. Jednom sam negdje pročitala da pisanje romana znači i intenzivno pregovaranje s raznim ljudskim iskustvima u sebi i da ti procesi traju dugo. Nešto do kraja zabetoniramo, nešto izliječimo, o nečem više nikad ne pomislimo. Što se tebi događa između i za vrijeme rada na tvojim knjigama?
U ovom trenutku mi se prevode pjesme na danski jezik za jedan njihov književni časopis. Zanimljivo je što se radi o prozno-poetskim crticama, ali ih je prevoditeljica doživjela kao pjesme. Formalno nikad nisam objavljivala pjesme. Bila sam i pozivana na pjesničke festivale. Ali ja ne pišem pjesme, svaki put kažem. Oni to ignoriraju, pa sam se putem i ja prestala brinuti oko toga. Poezija jest moja prva ljubav, kod kuće su mi poklanjali knjige poezije još u osnovnoj školi. Ali, naravno, volim i priču. Očito je taj spoj došao prirodno.
Dok radim na knjizi, imam osjećaj kao da se nalazim u prozirnom balonu. Sve oko sebe vidim i čujem, ali se nalazim u nekom prigušenom, utišanom međuprostoru. Na neki način izgubim prebivalište. Pisanje je ulazak u stanje fasciniranosti, intenzivno je samo po sebi. Mislim da ljudima koji pišu iza svake zapisane rečenice stoji sve što su u životu iskusili. Čak i kad nisu toga svjesni.
Pisanje knjige je efikasno sanjarenje i traži pažnju i predanost kao gradnja kuće, znaš i sama. Imam duže periode u kojima ne radim na nekoj knjizi. Ne mogu reći, poput nekih, da mi je pisanje kao disanje (to mi zvuči baš baš pretjerano). Mogu reći da uvijek nešto zapisujem, ali potrebno mi je i vrijeme akumulacije, vrijeme u kojem čisto živim. Voljela bih reći – poput svoje junakinje kad opisuje svoje susjede u romanu – da samo živim, bez opsjednutosti životom, ali ne znam koliko to stoji za mene. Potrebno mi je i vrijeme za epifanije (ne znanja, već saznanja) da imam što upisati u te knjige.
Druga stvar je što se u životu događaju razne situacije koje ne daju uvijek prostora bavljenju književnošću. Disciplina pisanja mi je donijela vještine i u privatnom, svakodnevnom životu pa i kad ne pišem, mogu u odnosu s drugim ljudima preciznije komunicirati svoje misli, doživljaje i osjećaje.
Na jednom od razgovora na kojem smo sudjelovale skupa, izjavila si da o sebi ne misliš u nekim nacionalnim terminima, nego kao o Mediteranki. Užasno me to tad zaintrigiralo, a i nekako razveselilo. Volim kad ljudi kažu neočekivane a-aha! stvari. Kako živi suvremena Mediteranka? Što je za tebe more? Listopad je i znam da se još uvijek bućkaš između promocija. Šaljem ti zavidan pozdrav iz Zagreba.
Plivam, mogu sve dok se more ne ohladi na nekih 17 stupnjeva. Ono je za mene obožavana neman. Orijentir. Biće prema kojem imam veliko poštovanje. Prajezik koji sporo učim. Sebe vidim kao Mediteranku s ruzinom na kupaćem kostimu (to je zbog Rijeke). Čini mi se da imam tu mediteransku narav koja je društvena, ali i koja se uslijed navale podražaja ili emocija koje proizvodi društven život pretvara u potrebu za povremenim osamljivanjem. Rekla bih da je to moja tajna moć još od djetinjstva – pronalaženje užitka u samoći. Pritom ne mislim na samotno čitanje knjige pod dekicom na večer, već na osamljivanje usred svega i svih. Paradoksalno, moram boraviti dovoljno vremena sama sa sobom da bih mogla vidjeti druge.
Suvremena Mediteranka vidi svu ljepotu i težinu primorskog života. Mediteransko more se za mnoge migrante i migrantkinje koji sjedaju u napućene željezne čamce brzo pretvori u tekući mramor. Dvije obale gledaju jedna u drugu; na prvoj se turisti sunčaju, na drugoj očajnici u strahu gledaju u more.
Kad sam negdje na putu, daleko od kuće, a netko me pita za dom, u svom umu nehotice lebdim negdje iznad Mediterana. Kao da unutarnjim okom pokrivam cijelo to područje. Otud moja konfesija. Mediteran je za mene konfesija. Sočna psovka. I volim te i odi kvragu istovremeno. Sve ono što je ljudsko i ne trudi se predstaviti kao drukčije. Kako je Matvejević napisao – lako je povjerovati da je upravo tu središte svijeta.
